Vankomicin PharmaS 250 mg tvrde kapsule

Kapsule vankomicina indicirane su u bolesnika u dobi od 12 godina naviše za liječenje infekcije uzrokovane bakterijom Clostridium difficile (CDI) (vidjeti dijelove 4.2, 4.4 i 5.1).

Potrebno je uzeti u obzir službene smjernice koje se odnose na primjerenu upotrebu antibakterijskih lijekova.

Doziranje

Odrasli i adolescenti u dobi od 12 do 18 godina

Preporučena doza vankomicina je 125 mg svakih 6 sati tijekom 10 dana za prvu epizodu blaže infekcije uzrokovane bakterijom Clostridium difficile. Ova se doza može povećati na 500 mg svakih 6 sati tijekom 10 dana u slučaju teške ili komplicirane bolesti. Najviša dnevna doza ne smije prelaziti 2 g.

U bolesnika s višestrukim recidivima može se uzeti u obzir liječenje trenutačne epizode infekcije uzrokovane bakterijom Clostridium difficile primjenom vankomicina od 125 mg četiri puta dnevno

tijekom 10 dana, nakon čega slijedi postupno snižavanje doze do 125 mg dnevno ili doziranje prema pulsnom režimu, odnosno 125 – 500 mg/dan svakih 2 – 3 dana tijekom najmanje 3 tjedna.

Trajanje liječenja vankomicinom potrebno je prilagoditi kliničkom tijeku u svakog bolesnika. Kad god je to moguće, potrebno je prekinuti liječenje antibiotikom za koji se sumnja da je uzrokovao infekciju bakterijom Clostridium difficile. Potrebno je uspostaviti odgovarajuću nadoknadu tekućine i elektrolita.

Potrebno je provoditi nadzor nad koncentracijama vankomicina u serumu nakon peroralne primjene u bolesnika s upalnim bolestima crijeva (vidjeti dio 4.4).

Posebne populacije

Bolesnici s oštećenjem funkcije bubrega

S obzirom na vrlo nisku sistemsku apsorpciju, malo je vjerojatno da će prilagodba doze biti potrebna, osim ako se postigne značajna oralna apsorpcija u slučaju upalnih bolesti crijeva ili pseudomembranoznog kolitisa uzrokovanog bakterijom Clostridium difficile (vidjeti dio 4.4).

Pedijatrijska populacija

Kapsule vankomicina nisu prikladne za liječenje djece mlađe od 12 godina i adolescenata koji ih ne mogu progutati. Za djecu mlađu od 12 godina potrebno je upotrebljavati formulaciju prikladnu za ovu dobnu skupinu.

Način primjene

Za peroralnu primjenu.

Kapsula se ne smije otvarati i potrebno ju je uzeti s većom količinom vode.

Preosjetljivost na djelatnu tvar ili neku od pomoćnih tvari navedenih u dijelu 6.1.

Samo za peroralnu primjenu

Ovaj je lijek namijenjen samo za peroralnu primjenu i ne apsorbira se sistemski. Peroralno primijenjene kapsule vankomicina nisu djelotvorne za druge vrste infekcija.

Potencijal za sistemsku apsorpciju

Apsorpcija može biti pojačana u bolesnika s upalnim poremećajima crijevne sluznice ili pseudomembranoznim kolitisom uzrokovanim bakterijom Clostridium difficile. Ovi bolesnici mogu

biti izloženi riziku od razvoja nuspojava, osobito ako istodobno imaju oštećenje funkcije bubrega. Što je veće oštećenje funkcije bubrega, to je veći rizik od razvoja nuspojava povezanih s parenteralnom primjenom vankomicina. Potrebno je provoditi nadzor nad koncentracijama vankomicina u serumu u bolesnika s upalnim poremećajima crijevne sluznice.

Nefrotoksičnost

Potrebno je redovito pratiti funkciju bubrega tijekom liječenja bolesnika s podležećim oštećenjem funkcije bubrega ili bolesnika koji istodobno primaju terapiju aminoglikozidima ili drugim

nefrotoksičnim lijekovima.

