Olimestra 20 mg filmom obložene tablete

Liječenje esencijalne hipertenzije u odraslih.

Liječenje hipertenzije u djece i adolescenata u dobi od 6 do manje od 18 godina.

Doziranje

Odrasli

Preporučena početna doza olmesartanmedoksomila je 10 mg jednom dnevno. U bolesnika čiji se krvni tlak ne može odgovarajuće kontrolirati u ovoj dozi, doza olmesartanmedoksomila se može povećati na 20 mg jednom dnevno, kao optimalna doza. Ako je neophodno dodatno smanjenje krvnog tlaka, doza olmesartanmedoksomila se može povećati na maksimalnih 40 mg dnevno ili se može dodati terapija hidroklorotiazidom.

Antihipertenzivni učinak olmesartanmedoksomila je u značajnoj mjeri prisutan unutar 2 tjedna od započinjanja terapije i maksimalan je oko 8 tjedana nakon početka terapije. To se mora imati u vidu kada se razmatra promjena režima doziranja za bilo kojeg bolesnika.

Starije osobe (u dobi od 65 godina ili stariji)

Općenito nije potrebno prilagođavanje doze u starijih osoba (vidjeti ispod preporuke za doziranje u bolesnika s oštećenjem funkcije bubrega). Ako je neophodno povećavanje doze do maksimalnih 40 mg dnevno, mora se pažljivo nadzirati krvni tlak.

Bolesnici s oštećenjem funkcije bubrega

Maksimalna doza u bolesnika s blagim do umjerenim oštećenjem funkcije bubrega (klirens kreatinina od 20 – 60 ml/min) je 20 mg olmesartanmedoksomila jednom dnevno, uslijed ograničenog iskustva s višim dozama u ovoj skupini bolesnika. Primjena olmesartanmedoksomila u bolesnika s teškim oštećenjem funkcije bubrega (klirens kreatinina < 20 ml/min) se ne preporučuje, jer postoji samo ograničeno iskustvo u ovoj skupini bolesnika (vidjeti dijelove 4.4 i 5.2).

Bolesnici s oštećenjem funkcije jetre

Nije potrebno prilagođavanje doza u bolesnika sa blagim oštećenjem funkcije jetre. U bolesnika s umjerenim oštećenjem funkcije jetre preporučuje se početna doza od 10 mg olmesartanmedoksomila jednom dnevno, a maksimalna doza ne smije prijeći 20 mg jednom dnevno. Savjetuje se pažljivo nadziranje krvnog tlaka i funkcije bubrega u bolesnika s oštećenom funkcijom jetre, a koji već primaju diuretike i/ili druge antihipertenzivne lijekove. Nema iskustava s olmesartanmedoksomilom u bolesnika s teškim oštećenjem funkcije jetre, te se zbog toga ne preporučuje primjena u toj skupini bolesnika (vidjeti dijelove 4.4 i 5.2). Olmesartanmedoksomil se ne smije koristiti u bolesnika s bilijarnom opstrukcijom (vidjeti dio 4.3).

Pedijatrijska populacija

Djeca i adolescenti u dobi od 6 do manje od 18 godina

Preporučena početna doza olmesartanmedoksomila za djecu u dobi od 6 do manje od 18 godina je 10 mg olmesartanmedoksomila jednom dnevno. U djece u kojih krvni tlak nije odgovarajuće kontroliran u toj dozi, doza olmesartanmedoksomila se može povisiti na 20 mg jednom dnevno. Ako

je potrebno dodatno snižavanje krvnog tlaka, za djecu težine > 35 kg, doza olmesartanmedoksomila se može povisiti na maksimalno 40 mg. Za djecu težine < 35 kg, dnevna doza ne smije prijeći 20 mg.

Druga pedijatrijska populacija

Sigurnost i djelotvornost olmesartanmedoksomila u djece u dobi od 1 do 5 godina nisu još ustanovljene. Trenutno dostupni podaci opisani su u dijelovima 4.8 i 5.1, ali nije moguće dati preporuku o doziranju.

Olmesartanmedoksomil se ne smije koristiti u djece mlađe od 1 godine starosti zbog sigurnosnih razloga i nedostatka podataka u ovoj dobnoj skupini.

