Cefotaksim-MIP 1 g prašak za otopinu za injekciju/infuziju
Informacije o propisivanju
Lista
Režim izdavanja
Ograničenje primjene lijeka
Propisivanje
Ostale informacije
Naziv
Sastav
Farmaceutski oblik
Nositelj odobrenja
Zadnje ažuriranje SmPC-a
Koristite Mediately aplikaciju
Dobijte informacije o lijekovima brže.
Više od 36k ocjene
SmPC - Cefotaksim-MIP 1 g
Teške infekcije uzrokovane bakterijama osjetljivim na cefotaksim (vidjeti dio 5.1):
-
Infekcije dišnog trakta
-
Infekcije grla, nosa i uha
-
Infekcije bubrega i urinarnog trakta
-
Infekcije kože i mekih tkiva
-
Infekcije kostiju i zglobova
-
Genitalne infekcije, uključujući gonoreju
-
Infekcije abdominalne šupljine (uključujući i peritonitis)
-
Meningitis
-
Lajmska bolest (osobito stadiji II i III)
-
Sepsa
-
Endokarditis.
Perioperativna profilaksa u slučajevima povišenog rizika razvoja infekcija u pacijenata.
Pri primjeni Cefotaksima-MIP potrebno je uzeti u obzir službene smjernice o odgovarajućem korištenju antibakterijskih lijekova.
Doziranje
Doziranje i način primjene ovise o težini infekcije, osjetljivosti uzročnika i zdravstvenom stanju pacijenta.
Kliničko iskustvo je pokazalo da se pri teškim i kompliciranim infekcijama cefotaksim treba davati intravenski.
Odrasli i adolescenti stariji od 12 godina
Uobičajena doza u odraslih i adolescenata starijih od 12 godina iznosi 1 do 2 g cefotaksima svakih 12 sati. U težim slučajevima, dnevna doza se može povisiti do 12 g. Dnevne doze do 6 g mogu se primijeniti podijeljene na najmanje dvije pojedinačne doze u razmaku od 12 sati. Više dnevne doze moraju se primijeniti podijeljene na najmanje 3 do 4 pojedinačne doze u razmaku od 8, odnosno 6 sati.
Sljedeća tablica može služiti kao smjernica za doziranje:
| Vrsta infekcije | Pojedinačna dozacefotaksima | Interval doziranja | Dnevna dozacefotaksima |
| Tipične infekcije kod kojih se može dokazati prisutnost ili se sumnja na prisutnost osjetljivihuzročnika | 1 g | 12 sati | 2 g |
| Infekcije, kod kojih se može dokazati prisutnost ili se sumnja na prisutnost višeuzročnika visoke ili srednje osjetljivosti | 2 g | 12 sati | 4 g |
| Bakterijske infekcije nepoznatog uzročnika, koje se ne mogu lokalizirati kao i kodugrožavajućih stanja pacijenata | 2-3 g | 8 satido 6 satido 4 sata | 6 gdo 8 gdo 12 g |
Djeca i adolescenti
Djeca starija od 12 godina i adolescenti primaju jednaku dozu kao odrasle osobe.
Dojenčad i djeca do 12 godina
Dojenčad i djeca do 12 godina primaju, ovisno o težini infekcije, 50-100-150 mg/kg/dan, podijeljeno na jednake pojedinačne doze, u razmaku od 12 do 6 sati. U pojedinim slučajevima, osobito u životno ugrožavajućim situacijama, doza se može povećati do 200 mg/kg/dan.
Nedonoščad
U nedonoščadi se, uzimajući u obzir da bubrežni klirens nije u potpunosti razvijen, ne smije prekoračiti doza od 50 mg/kg/dan.
Posebne preporuke za doziranje
Gonoreja
Za liječenje gonoreje u odraslih primjenjuju se pojedinačne doze od 0.5 g cefotaksima intramuskularno. Kod manje osjetljivih uzročnika eventualno može biti potrebno povećanje doze. Prije početka liječenja potrebno je isključiti sifilis primjenjuje.
Perioperativna profilaksa infekcije
U perioperativnoj profilaksi, preporučuje se primjena 1 do 2 g cefotaksima, 30 do 60 minuta prije početka operacije. Ovisno o opasnosti razvoja infekcije, ista doza može se primijeniti iznova.
Lajmska bolest
Preporučena dnevna doza iznosi 6 g cefotaksima (u trajanju 14 do 21 dan). Dnevna doza najčešće je primijenjena podijeljena u 3 pojedinačne doze (2 g cefotaksima tri puta dnevno), u pojedinim
slučajevima podijeljena u 2 pojedinačne doze (3 g cefotaksima dvaput dnevno). Ove preporuke doziranja ne temelje se na kontroliranim kliničkim ispitivanjima, nego na zapažanjima u pojedinačnim slučajevima.