Ototoksičnost

Serijska ispitivanja funkcije sluha mogu biti korisna u minimizaciji rizika od ototoksičnosti u

bolesnika s podležećim gubitkom sluha ili bolesnika koji istodobno primaju terapiju ototoksičnim lijekom kao što je aminoglikozid.

Kardiovaskularni i cerebrovaskularni učinci

Slučajevi Kounisovog sindroma prijavljeni su kod bolesnika liječenih vankomicinom. Kounisov sindrom definiran je kao skupina kardiovaskularnih simptoma sekundarnih u odnosu na alergijsku reakciju ili reakciju preosjetljivosti povezanu sa suženjem koronarnih arterija i koji potencijalno dovode do infarkta miokarda.

Interakcije s antipropulzivima i inhibitorima protonske pumpe

Potrebno je izbjegavati antipropulzivne lijekove i preispitati uporabu inhibitora protonske pumpe.

Teške kožne nuspojave (SCAR)

Teške kožne nuspojave (engl. severe cutaneous adverse reactions, SCAR), uključujući Stevens-Johnsonov sindrom (SJS), toksičnu epidermalnu nekrolizu (TEN), reakciju na lijek s eozinofilijom i sistemskim simptomima (DRESS) i akutnu generaliziranu egzantematoznu pustulozu (AGEP), koje mogu biti opasne po život ili smrtonosne, zabilježene su prilikom liječenja vankomicinom (vidjeti dio 4.8). Većina tih reakcija dogodila se unutar nekoliko dana i do osam tjedana nakon početka liječenja vankomicinom.

U vrijeme propisivanja lijeka bolesnike je potrebno upozoriti na znakove i simptome i pomno ih nadzirati zbog kožnih reakcija. Ako se pojave znakovi i simptomi koji upućuju na ove reakcije,

potrebno je prekinuti primjenu vankomicina i razmotriti alternativni način liječenja. Ako je bolesnik uz primjenu vankomicina razvio teške kožne nuspojave, liječenje vankomicinom ne smije se ponovno započinjati ni u jednom trenutku.

Razvoj rezistentnih bakterija

Dugotrajna uporaba vankomicina može dovesti do prekomjernog rasta mikroorganizama neosjetljivih na lijek. Stoga je nužno pažljivo pratiti bolesnike. Ako tijekom terapije dođe do superinfekcije,

potrebno je poduzeti odgovarajuće mjere.

Parenteralna primjena vankomicina i anestetika može uzrokovati eritem i anafilaktičke reakcije.

U bolesnika s teškim oštećenjem funkcije bubrega i teškim kolitisom može doći do sistemske apsorpcije (vidjeti dio 4.4.), što dovodi do rizika od interakcija koje se obično uočavaju tek nakon parenteralne primjene.

Potrebno je pažljivo pratiti stanje bolesnika koji istodobno uzimaju druge potencijalno ototoksične i/ili nefrotoksične antibiotike, poput streptomicina, neomicina, gentamicina, cefaloridina, polimiksina B, kolistina, tobramicina ili amikacina (vidjeti dio 4.4).

Trudnoća

Nema dovoljno iskustva u primjeni vankomicina tijekom trudnoće. Sigurna primjena vankomicina tijekom trudnoće nije utvrđena. Studije o reproduktivnoj toksičnosti na životinjama pri dozama koje su ekvivalentne kliničkoj dozi na temelju tjelesne površine (mg/m³) ne pokazuju nikakve izravne ni neizravne učinke na embrionalni razvoj, fetus ili trudnoću.

Vankomicin se u trudnica smije primijeniti samo nakon pažljive procjene omjera koristi i rizika. Uzimajući u obzir potencijalni ototoksični učinak vankomicina, u slučaju primjene u trudnica potrebno je izvršiti procjenu funkcije sluha u novorođenčadi.