Način primjene

Da bi se pomoglo bolesnicima u boljem pridržavanju terapije, preporučuje se da se tablete lijeka Olimestra uzimaju u približno isto vrijeme svakog dana, s ili bez hrane, primjerice u vrijeme doručka. Tableta treba progutati s dovoljnom količinom tekućine (npr. jednom čašom vode). Tablete se moraju progutati cijele, bez žvakanja.

Preosjetljivost na djelatnu tvar ili neku od pomoćnih tvari navedenih u dijelu 6.1. Drugo i treće tromjesečje trudnoće (vidjeti dijelove 4.4 i 4.6).

Bilijarna opstrukcija (vidjeti dio 5.2).

Istodobna primjena Olimestre s lijekovima koji sadrže aliskiren kontraindicirana je u bolesnika sa šećernom bolešću ili oštećenjem funkcije bubrega (GFR < 60 ml/min/1,73 m²) (vidjeti dijelove 4.5 i 5.1).

Smanjenje intravaskularnog volumena:

Simptomatska hipotenzija, posebice nakon prve doze, može se pojaviti u bolesnika s hipovolemijom i/ili hiponatremijom zbog snažne diuretske terapije, restrikcijske dijete sa smanjenim unosom soli, proljeva ili povraćanja. Takva stanja se moraju popraviti prije primjene olmesartanmedoksomila.

Druga stanja sa stimulacijom renin-angiotensin-aldosteronskog sustava:

U bolesnika u kojih krvožilni tonus i funkcija bubrega ovise najviše o aktivnosti renin-angiotenzin- aldosteronskog sustava (npr. bolesnici s teškim kongestivnim zatajenjem srca ili postojećom bolesti bubrega, uključujući stenozu bubrežne arterije), liječenje drugim lijekovima koji utječu na ovaj sustav povezano je s pojavom akutne hipotenzije, azotemije, oligurije ili, rijetko, akutnim zatajenjem bubrega. Mogućnost sličnih učinaka ne može se isključiti ni sa antagonistima receptora angiotenzina II.

Renovaskularna hipertenzija:

Povećan je rizik od teške hipotenzije i insuficijencije bubrega u bolesnika koji se liječe lijekovima koji utječu na renin-angiotenzin-aldosteronski sustav, a imaju obostranu stenozu bubrežnih arterija ili stenozu arterije u jedinom funkcionalnom bubregu.

Oštećena funkcija bubrega i transplantacija bubrega:

Kada se olmesartanmedoksomil primjenjuje u bolesnika s oštećenom funkcijom bubrega, preporučuje se periodički nadzirati serumske razine kalija i kreatinina. Primjena olmesartanmedoksomila se ne preporučuje u bolesnika s teškim oštećenjem funkcije bubrega (klirens kreatinina < 20 ml/min) (vidjeti dijelove 4.2 i 5.2). Nema iskustava s primjenom olmesartanmedoksomila u bolesnika kojima je nedavno transplantiran bubreg ili u bolesnika s terminalnim stadijem oštećenja funkcije bubrega (tj. klirens kreatinina < 12 ml/min).

Intestinalni angioedem

Intestinalni angioedem prijavljen je u bolesnika liječenih antagonistima receptora angiotenzina II, uključujući olmesartanmedoksomil (vidjeti dio 4.8). U tih se bolesnika očitovao kao bol u abdomenu, mučnina, povraćanje i proljev. Simptomi su se povukli nakon prekida primjene antagonista receptora angiotenzina II. Ako se dijagnosticira intestinalni angioedem, potrebno je prekinuti primjenu olmesartanmedoksomila i započeti odgovarajuće praćenje dok se ne postigne potpuno povlačenje simptoma.

Oštećenje funkcije jetre:

Budući da nema iskustava s bolesnicima koji imaju teško oštećenje funkcije jetre, primjena olmesartanmedoksomila se ne preporučuje u ovoj skupini bolesnika (vidjeti dio 4.2 za preporuke o doziranju u bolesnika s blagim ili umjerenim oštećenjem funkcije jetre).

Hiperkalemija:

Primjena lijekova koji utječu na renin-angiotenzin-aldosteronski sustav može uzrokovati hiperkalemiju.

Taj rizik, koji može biti i fatalan, povećan je u starijih osoba, u bolesnika s insuficijencijom bubrega i u bolesnika s šećernom bolesti, u bolesnika koji se istodobno liječe drugim lijekovima koji mogu

povećati razinu kalija i/ili u bolesnika u kojih se jave prateći događaji.