Kombinirana terapija
U slučaju teških, po život opasnih infekcija, indicirana je kombinirana terapija cefotaksimom i aminoglikozidima i prije nego je dostupan antibiogram. Pri kombiniranju s aminoglikozidima, potrebno je pratiti bubrežnu funkciju.
Aminoglikozidi se moraju primijeniti odvojeno od cefotaksima (vidjeti dio 6.2).
U slučaju infekcija s Pseudomonasom aeruginosa, također može biti indicirana kombinirana terapija s drugim antibioticima koji su učinkoviti protiv Pseudomonas aeruginosa.
Za profilaksu u pacijenata s oslabljenim imunološkim odgovorom također može biti indicirana kombinirana terapija s drugim odgovarajućim antibioticima.
Oštećenje funkcije bubrega
Nakon uobičajene početne doze, doza održavanja treba biti reducirana na polovicu uobičajene doze u pacijenata s klirensom kreatinina manjim od 10 ml/min, pri čemu interval doziranja ostaje nepromijenjen.
Pacijenti na hemodijalizi primaju, ovisno o težini infekcije, 1 do 2 g cefotaksima dnevno. Na dan hemodijalize, cefotaksim treba primijeniti nakon provedene dijalize.
Način primjene
Intravenska injekcija
Intravensku injekciju potrebno je injicirati direktno u venu kroz 3 do 5 minuta. Kod primjene brze injekcije putem centralnog venskog katetera, zabilježene su potencijalno životno ugrožavajuće srčane aritmije (vidjeti dio 4.4).
Infuzija
Za kratkotrajnu infuziju: nakon rekonstitucije, lijek se treba primijeniti intravenskom infuzijom kroz otprilike 20 minuta.
Za kontinuiranu infuziju: nakon rekonstitucije, lijek se treba primijeniti intravenskom infuzijom kroz 50 do 60 minuta.
Intramuskularna injekcija
Intramuskularne injekcije treba primijeniti duboko u gluteus. Na jednom mjestu se ne smije primijeniti više od 4 ml otopine (1 g cefotaksima).
Ako dnevna doza prelazi 2 g cefotaksima ili ako se cefotaksim injicira češće od dvaput dnevno, preporuča se intravenska primjena.
Ako se kao otapalo koristi lidokain, dobivena otopina se ne smije primijeniti intravenski, budući da lidokain pri intravenskoj primjeni može dovesti do nemira, tahikardije, poremećaja provodljivosti, te povraćanja i konvulzija.
Otopina cefotaksima u lidokainu ne smije se primjenjivati u djece mlađe od 30 mjeseci. Pri tome treba uzeti u obzir informacije navedene u Sažetku opisa svojstava lijeka za lidokain.
Trajanje liječenja ovisi o tijeku bolesti.
Za upute o rekonstituciji lijeka prije primjene vidjeti dio 6.6.
Preosjetljivost na cefotaksim ili neku od pomoćnih tvari navedenih u dijelu 6.1.
Zbog rizika pojave anafilaktičkog šoka, cefotaksim je kontraindiciran u slučajevima od prije poznatih trenutnih ili teških reakcija preosjetljivosti na cefotaksim ili druge cefalosporine, kao i kod anafilaksije uz penicilline ili druge beta-laktamske antibiotike.
Primjena cefotaksima s lidokainom u intramuskularnoj injekciji nije indicirana u djece mlađe od 30 mjeseci. Pri tome treba uzeti u obzir informacije navedene u Sažetku opisa svojstava lijeka za lidokain.
Anafilaktičke reakcije
Uz primjenu cefotaksima mogu nastupiti teške akutne (čak i smrtonosne) reakcije preosjetljivosti (npr. angioedem, bronhospazam, reakcije anafilaksije do reakcija anafilaktičkog šoka) (vidjeti dijelove 4.3 i 4.8). U ovim slučajevima, treba prekinuti liječenje cefotaksimom i započeti prikladno liječenje (npr. terapiju anafilaktičkog šoka).
Poseban oprez potreban je prije primjene cefotaksima u pacijenata preosjetljivih na peniciline i druge beta-laktamske antibiotike zbog moguće križne preosjetljivosti (za kontraindikacije kod poznatih reakcija preosjetljivosti vidjeti dio 4.3).
U pacijenata s alergijskom reaktivnošću druge vrste (npr. s peludnom groznicom ili bronhalnom astmom) također je potrebno cefotaksim primjenjivati s posebnim oprezom, budući da je u ovim slučajevima povišen rizik nastupa reakcija preosjetljivosti.
