Rimactan 300 mg tvrde kapsule

Liječenje

Liječenje infekcija koje su izazvane uzročnicima osjetljivim na rifampicin:

• svi oblici tuberkuloze - u kombinaciji s još najmanje jednim antituberkulotikom

• eradikacija asimptomatskog kliconoštva N. meningitidis i H. influenzae

• bruceloza - u kombinaciji s tetraciklinskim antibiotikom

• stafilokokne infekcije uzrokovane uzročnicima rezistentnima na standardne antibiotike - u kombinaciji s još najmanje jednim antistafilokoknim antibiotikom

• lepra - u kombinaciji s ostalim antileproznim lijekovima.

  Profilaksa

  Kratkotrajna kemoprofilaksa u osoba koje su bile u bliskom kontaktu s oboljelim od meningokoknog meningitisa ili meningitisa uzrokovanog s H. influenzae.

  Potrebno je uzeti u obzir službene smjernice o pravilnom korištenju antibakterijskih lijekova.

Doziranje

Dnevna doza rifampicina izračunava se na temelju bolesnikove tjelesne težine i dobi. Kapsule se ne smiju dijeliti. Za bolesnike kojima je potrebna pojedinačna doza različita od 300 mg, 600 mg ili 900 mg, doziranje nije moguće postići primjenom ovog lijeka.

Zbog neprikladnog farmaceutskog oblika, ovaj lijek ne smije se koristit u djece mlađe od 6 godina.

Tuberkuloza

Rifampicin se mora dati zajedno s drugim djelotvornim antituberkuloticima, kako bi se spriječila moguća pojava na rifampicin rezistentnih sojeva roda Mycobacteria.

Uobičajena dnevna doza (kontinuirano liječenje) Odrasli:

Preporučena jednokratna dnevna doza iznosi 8-12 mg/kg.

• ≥ 50 kg: 600 mg na dan

• <50 kg: 450 mg na dan (vidjeti opće preporuke o doziranju)

  Pedijatrijska populacija:

  Preporučena jednokratna dnevna doza iznosi 15 (10 - 20) mg/kg dnevno (najveća dnevna doza 600 mg).

• djeca dobi od 6 do 12 godina – 300 mg na dan

• djeca starija od 12 godina ≥ 50 kg 600 mg na dan;

  < 50 kg: od 300 do 450 mg na dan, ovisno o tjelesnoj masi

  Intermitentno liječenje Odrasli:

• 10 mg/kg (uobičajeno 600 mg) dva do tri puta tjedno

  Djeca starija od 12 godina:

• 15 (10 - 20) mg/kg dva puta tjedno (najveća dnevna doza 600 mg)

Lepra

Odrasli:

Multibacilarni oblik:

600 mg jedanput mjesečno u kombinaciji s dapsonom i klofaziminom tijekom 12 mjeseci.

Paucibacilarni oblik:

600 mg jedanput mjesečno u kombinaciji s dapsonom tijekom 6 mjeseci.

Pri liječenju lepre rifampicin se mora uvijek davati u kombinaciji s najmanje još jednim lijekom protiv lepre.

Pedijatrijska populacija:

U djece starije od 10 godina rifampicin se mora davati s dapsonom u slučaju paucibacilarnog oblika lepre i s dapsonom i klofaziminom u slučaju multibacilarnog oblika lepre.

Preporučeno doziranje u djece starije od 10 godina je 450 mg mjesečno, a u djece mlađe od 10 godina 10 mg/kg (vidjeti opće preporuke o doziranju).

Bruceloza

Odrasli:

600 mg do 900 mg na dan u jednoj dozi, u kombinaciji s još jednim antibakterijskim lijekom (doksiciklin). Liječenje traje najkraće 45 dana.

Djeca starija od 12 godina:

600 mg na dan u jednoj dozi u kombinaciji s još jednim antibakterijskijkim lijekom (doksiciklin).

Stafilokokne infekcije uzrokovane uzročnicima rezistentnima na standardne antibiotike

Odrasli:

600-1200 mg na dan podijeljeno u dvije pojedinačne doze

Mora se primijeniti u kombinaciji s još najmanje jednim antistafilokoknim antibiotikom. Sigurnost i djelotvornost primjene rifampicina u ovoj indikaciji nije ispitna te se stoga ne smije primjenjivati u osoba mlađih od 18 godina.

Profilaksa meningokokne infekcije, odnosno liječenje meningokoknog kliconoštva

Odrasli:

600 mg dvaput na dan tijekom 2 dana

Djeca starija od 12 godina:

10 mg/kg dvaput na dan tijekom 2 dana (vidjeti opće preporuke o doziranju)

Profilaksu treba započeti što je moguće ranije nakon dodira s oboljelim. Pojedinačna doza ne smije biti veća od 600 mg.