Prije razmatranja istodobne primjene lijekova koji utječu na renin-angiotenzin-aldosteronski sustav, mora se procijeniti odnos između rizika i koristi i razmotriti druge mogućnosti.

Smatra se da su glavni čimbenici rizika za hiperkalemiju sljedeći:

• Šećerna bolest, oštećenje funkcije bubrega, dob (> 70 godina).

• Kombinacija s jednim ili više lijekova koji utječu na renin-angiotenzin-aldosteronski sustav i/ili sa dodacima kalija. Neki lijekovi ili terapijske skupine lijekova mogu izazvati hiperkalemiju: zamjene za sol koje sadrže kalij, diuretici koji štede kalij, ACE inhibitori, antagonisti receptora angiotenzina II, nesteroidni protuupalni lijekovi (uključujući selektivne inhibitore COX-2), heparin, imunosupresivi kao što su ciklosporin ili takrolimus, trimetoprim.

• Pojava pratećih događaja, posebice dehidracija, akutna srčana dekompenzacija, metabolička acidoza, pogoršanje funkcije bubrega, iznenadno pogoršanje stanja bubrega (npr. infektivne bolesti), liza stanica (npr. akutna ishemija udova, rabdomioliza, produžena trauma).

Preporučuje se pažljivo nadziranje kalija u serumu u rizičnih bolesnika (vidjeti dio 4.5).

Litij:

Kao i kod drugih antagonista receptora angiotenzina II, kombinacija litija i olmesartanmedoksomila se ne preporučuje (vidjeti dio 4.5).

Stenoza aortalnog ili mitralnog zaliska; opstruktivna hipertrofična kardiomiopatija:

Kao što je to slučaj i s ostalim vazodilatatorima, poseban oprez indiciran je u bolesnika koji boluju od stenoze aortalnog ili mitralnog zaliska ili opstruktivne hipertrofičnekardiomiopatije.

Primarni aldosteronizam:

Bolesnici s primarnim aldosteronizmom općenito ne reagiraju na antihipertenzivne lijekove koji djeluju putem inhibicije renin-angiotenzinskog sustava. Stoga se u takvih bolesnika ne preporučuje primjena olmesartanmedoksomila.

Enteropatija nalik na sprue:

U vrlo rijetkim slučajevima zabilježen je teški, kronični proljev sa značajnim gubitkom tjelesne težine u bolesnika koji uzimaju olmesartan nekoliko mjeseci do godina nakon uvođenja lijeka, koji je vjerojatno bio uzrokovan lokaliziranom zakašnjelom reakcijom preosjetljivosti. Intestinalna biopsija bolesnika često pokazuje atrofiju resica sluznice. Ako bolesnik razvije ove simptome tijekom liječenja olmesartanom, treba isključiti druge uzroke. Potrebno je razmotriti prekid primjene olmesartanmedoksomila u slučajevima u kojima nije identificiran nijedan drugi uzrok. U slučajevima kada su simptomi nestali i enteropatija nalik na sprue je potvrđena biopsijom, liječenje olmesartanmedoksomilom ne smije se ponovo započinjati.

Etničke razlike:

Kao svi drugi antagonisti angiotenzina II i olmesartanmedoksomil je manje učinkovit u snižavanju krvnog tlaka u bolesnika crne rase nego u bolesnika drugih rasa, vjerojatno zato što u crne hipertenzivne populacije prevladava stanje niske razine renina.

Trudnoća:

Tijekom trudnoće ne smiju se uvoditi antagonisti receptora angiotenzina II (AIIRAs). Osim ako se nastavak terapije antagonistima receptora angiotenzina II ne smatra neophodnim, bolesnice koje planiraju trudnoću moraju prijeći na zamjensko antihipertenzivno liječenje s utvrđenim sigurnosnim profilom primjene u trudnoći. Ako se utvrdi trudnoća, mora se odmah prekinuti liječenje antagonistima receptora angiotenzina II te se mora, ako je to primjereno, započeti sa zamjenskom terapijom (vidjeti dijelove 4.3 i 4.6).

Ostalo:

Kao i kod bilo kojeg antihipertenziva, prekomjerni pad krvnog tlaka u bolesnika s ishemijskom srčanom bolešću ili ishemijskom cerebrovaskularnom bolešću može dovesti do infarkta miokarda ili moždanog udara.