Teške kožne reakcije
Teške kožne reakcije (engl. severe cutaneous adverse reaction, SCAR), uključujući akutnu generaliziranu egzantematoznu pustulozu (engl. acute generalized exanthematous pustulosis, AGEP), Stevens-Johnsonov sindrom (SJS), toksičnu epidermalnu nekrolizu (TEN), reakciju na lijek s eozinofilijom i sistemskim simptomima (DRESS), koje mogu biti opasne po život ili smrtonosne, prijavljene su nakon stavljanja lijeka u promet u vezi s liječenjem cefotaksimom.
U trenutku propisivanja lijeka bolesnike je potrebno obavijestiti o znakovima i simptomima kožnih reakcija.
Ako se pojave znakovi i simptomi koji upućuju na te reakcije, terapiju cefotaksimom je potrebno odmah obustaviti. Ako je bolesnik razvio AGEP, SJS, TEN ili DRESS kod liječenja cefotaksimom, liječenje cefotaksimom ne smije se ponovno započeti i mora se trajno prekinuti.
U djece se pojava osipa može zamijeniti s osnovnom infekcijom ili drugim infektivnim procesom, a liječnici trebaju razmotriti mogućnost reakcije na cefotaksim u djece kod koje se tijekom terapije cefotaksimom razviju simptomi osipa i vrućice.
Bolest povezana s Clostridium difficile (npr. pseudomembranozni kolitis)
Dijareja, osobito teška i/ili perzistentna, tijekom liječenja ili u početnim tjednima nakon liječenja, može biti simptomatska za bolest povezanu s Clostridium difficile, koja u svom najtežem obliku pseudomembranoznog kolitisa može biti smrtonosna. Dijagnoza se može potvrditi endoskopskim ili histološkim pregledom. Već pri sumnji na pseudomembranozni kolitis treba odmah prekinuti liječenje cefotaksimom i odmah započeti s odgovarajućim liječenjem (npr. primjena posebnih antibiotika/kemoterapeutika klinički potvrđene djelotvornosti). Ne smiju se primjenjivati lijekovi koji inhibiraju peristaltiku crijeva. Bolest povezana s Clostridium difficile može se dodatno pogoršati fekalnom stazom.
Hematološke reakcije
Leukopenija, neutropenija i, rjeđe, supresija koštane srži, pancitopenija ili agranulocitoza mogu se razviti tijekom liječenja cefotaksimom, osobito tijekom dulje primjene. Stoga, kod liječenja duljeg od 7 do 10 dana potrebno je kontrolirati krvnu sliku. U slučaju promjene krvne slike, treba razmotriti prekid liječenja cefotaksimom. Zabilježeni su pojedini slučajevi eozinofilije i trombocitopenije, rapidno reverzibilni po prestanku liječenja cefotaksimom, kao i slučajevi hemolitičke anemije (vidjeti dio 4.8).
Neurotoksičnost
Nakon primjene visokih doza beta laktamskih antibiotika, uključujući cefotaksim, posebno u pacijenata s renalnom insuficijencijom, može nastupiti encefalopatija, koja može dovesti do poremećaja svijesti, poremećaja kretanja i konvulzija (vidi dio 4.8). Pacijente treba savjetovati da se u slučaju pojave ovih reakcija odmah konzultiraju s liječnikom. U slučaju konvulzija, indicirane su uobičajene interventne mjere i prekid liječenja cefotaksimom nakon procjene omjera koristi i rizika.
Pacijenti s renalnom insuficijencijom
U pacijenata s oštećenom bubrežnom funkcijom, dozu treba prilagoditi prema klirensu kreatinina (vidjeti dio 4.2).
Potreban je oprez u slučaju istodobne primjene cefotaksima s aminoglikozidima, probenecidom ili drugim nefrotoksičnim lijekovima (vidjeti dio 4.5). U ovih pacijenata, kao i u starijih i onih s postojećim oštećenjem bubrega, potrebno je nadzirati bubrežnu funkciju.
Mjere opreza kod primjene
U pojedinih bolesnika nakon primjene brze injekcije cefotaksima putem centralnog venskog katetera prijavljene su potencijalno životno ugrožavajuće aritmije. Stoga je potrebno pridržavati se preporučene brzine injektiranja (vidjeti dio 4.2).
Praćenje
Kao i kod primjene drugih antibiotika, primjena cefotaksima (osobito tijekom dugotrajnog liječenja), može rezultirati povećanjem broja patogena neosjetljivih na primijenjene lijekove. Potrebno je obratiti pažnju na simptome moguće sekundarne infekcije izazvane ovim uzročnicima. Sekundarne infekcije potrebno je odgovarajuće liječiti.