Dojenje

Vankomicin se izlučuje u majčino mlijeko te se stoga smije upotrebljavati tijekom dojenja samo ako očekivana korist nadilazi potencijalne rizike. Preporučuje se prestanak dojenja tijekom liječenja

vankomicinom.

Plodnost

Ispitivanja utjecaja lijeka na plodnost nisu provedena.

U rijetkim slučajevima vankomicin uzrokuje vrtoglavicu i omaglicu. Bolesnike treba savjetovati da ne upravljaju vozilima ili strojevima ako primijete bilo koji od prethodno navedenih simptoma.

Sažetak sigurnosnog profila

Apsorpcija vankomicina iz probavnog trakta je zanemariva. Međutim, kod teških upala crijevne

sluznice, osobito u kombinaciji s bubrežnom insuficijencijom, može doći do razvoja nuspojava koje se javljaju kod parenteralne primjene vankomicina. Stoga se u nastavku također navode nuspojave i učestalosti povezane s parenteralnom primjenom vankomicina.

Teške kožne nuspojave (SCAR), uključujući Stevens-Johnsonov sindrom (SJS), toksičnu epidermalnu nekrolizu (TEN), reakciju na lijek s eozinofilijom i sistemskim simptomima (DRESS) i akutnu generaliziranu egzantematoznu pustulozu (AGEP), zabilježene su prilikom liječenja vankomicinom (vidjeti dio 4.4).

Kada se vankomicin primjenjuje parenteralno, najčešće nuspojave uključuju flebitis, pseudoalergijske reakcije i nalete crvenila kože gornjeg dijela tijela („sindrom crvenog vrata”) koje su povezane s prebrzom intravenskom infuzijom vankomicina.

Tablični popis nuspojava

Nuspojave su navedene prema ozbiljnosti u padajućem nizu unutar svake klasifikacije učestalosti.

Nuspojave navedene u nastavku prikazane su prema MedDRA klasifikaciji organskih sustava i učestalosti:

Vrlo često (≥ 1/10); često (≥ 1/100 i < 1/10); manje često (≥ 1/1000 i < 1/100); rijetko (≥ 1/10 000 i < 1/1000); vrlo rijetko (< 1/10 000), nepoznato (ne može se procijeniti iz dostupnih podataka).

Opis odabranih nuspojava

1 Reverzibilna neutropenija obično se pojavljuje jedan tjedan ili više nakon početka intravenske terapije ili nakon ukupne doze veće od 25 g.

2 Intravenski vankomicin potrebno je primijeniti sporo i putem infuzije. Tijekom ili neposredno nakon brze infuzije mogu se pojaviti anafilaktičke/anafilaktoidne reakcije, uključujući zviždanje u

plućima pri disanju. Reakcije se smiruju nakon prestanka primjene, obično između 20 minuta i 2 sata. Nakon intramuskularne injekcije može doći do nekroze.

3 Tinitus, koji može prethoditi početku gluhoće, potrebno je smatrati znakom za prekid liječenja.

4 Ototoksičnost je prvenstveno prijavljena u bolesnika koji su primili veliku dozu ili u bolesnika koji su istodobno liječeni drugim ototoksičnim lijekom, primjerice aminoglikozidom, ili u bolesnika s

postojećom smanjenom funkcijom bubrega ili sluha.

Prijavljivanje sumnji na nuspojavu

Nakon dobivanja odobrenja lijeka važno je prijavljivanje sumnji na njegove nuspojave. Time se

omogućuje kontinuirano praćenje omjera koristi i rizika lijeka. Od zdravstvenih radnika se traži da prijave svaku sumnju na nuspojavu lijeka putem nacionalnog sustava prijave nuspojava: navedenog u Dodatku V.

Liječenje pri predoziranju

Preporuča se suportivna skrb uz održavanje glomerularne filtracije. Vankomicin se slabo eliminira hemodijalizom. Prijavljeno je da hemofiltracija i hemoperfuzija polisulfonskim smoloma kao što je Amberlite XAD-4, imaju ograničenu korist.