Dvostruka blokada renin-angiotenzin-aldosteronskog sustava (RAAS):

Postoje dokazi da istodobna primjena ACE inhibitora, blokatora angiotenzin II receptora ili aliskirena povećava rizik od hipotenzije, hiperkalemije i smanjene bubrežne funkcije (uključujući akutno zatajenje bubrega). Dvostruka blokada RAAS-a kombiniranom primjenom ACE inhibitora, blokatora angiotenzin II receptora ili aliskirena stoga se ne preporučuje (vidjeti dijelove 4.5 i 5.1).

Ako se terapija dvostrukom blokadom smatra apsolutno nužnom, smije se samo provoditi pod nadzorom specijalista i uz pažljivo nadziranje bubrežne funkcije, elektrolita i krvnog tlaka.

ACE inhibitori i blokatori angiotenzin II receptora ne smiju se primjenjivati istodobno u bolesnika s dijabetičkom nefropatijom.

Olimestra sadrži laktozu. Bolesnici s rijetkim nasljednim poremećajem nepodnošenja galaktoze, potpunim nedostatkom laktaze ili malapsorpcijom glukoze i galaktoze ne bi smjeli uzimati ovaj lijek.

Pedijatrijska populacija

Ispitivanja interakcija su provedena samo u odraslih.

Nije poznato jesu li interakcije u djece slične onima u odraslih. Učinci drugih lijekova na olmesartanmedoksomil:

Nadomjesci kalija i diuretici koji štede kalij:

Na temelju iskustva s ostalim lijekovima koji utječu na renin-angiotenzinski sustav, istodobno uzimanje diuretika koji štede kalij, nadomjestaka kalija, nadomjestaka soli koji sadrže kalij ili ostalih lijekova koji mogu povećati serumsku razinu kalija (npr. heparin) može izazvati porast serumskog kalija (vidjeti dio 4.4). Stoga se takva istodobna primjena ne preporučuje.

Drugi antihipertenzivni lijekovi:

Učinak na snižavanje krvnog tlaka olmesartanmedoksomila može se povećati istodobnom primjenom drugih antihipertenzivnih lijekova.

Nesteroidni protuupalni lijekovi (NSAIL-i):

NSAIL-i (uključujući acetilsalicilatnu kiselinu u dozama (> 3 g/dan) kao i COX-2 inhibitore) i antagonisti receptora angiotenzina II mogu djelovati sinergistički smanjujući glomerularnu filtraciju. Rizik istodobne primjene NSAIL-a i antagonista angiotenzina II je pojava akutnog zatajenja bubrega. Mora se preporučiti nadziranje funkcije bubrega na početku liječenja kao i redovita hidratacija bolesnika.

Osim toga, istodobno liječenje može smanjiti antihipertenzivni učinak antagonista receptora angiotenzina II, što dovodi do djelomičnog smanjenja učinkovitosti.

Sekvestrant žučne kiseline kolesevelam:

Istodobna primjena sekvestranta žučne kiseline kolesevelamklorida smanjuje sistemsku izloženost i vršnu koncentraciju u plazmi olmesartana i smanjuje t^1/2. Primjenom olmesartanmedoksomila najmanje 4 sata prije kolesevelamklorida smanjuje se učinak interakcije između lijekova. Mora se razmotriti primjena olmesartanmedoksomila najmanje 4 sata prije kolesevelamklorida (vidjeti dio 5.2).

Drugi spojevi:

Nakon liječenja antacidom (aluminijev hidroksid, magnezijev hidroksid), primijećeno je umjereno smanjenje bioraspoloživosti olmesartana. Istodobna primjena varfarina i digoksina nije imala učinak na farmakokinetiku olmesartana.

Dvostruka blokada renin-angiotenzin-aldosteronskog sustava (RAAS):

Podaci iz kliničkih ispitivanja pokazali su da je dvostruka blokada renin-angiotenzin-aldosteronskog sustava (RAAS) kombiniranom primjenom ACE inhibitora, blokatora angiotenzin II receptora ili aliskirena povezana s većom učestalošću štetnih događaja kao što su hipotenzija, hiperkalemija i

smanjena bubrežna funkcija (uključujući akutno zatajenje bubrega) u usporedbi s primjenom samo jednog lijeka koji djeluje na RAAS (vidjeti dijelove 4.3, 4.4 i 5.1).