Cefotaksim nije pogodan za liječenje sifilisa.
Nije dostupno odgovarajuće kliničko iskustvo s infekcijama uzrokovanim Salmonellom typhi, paratyphi A i paratyphi B.
Utjecaji na laboratorijske testove
Kao i s drugim cefalosporinima, Coombsov test može biti pozitivan u nekih pacijenata liječenih cefotaksimom. Ovo može utjecati i na tipizaciju krvi.
Testiranje glukoze u urinu s nespecifičnim reducirajućim reagensima može rezultirati lažno pozitivnim rezultatima. Ovaj fenomen nije uočen u testovima na bazi glukoza-oksidaze.
Unos natrija
Ovaj lijek sadrži 2,1 mmol (ili 48 mg) natrija u 1000 mg cefotaksima, odnosno 4,2 mmol (ili 96 mg) natrija u 2000 mg cefotaksima. O tome treba voditi računa u bolesnika s ograničenjem unosa natrija.
Ostali antibiotici
Cefotaksim se ne smije kombinirati s bakteriostatskim antibioticima (npr. tetraciklinima, eritromicinom, kloramfenikolom ili sulfonamidima), budući da je in vitro opažen antagonistički efekt na antibakterijski učinak. U kombinaciji s aminoglikozidima moguć je sinergistički učinak.
Urikozurici
Probenecid utječe na renalni tubularni transfer cefotaksima i u terapijskim dozama rezultira otprilike dvostruko višom izloženosti cefotaksimu i upola smanjenim bubrežnim klirensom. Zbog široke terapijske širine cefotaksima, nije potrebno reducirati dozu u pacijenata s normalnom bubrežnom funkcijom, dok u pacijenata s oštećenom bubrežnom funkcijom može biti potrebna prilagodba doze (vidjeti dijelove 4.2. i 4. 4).
Aminoglikozidi i diuretici
U kombinaciji s potencijalno nefrotoksičnim lijekovima (npr. aminoglikozidnim antibioticima, polimiksinom B i kolistinom) ili potentnim diureticima (npr.furosemidom), kao i kod drugih cefalosporina, potrebno je pratiti bubrežnu funkciju, budući da se može povećati toksičnost navedenih lijekova (vidjeti dio 4.4).
Trudnoća
Sigurnost primjene cefotaksima u trudnoći nije ustanovljena. Ispitivanja na životinjama nisu pokazala reproduktivnu toksičnost (vidjeti dio 5.). Međutim, odgovarajuća kontrolirana ispitivanja u trudnica nisu provedena.
Cefotaksim prelazi placentarnu barijeru. Stoga cefotaksim ne bi trebalo primjenjivati tijekom trudnoće, osim ako očekivana korist ne nadmašuje potencijalni rizik.
Dojenje
Cefotaksim se izlučuje u majčinom mlijeku.
Može utjecati na fiziološku intestinalnu floru dojenčeta te uzrokovajući dijareju, kolonizaciju gljivicama poput kvasaca, a moguće i senzibilizacijom.
Potrebno je odlučiti da li prekinuti dojenje ili odustati od liječenja cefotaksimom uzimajući u obzir korist dojenja za dijete i korist terapije za ženu.
Prema dosadašnjim iskustvima, cefotaksim u nižim i srednjim dozama ne utječe na koncentraciju i sposobnost reagiranja.