Rifampicin nije lijek izbora za liječenje meningokoknog meningitisa.

Profilaksa infekcija uzročnikom Haemophilus influenzae, odnosno liječenje kliconoštva Haemophillus influenzae

Odrasli i djeca starija od 6 godina: Za članove domaćinstva među kojima ima djece u dobi od 4 godine ili mlađe, izložene vrsti H. influenzae B, preporučuje se da svi članovi domaćinstva (uključujući djecu) uzimaju rifampicin u dozi od 20 mg/kg jedanput na dan (maksimalna dnevna doza je 600 mg) tijekom 4 dana.

Prvog oboljelog u domaćinstvu treba liječiti prije otpusta iz bolnice.

Oštećenje funkcije jetre

U bolesnika s oslabljenom funkcijom jetre ne smije se premašiti dnevna doza od 8 mg/kg.

Starije osobe

U starijih se osoba izlučivanje rifampicina putem bubrega smanjuje razmjerno fiziološkom slabljenju bubrežne funkcije; zbog kompenzacijskog porasta izlučivanja putem jetre, terminalno vrijeme poluživota u serumu slično je onome u mlađih bolesnika. No budući da su u jednom ispitivanju u krvi starijih

bolesnika uočene povišene razine rifampicina, nužan je oprez pri primjeni rifampicina u tih bolesnika, napose ako ima znakova oslabljene funkcije jetre.

Način primjene

Za peroralnu primjenu.

Kapsule se uzimaju jedan sat prije ili dva sata nakon jela.

Preosjetljivost na rifampicin ili druge rifamicinske antibiotike ili neku od pomoćnih tvari navedenih u dijelu 6.1., i prisutnost žutice.

Također, rifampicin je kontraindiciran u slučaju istovremene primjene kombinacije sakvinavira i ritonavira.

Rifampicin je kontraindiciran s lijekovima na koje snažno utječe njegov potencijal za induciranje enzima koji metaboliziraju lijek i transportera kao što su lurasidon, sofosbuvir, antiretrovirusni lijekovi: kabotegravir, fostemsavir i lenakapavir (vidjeti dio 4.5.).

Oprezna primjena potrebna je u bolesnika starije dobi, alkoholičara i bolesnika s jetrenim bolestima u anamnezi.

Bolesnicima s oslabljenom funkcijom jetre rifampicin treba davati samo u nuždi, a i tada oprezno i uz stalan nadzor. U tih se bolesnika preporučuju manje doze rifampicina i pozorno praćenje jetrene

funkcije; vrijednosti serumske glutamin-piruvatne transaminaze (SGPT) i serumske glutamin-oksaloctene transaminaze (SGOT) treba svakako odrediti prije početka liječenja i potom jedanput na tjedan iduća dva tjedna, a zatim svaka dva tjedna tijekom idućih šest tjedana. Uoče li se znaci hepatocelularnog oštećenja, rifampicin treba obustaviti.

Rifampicin treba obustaviti i jave li se klinički značajne promjene jetrene funkcije. U tom slučaju treba razmotriti druge oblike antituberkuloznog liječenja i druge sheme liječenja. Treba hitno zatražiti savjet

specijalista za liječenje tuberkuloze. Uvede li se rifampicin ponovno nakon što jetrena funkcija postane uredna, jetrenu funkciju treba svakodnevno pratiti.

Poseban se oprez preporučuje u bolesnika s oslabljenom funkcijom jetre, starijih bolesnika, pothranjenih bolesnika i djece mlađe od dvije godine u kojih se istodobno s rifampicinom namjerava davati i izoniazid. Ako u bolesnika nema znakova bolesti jetre od ranije, a funkcija jetre je prije početka liječenja bila uredna, pretrage za procjenu jetrene funkcije treba ponoviti samo ako se jave vrućica, povraćanje, žutica ili drugi znaci pogoršanja bolesnikova stanja.

U nekih se bolesnika može u prvim danima terapije javiti hiperbilirubinemija. Ona je posljedica kompeticije između rifampicina i bilirubina za izlučivanje putem bubrega.

Izolirana prijava umjerenog porasta razine bilirubina i/ili transaminaze nije sama po sebi razlog za prekid terapije; odluku treba donijeti nakon ponovljenih pretraga, koje će pokazati smjer u kojem se izmjerene vrijednosti kreću i nakon procjene tih kretanja u kontekstu bolesnikova kliničkog stanja.

Pretrage za procjenu jetrene funkcije treba prije početka liječenja obaviti u svih bolesnika s tuberkulozom.