Vrlo rijetko (< 1/10 000) je uz primjenu visokih doza cefotaksima posebno u pacijenata s istodobnom renalnom insuficijencijom, zabilježena encefalopatija (npr. poremećaj svijesti, konvulzije (toničke/kloničke) i poremećaje kretanja)) Mogu se javiti i vrtoglavice. U ovim okolnostima treba odustati od upravljanja vozilima ili rada sa strojevima. (vidjeti dio 4.4)
| Organski sustav | Vrlo često(≥1/10) | Često (≥1/100 i<1/10) | Rijetko(≥1/1000 i <1/100) | Nepoznato (ne može se procijeniti iz dostupnihpodataka)* |
| Infekcije i infestacije | Superinfekcija (vidjeti dio 4.4)npr. oralna ili vaginalna kandidijaza | |||
| Poremećaji krvi i limfnog sustava | Granulocitopenija, leukopenija, eozinofilija,trombocitopenija | Supresija koštane srži, pancitopenija, neutropenija, agranulocitoza (vidjeti dio 4.4),hemolitička anemija | ||
| Poremećaji imunološkogsustava | Jarisch-Herxheimer reakcije** | Anafilaktičke reakcije, angioedem, bronhospazam,anafilaktički šok. | ||
| Poremećaji živčanog sustava | Konvulzije (vidjeti dio 4.4) | Glavobolja, vrtoglavica, encefalopatija (npr. gubitak svijesti, ekscitacije središnjeg živčanog sustava, mioklonije,poremećaj kretanja) (vidjeti dio 4.4) | ||
| Srčaniporemećaji | Tahikardija, aritmija nakon brzebolus primjene kroz centralni |
| Organski sustav | Vrlo često(≥1/10) | Često (≥1/100 i<1/10) | Rijetko(≥1/1000 i <1/100) | Nepoznato (ne može se procijeniti iz dostupnih podataka)* |
| venski kateter | ||||
| Poremećaji probavnog sustava | Diareja, gubitak apetita | Mučnina, povraćanje, abdominalna bol, enterokolitis (uključujući haemoragični),pseudomembranozni kolitis (vidjeti dio 4.4) | ||
| Poremećaji jetre i žuči | Povišenje jetrenih enzima (ALT, AST, LDH, gama-GT i/ili alkalne fosfataze ) i/ilibilirubina*** | Hepatitis* (ponekad sa žuticom) | ||
| Poremećaji kože ipotkožnog tkiva | Egzantem, pruritus, urtikarija | Erythema multiforme, Stevens- Johnsonov sindrom, toksična epidermalna nekroliza, akutna generalizirana egzantematozna pustuloza (AGEP), Reakcija na lijek s eozinofilijom isistemskim simptomima (DRESS) (vidjeti dio 4.4) | ||
| Poremećaji mišićno- koštanog sustava ivezivnog tkiva | Problemi sa zglobovi ma (npr.oticanje) | |||
| Poremećaji bubrega i mokraćnog sustava | Smanjenje bubrežne funkcije / povišenje kreatinina i uree (pogotovo kada se daje zajedno sa aminoglikozidima) | Akutno bubrežno zatajenje (vidjeti dio 4.4), intersticijski nefritis | ||
| Općiporemećaji i reakcije na mjestu primjene | Bol na mjestu injektiranj a, kod i.m. primjene:otvrdnuće | Vrućica, upalne reakcije na mjestu primjene uključujući flebitis /tromboflebitis | Osjećaj vrućine i povraćanje u slučaju brze i.v. injekcije |
* Postmarketinško iskustvo
**Tijekom liječenja spirohetama izazvanih infekcija (npr. borelioza) može se razviti Jarisch- Herxheimerova reakcija s vrućicom, groznicom, glavoboljom i bolovima u zglobovima.
Nakon višetjednog liječenja borelioze prijavljeni su jedan ili više sljedećih simptoma: kožni osip, svrbež, vrućica, leukopenija, povišenje jetrenih enzima, otežano disanje, bolovi u zglobovima. Ove pojave djelomično odgovaraju simptomima osnovne bolesti liječenih pacijenata.
***Povišenje jetrenih enzima, odnosno bilirubina rijetko prelazi dvostruku vrijednost gornje granice normalnog raspona i ukazuje na različite oblike oštećenja jetre (obično kolestatska, uglavnom asimptomatska).
Prijavljivanje sumnji na nuspojavu
Nakon dobivanja odobrenja lijeka važno je prijavljivanje sumnji na njegove nuspojave. Time se omogućuje kontinuirano praćenje omjera koristi i rizika lijeka. Od zdravstvenih radnika se traži da prijave svaku sumnju na nuspojavu lijeka putem nacionalnog sustava prijave nuspojava: navedenog u Dodatku V.
U slučaju predoziranja, osim prestanka primjene lijeka, potrebno je provesti mjere koje ubrzavaju eliminaciju lijeka (npr. kao hemodijaliza ili peritonealna dijaliza). Ne postoje antidoti.
Simptomi
Intoksikacije u užem smislu u ljudi nisu poznate. Simptomi predoziranja uglavnom odgovaraju profilu nuspojava. U slučaju specifičnih rizičnih izloženosti ili primjene vrlo visokih doza, može doći do reverzibilne encefalopatije s ekscitacijama središnjeg živčanog sustava, mioklonijama i konvulzijama, kao što je opisano i za druge beta-laktamske antibiotike. U pacijenata s teškim oštećenjem bubrežne funkcije, epilepsijom i meningitisom, povišen je rizik nastupa ovih neželjenih učinaka.
Upravljanje predoziranjem
Centralno potaknute konvulzije mogu se tretirati diazepamom ili fenobarbitalom, ali ne i fenitoinom. Kod anafilaktičkih reakcije treba poduzeti uobičajene hitne mjere, po mogućnosti već kod prvih znakova šoka. Inače je preporučeno simptomatsko liječenje nuspojava, ako je potrebno.
Farmakološka svojstva - Cefotaksim-MIP 1 g
Farmakoterapijska skupina: Antibiotici za sustavnu primjenu. Cefalosporini treće generacije ATK oznaka: J01DD01
Mehanizam djelovanja
Mehanizam djelovanja cefotaksima temelji se na inhibiciji sinteze bakterijske stanične stjenke (u fazi rasta) inhibicijom penicillin-vezućih proteina (PBP; engl. penicillin-binding proteins) kao npr. transpeptidaze. To rezultira baktericidnim učinkom.
Farmakokinetički/farmakodinamički odnos(i):
Djelotvornost uglavnom ovisi o vremenu, kroz koje je koncentracija lijeka iznad minimalne inhibitorne koncentracije (MIC) za pojedini patogen.
Mehanizam rezistencije
Rezistencija na cefotaksim može se temeljiti na slijedećim mehanizmima:
-
Inaktivacija beta-laktamazama:
Cefotaksim se može hidrolizirati određenim beta-laktamazama, posebno beta-laktamazama proširenog spektra (ESBLs, engl. extended-spectrum beta-lactamases), nađenim u sojevima Escherichiae coli ili Klebsiellae pneumoniae, ili kromosomski kodiranim beta-laktamazama AmpC tipa, nađenim u Enterobacter cloacae. Kod infekcija uzrokovanih bakterijama s inducibilnom AmpC beta-laktamazom i dokazanom in vitro osjetljivošću na cefalosporine postoji opasnost, da tijekom liječenja budu selektirani mutanti koji proizvode konstitutivnu de- represiranu AmpC-beta-laktamazu.
-
Reducirani afinitet PBP-a prema cefotaksimu:
Stečena rezistencija pneumokoka i drugih streptokoka temelji se na modifikacijama postojećih PBP-a kao posljedica mutacije. Za razliku od meticilin-(oksacilin) rezistentnih stafilokoka, formiranje dodatnog PBP-a sa smanjenim afinitetom prema cefotaksimu odgovorno je za rezistenciju.
-
Nedostatna penetracija cefotaksima kroz vanjsku staničnu membranu gram-negativnih bakterija može dovesti do nedovoljne inhibicije PBP-a.
-
Cefotaksim se može efluksnim pumpama aktivno transportirati iz stanice.
Potpuna križna rezistencija cefotaksima postoji s ceftriaksonom, kao i djelomično s ostalim penicilinima i cefalosporinima.
Granične vrijednosti
Ispitivanje cefotaksima odvija se primjenom uobičajenih razrijeđenja. Slijedeće minimalne inhibitorne koncentracije definirane su za osjetljive i rezistentne uzročnike:
EUCAST (European Committee on Antimicrobial Susceptibility Testing) granične vrijednosti
| Patogen | Osjetljiv | Rezistentan |
| Enterobacteriaceae | ≤ 1 mg/l | > 2 mg/l |
| Staphylococcus spp.1) | -1) | -1) |
| Streptococcus (grupa A, B, C, G) 2) | -2) | -2) |
| Streptococcus pneumoniae | ≤ 0.5 mg/l # | > 2 mg/l |
| Haemophilus influenzae | ≤ 0.12 mg/l # | > 0.12 mg/l |
| Moraxella catarrhalis | ≤ 1 mg/l | > 2 mg/l |
| Neisseria gonorrhoeae | ≤ 0.12 mg/l | > 0.12 mg/l |
| Neisseria meningitidis | ≤ 0.12 mg/l # | > 0.12 mg/l |
| Granične vrijednosti koje nisu specifične zaodređenu vrstu3)* | ≤ 1 mg/l3) | > 2 mg/l3) |
1) Za Staphylococcus spp. preuzeti su rezultati ispitivanja s oksicilinom i cefoksitinom.
Meticilin-(oksacilin) rezistentni stafilokoki smatraju se otpornima, neovisno o rezultatu ispitivanja.
2) Za Streptococcus spp. (streptokoka grupe A, B, C i G) preuzima se rezultat ispitivanja s penicilinom G.
3) Granične vrijednosti odnose se na intravensku dnevnu dozu od 1g x 3 i najveću dozu od minimalno 2 g x 3
* Uglavnom se temelji na serumskoj farmakokinetici.