Bolesnike treba pozorno pratiti zbog moguće imunološke reakcije (vidjeti nuspojave) tijekom intermitentne terapije (manje od 2-3 puta na tjedan). Bolesnike treba upozoriti na posljedice prekida terapije.

Tijekom dugotrajnog liječenja rifampicinom treba nadzirati krvnu sliku i jetrenu funkciju posebice ako se primjenjuje u kombinaciji s izoniazid pirazinamidom i ostalim antituberkuloticima.

Rifampicin ima sposobnost indukcije enzima, uključivši indukciju sintetaze delta-aminolevulinske kiseline i uzrokovati akutni napadaj porfirije.

Rifampicin boji kožu te mokraću, suze, iskašljaj i ostale tjelesne izlučevine crvenkasto ili narančasto. Može uzrokovati trajnu obojenost mekih kontaktnih leća.

Ponovno liječenje rifampicinom treba početi malim dozama, koje se postupno povećavaju do terapijskih.

Pseudomembranozni kolitis je zabilježen uz gotovo sve antibiotike, uključujući rifampicin te može biti u rasponu od blagog do po život opasnog. Proljev povezan s Clostridium difficile zabilježen je uz primjenu gotovo svih antibiotika uključujući rifampicin i može biti u rasponu od blagog proljeva do fatalnog

kolitisa. Liječenje antibioticima mijenja normalnu crijevnu floru što može dovesti do prekomjernog rasta Clostridium difficile. Mogućnost nastanka proljeva povezanog s Clostridium difficile mora se uzeti u obzir u svih bolesnika u kojih se pojavi proljev nakon primjene antibiotika. Potrebno je izbjegavati lijekove koji inhibiraju peristaltiku.

Ovaj lijek sadrži laktozu. Bolesnici s rijetkim nasljednim poremećajem nepodnošenja galaktoze, potpunim nedostatkom laktaze ili malapsorpcijom glukoze i galaktoze ili insuficijencijom sukraza-izomaltaza ne bi smjeli uzimati ovaj lijek.

Ovaj lijek sadrži boju azorubin (E122) koja može uzrokovati alergijske reakcije.

Paradoksalna reakcija na lijek

Nakon početnog poboljšanja tuberkuloze u terapiji bolesnika s tuberkuloznim meningitisom, simptomi se mogu ponovno pogoršati. U zahvaćenih bolesnika otkriveno je kliničko ili radiološko pogoršanje

postojećih tuberkuloznih lezija ili razvoj novih lezija. Takve su reakcije primijećene tijekom prvih nekoliko tjedana ili mjeseci od početka terapije protiv tuberkuloze. Kulture su obično negativne i takve

reakcije obično ne upućuju na neuspjeh liječenja. Uzrok ove paradoksalne reakcije i dalje je nejasan, ali se sumnja da je mogući uzrok pretjerana imunosna reakcija. Ako se sumnja na paradoksalnu reakciju, prema potrebi treba započeti simptomatsku terapiju kako bi se suzbila pretjerana imunosna reakcija.

Nadalje, preporučuje se nastavak planirane kombinirane terapije protiv tuberkuloze. Bolesnicima je

potrebno savjetovati da odmah potraže savjet liječnika ako se njihovi simptomi pogoršaju. Simptomi koji se javljaju obično su specifični za zahvaćena tkiva. Mogući opći simptomi uključuju kašalj, vrućicu, umor, nedostatak zraka, glavobolju, gubitak apetita, gubitak tjelesne težine ili slabost (vidjeti dio 4.8.).

Antacidi, narkotici i antikolinergici smanjuju apsorpciju odnosno biološku raspoloživost rifampicina pa ih valja uzeti nekoliko sati nakon rifampicina. Potencijalno hepatotoksični lijekovi i alkohol povećavaju opasnost oštećenja jetre. Rifampicin potiče mikrosomne jetrene enzime pa ubrzava metabolizam mnogih lijekova i smanjuje njihove učinke. To su oralni antikoagulansi, oralni antidijabetici, glikozidi digitalisa, kinidin, meksiletin, propafenon, metadon, fenitoin, barbiturati, benzodiazepini, kortikosteroidi, spolni hormoni, oralni kontraceptivi, teofilin, dapson, kloramfenikol, ketokonazol, ciklosporin, azatioprin,

blokatori beta adrenergičnih receptora, verapamil, nifedipin, enalapril, cimetidin, amlodipin. Može se pokazati potrebnim prilagoditi doze tih lijekova ako se daju istodobno s rifampicinom, napose pri uvođenju ili obustavi rifampicina.

Bolesnicama koje uzimaju peroralne kontraceptive treba savjetovati da se za vrijeme dok uzimaju rifampicin koriste alternativnim, nehormonskim metodama kontracepcije. Nadzor nad dijabetesom može biti otežan.

Ako se uz rifampicin daje i aminosalicilna kiselina, razmak između uzimanja jednog i drugog lijeka ne smije biti manji od osam sati, kako bi se osiguralo postizanje zadovoljavajućih razina u krvi.

Rifampicin može usporiti izlučivanje kontrastnih sredstava za rentgensku dijagnostiku žučnih oboljenja. Da bi se izbjegli lažno pozitivni nalazi zbog usporenog izlučivanja bromsulftaleina taj test treba načiniti ujutro prije primjene rifampicina.

Mikrobiološke metode za određivanje folne kiseline i vitamina B¹² u serumu se ne primjenjuju u bolesnika koji se liječe rifampicinom, jer su rezultati nepouzdani.

Rifampicin je kontraindiciran s lijekovima na koje snažno utječe njegov potencijal za induciranje enzima koji metaboliziraju lijek i transportera kao što su lurasidon, sofosbuvir, antiretrovirusni lijekovi:

kabotegravir, fostemsavir i lenakapavir. Uočeno je značajno smanjenje njihovih koncentracija u plazmi zbog potentnog induciranja CYP 3A4, P-gp-a, UGT1A1 rifampicinom, što će vjerojatno dovesti do

gubitka njihove terapijske učinkovitosti.

Trudnoća

U žena reproduktivne dobi prije početka liječenja rifampicinom mora se isključiti trudnoća. U prvom se tromjesečju trudnoće rabi samo u veoma teškim slučajevima tuberkuloze, ako nije moguće liječenje

ostalim antituberkuloticima. U posljednjim tjednima trudnoće rifampicin može uzrokovati postnatalnu hemoragiju u majke i novorođenčeta.

Dojenje

Rifampicin prelazi u mlijeko dojilje, ali u dojenčeta nisu zapažene nuspojave.

Lijek ne utječe na sposobnost upravljanja vozilima i strojevima.

Bolesnici dobro podnose rifampicin ako lijek uzimaju ispravno i u preporučenim dozama. Nuspojave se javljaju češće u slučaju intermitentne ili ponovne primjene lijeka nakon prekida liječenja.

Učestalost nuspojava definira se na sljedeći način: vrlo često (≥1/10), često (≥1/100 i <1/10), manje

često (≥1/1000 i <1/100), rijetko (≥1/10 000 i <1/1000), vrlo rijetko (<1/10 000), nepoznato (ne može se procijeniti iz dostupnih podataka).

*U bolesnika na intermitentnoj terapiji, obično nakon 3-6 mjeseci primjene rifampicina (češće pri primjeni doze od ≥ 20 mg/kg), može se javiti 12-satni sindrom nalik gripi. Taj sindrom može biti

popraćen vrućicom, tremorom, slabošću, trombocitopenijom, dispnejom, hemolitičkom anemijom, šokom i akutnim zatajenjem bubrega. Te se nuspojave mogu javiti i pri ponovljenoj upotrebi rifampicina nakon kraćeg ili dužeg prekida liječenja. Općenito se nuspojave mogu izbjeći ako se ponovno liječenje započne nižim dozama, koje se zatim postupno povećavaju dok se ne postignu terapijske razine.

 Incidencija paradoksalne reakcije na lijek: manja učestalost prijavljena je kao 9,2 % (53/573) (podaci između listopada 2007. i ožujka 2010.), a veća učestalost kao 25 % (19/76) (podaci između 2000. i 2010.).

Prijavljivanje sumnji na nuspojavu

7

Nakon dobivanja odobrenja lijeka, važno je prijavljivanje sumnji na njegove nuspojave. Time se omogućuje kontinuirano praćenje omjera koristi i rizika lijeka. Od zdravstvenih radnika traži se da prijave svaku sumnju na nuspojavu lijeka putem nacionalnog sustava prijave nuspojava: navedenog u Dodatku V.

Znakovi predoziranja su mučnina, povraćanje, bol u trbuhu, poremećeno stanje svijesti, povećanje i bolnost jetre, žutica, konvulzije, plućni edem, povišene vrijednosti jetrenih enzima i bilirubina u krvi.

Treba isprati želudac, a zatim dati aktivni ugljen. Ako je povraćanje dugotrajno i iscrpljujuće, indiciran je antiemetik. Jakim diuretikom ubrzava se izlučivanje lijeka iz organizma. Isto se postiže

hemodijalizom. Po potrebi se primjenjuju mjere za održavanje vitalnih funkcija.