Prevalencija stečene rezistencije
Prevalencija stečene rezistencije može varirati geografski i vremenski za pojedine vrste. Stoga su, osobito za adekvatno liječenje teških infekcija, poželjne lokalne informacije o rezistenciji. Ako je upitna učinkovitost cefotaksima zbog lokalne prevalencije rezistencije, potrebno je tražiti mišljenje stručnjaka kod izbora terapije.
Posebno u ozbiljnih infekcija ili neuspjeha terapije, poželjno je težiti mikrobiološkoj dijagnozi, uključujući potvrdu uzročnika i njegove osjetljivosti na cefotaksim.
| Uobičajeno osjetljive vrste |
| Gram-pozitivni aerobiStaphylococcus aureus (meticillin-osjetljivi)Streptococcus agalactiae °Streptococcus pneumoniae (uključ. penicillin-rezistentne sojeve)Streptococcus pyogenes ° |
| Gram-negativni aerobi Borrelia burgdorferi ° Haemophilus influenzae Klebsiella oxytoca % Moraxella catarrhalis ° Neisseria gonorrhoeae Neisseria meningitidis ° Proteus mirabilis % Proteus vulgaris ° |
| Vrste kod kojih bi stečena rezistencija mogla predstavljati problem kod primjene |
| Gram-pozitivni aerobi Staphylococcus aureus 3 Staphylococcus epidermidis + Staphylococcus haemolyticus +Staphylococcus hominis+ |
| Gram-negativni aerobi |
| Citrobacter freundii Enterobacter aerogenes Enterobacter cloacae Escherichia coli % Klebsiella pneumoniae % Morganella morganiiSerratia marcescens |
| AnaerobiBacteroides fragilis |
| Inherentno rezistentne vrste |
| Gram-pozitivni aerobiEnterococcus spp.Listeria monocytogenesStaphylococcus aureus (methicillin-rezistentni) |
| Gram-negativni aerobiAcinetobacter spp. Legionella pneumophila Pseudomonas aeruginosaStenotrophomonas maltophilia |
| AnaerobiClostridium difficile |
| OstaliChlamydia spp. Chlamydophila spp. Mycoplasma spp.Treponema pallidumo U vrijeme publiciranja tablice, nisu bili dostupni noviji podaci. U primarnoj literaturi, standardiziranim udžbenicima i preporukama terapije pretpostavlja se osjetljivost.+ U barem jednoj regiji stopa rezistencije je > 50%.% Sojevi koji proizvode beta-laktamaze proširenog spektra (ESBL, engl. Extended Spectrum Beta- Lactamase;) su uvijek rezistentni.3 U ambulantnom sektoru rezistencije je < 10%5.2 Farmakokinetička svojstvaApsorpcijaCefotaksim se primjenjuje parenteralno. 5 minuta nakon intravenske injekcije 1 g cefotaksima serumske koncentracije iznosile su oko 81-102 mg/l, a nakon 15 minuta 46 mg/l.8 minuta nakon intravenske injekcije 2 g cefotaksima izmjerene su serumske koncentracije od 167-214 mg/l.Nakon intramuskularne primjene maksimalne serumske koncentracije (20 mg/l nakon 1g) postižu se unutar 30 minuta.DistribucijaCefotaksim dobro penetrira u tkiva, prelazi placentarnu barijeru i postiže visoke koncentracije u fetalnim tkivima (do 6 mg/kg). Samo u malom postotku izlučuje se majčinim mlijekom (koncentracije u majčinom mlijeku: 0,4 mg/ml nakon 2g).Kod upale moždanih ovojnica cefotaksim i desacetil-cefotaksim penetriraju u likvor i postižu terapijski aktivne koncentracije (npr. kod infekcija izazvanih gram negativnim bakterijama i pneumokokima).Prividni volumen distribucije je 21-37 l. Vezanje za serumske iznosi otprilike 25-40%.10 H A L M E D30 - 04 - 2024O D O B R E N O |
Biotransformacija
Cefotaksim se u značajnoj mjeri metabolizira u ljudi. Otprilike 15-25% parenteralne doze izlučuje se kao O-desacetil-cefotaksim. Metabolit ima dobru antibakterijsku aktivnost protiv različitih patogena.
Uz desacetil-cefotaksim, nađena su dva dodatna inaktivna laktona. Iz desacetil-cefotaksima nastaje lakton kao kratkoživući intermedijer, koji se ne može detektirati niti u urinu niti u plazmi, jer je podvrgnut brzoj konverziji u stereoizomere laktona otvorenog prstena (beta-laktamski prsten). Isti se također izlučuju u urinu.
Eliminacija
Cefotaksim i desacetil-cefotaksima prvenstveno se izlučuju bubrezima. Samo mali postotak (oko 2%) izlučuje se putem žuči. U urinu sakupljenom kroz 6 sati, 40-60% doze izlučuje se u nepromijenjenom obliku, a 20% u obliku desacetil-cefotaksima. Nakon intravenske primjene radioaktivno obilježenog cefotaksima, nešto više od 80% pronađeno je u urinu, od čega 50-60% čini nepromijenjeni izvorni lijek, a ostatak tri metabolita.
Ukupni klirens cefotaksima iznosi 240-390 ml/min, a bubrežni klirens 130-150 ml/min.
Poluvrijeme života u serumu iznosi 50-80 minuta. Poluvrijeme života u starijih pacijenata iznosi 120- 150 min.
Kod teškog oštećenja bubrežne funkcije (klirens kreatinina 3-10 ml/min), poluvrijeme života cefotaksima može se produljiti na 2.5- 10 sati.
U ovim okolnostima cefotaksim se nakuplja samo u maloj količini, za razliku od aktivnih i inaktivnih metabolita.
I cefotaksim i desacetil-cefotaksim se u značajnoj mjeri uklanjaju iz krvi hemodijalizom.
Farmaceutski podaci - Cefotaksim-MIP 1 g
Sa cefotaksimom nisu kompatibilni:
-
Otopina natrijevog hidrogenkarbonata
-
Otapalo za infuziju kojem je pH viši od 7
-
Aminoglikozidi
Lijek se ne smije miješati s drugim lijekovima osim onih navedenih u dijelu 6.6. Inkompatibilnost s drugim antibioticima / kemoterapeuticima
Na temelju fizikalno – kemijske inkompatibilnosti sa svim aminoglokozidima cefotaksim ne bi trebalo miješati s aminoglikozidima u istoj injekciji ili otopini za infuziju.
Ako treba primijeniti i cefotaksim i aminoglikozid, ove bi lijekove trebalo primijeniti odvojeno, odvojenim sistemima, na različitim mjestima.
2 godine
Rok valjanosti pripremljene otopine
Kemijska i fizikalna stabilnost pripremljene otopine je 3 sata na 25°C i 6 sati na 2-8°C. S mikrobiološkog stajališta, pripremljenu otopinu treba odmah upotrijebiti. Ako nije odmah upotrijebljena, vrijeme i uvjeti čuvanja pripremljene otopine prije upotrebe su odgovornost korisnika.
Ne čuvati na temperaturi iznad 25°C. Čuvati u originalnom pakiranju radi zaštite od svjetlosti. Uvjete čuvanja nakon rekonstitucije lijeka vidjeti u dijelu 6.3.
Prašak za otopinu za injekciju/infuziju u bezbojnoj staklenoj bočici (vrsta I) od 15 ml s gumenim brombutilnim čepom, aluminijskom kapicom i plastičnim flip-off poklopcem, u kutiji.
Veličina pakiranja: 10 bočica u kutiji.
i druga rukovanja lijekom
Lijek je namijenjen samo za jednokratnu upotrebu.
Ostatke pripremljene otopine treba odbaciti. Neiskorišteni lijek ili otpadni materijal potrebno je zbrinuti sukladno nacionalnim propisima.
Upute za uporabu i rukovanje
Kompatibilnost s parenteralnim otopinama
Sljedeća otapala su pogodna za pripremu otopine cefotaksima: voda za injekcije, 5%-tna otopina glukoze, 0,9%-tna otopina natrijevog klorida, 1%-tna otopina lidokaina (samo za intramuskularnu primjenu).
Kao i za sve parenteralne lijekove, prije upotrebe vizualno pregledajte rekonstituiranu otopinu zbog mogućih lebdećih čestica ili promjene boje. Otopina se smije koristiti samo ako je čista, bezbojna do svijetlo žućkasta i bez vidljivih čestica.
Priprema otopine za injekciju i infuziju
Intravenska infuzija
-
g cefotaksima otopiti u 40-50 ml odgovarajuće otopine.
-
g cefotaksima otopiti u 100 ml odgovarajuće otopine.
Intravenska injekcija
Za intravensku injekciju, 1 g cefotaksima treba otopiti u 4 ml vode za injekciju, a 2 g cefotaksima treba otopiti u 10 ml vode za injekciju.
Intramuskularna injekcija
Za intramuskularnu primjenu, 1 g cefotaksima se otapa u 4 ml vode za injekciju. Kako bi se spriječila bol od injekcije, lijek se može otopiti u istoj količini 1% -tne otopine lidokainklorida (samo kod odraslih). Otopinu lidokaina se ne smije primijeniti intravenski. Pažljivo pročitati uputu za izabrani lidokain.