Učinci olmesartanmedoksomila na druge lijekove:

Litij:

Pri istodobnoj primjeni litija s inhibitorima angiotenzin konvertirajućeg enzima i antagonistima agiotenzin II receptora zabilježeno je reverzibilno povećanje koncentracije litija u serumu i njegova toksičnost. Stoga se primjena olmesartanmedoksomila i litija u kombinaciji ne preporučuje (vidjeti dio 4.4). Ako je kombinacija neophodna, preporučuje se pažljivo nadzirati serumske razine litija.

Drugi spojevi:

Spojevi koji su ispitani u specifičnim kliničkim studijama na zdravim dobrovoljcima uključivali su varfarin, digoksin, antacid (magnezijev i aluminijev hidroksid), hidroklorotiazid i pravastatin. Nisu zapažene klinički značajne interakcije, a posebno, olmesartanmedoksomil nije imao značajan učinak na farmakokinetiku ili farmakodinamiku varfarina, kao niti na farmakokinetiku digoksina.

Olmesartan nije imao klinički značajne inhibitorne učinke in vitro na humane enzime citokrom P450 1A1/2, 2A6, 2C8/9, 2C19, 2D6, 2E1 i 3A4 i imao je minimalni ili nikakav induktivni učinak na aktivnost citokroma P450 u štakora. Zbog toga nisu provedena ispitivanja interakcije in vivo s poznatim inhibitorima i induktorima enzima citokroma P450 i ne očekuju se klinički značajne interakcije između olmesartana i lijekova koji se metaboliziraju putem navedenih enzima citokroma P450.

Trudnoća

Na temelju epidemioloških dokaza rizika teratogenosti nakon izlaganja ACE inhibitorima tijekom prvog tromjesečja ne može se donijeti zaključak; međutim, mali porast rizika se ne može isključiti. S obzirom da nema podataka iz kontroliranih epidemioloških ispitivanja o riziku kod primjene AIIRA, sličan rizik može postojati i za ovu skupinu lijekova. Ako nastavak terapije AIIRA-om nije neophodan, bolesnice koje planiraju trudnoću se moraju prebaciti na zamjensko antihipertenzivno liječenje koje ima utvrđen sigurnosni profil za primjenu u trudnoći. Kada se trudnoća utvrdi, liječenje AIIRA-om se mora odmah prekinuti te, ako je prikladno, mora se započeti zamjenska terapija.

Poznato je da izloženost terapiji AIIRA-ima tijekom drugog i trećeg tromjesečja trudnoće u ljudi izaziva fetotoksičnost (smanjenu funkciju bubrega, oligohidramnion, retardaciju okoštavanja lubanje) i neonatalnu toksičnost (zatajenje bubrega, hipotenziju, hiperkalijemiju). (Vidjeti dio 5.3).

Ako je došlo do izloženosti AIIRA-ima od drugog tromjesečja trudnoće nadalje, savjetuje se ultrazvučni pregled funkcije bubrega i lubanje.

Dojenčad majki koje su uzimale AIIRA-e se mora pažljivo nadzirati zbog mogućnosti pojave hipotenzije (vidjeti također dijelove 4.3 i 4.4).

Dojenje

Olmesartan se izlučuje u mlijeko štakorica, ali nije poznato izlučuje li se u humano mlijeko. Budući da nisu dostupne informacije o primjeni lijeka Olimestra tijekom dojenja, Olimestra se tijekom dojenja ne preporučuje te se savjetuje zamjensko liječenje s bolje utvrđenim sigurnosnim profilom, posebno kod dojenja novorođenčeta ili nedonoščeta.

Olimestra ima mali ili umjereni utjecaj na sposobnost upravljanja vozilima i rada sa strojevima. Mogu se ponekad javiti omaglica ili umor u bolesnika koji uzimaju antihipertenzivnu terapiju, što može negativno utjecati na sposobnost reagiranja.

Sažetak sigurnosnog profila:

Najčešće nuspojave zabilježene tijekom liječenja olmesartanmedoksomilom su glavobolja (7,7%), simptomi nalik gripi (4,0%) i omaglica (3,7%).

U placebom kontroliranim ispitivanjima monoterapije, jedina nuspojava lijeka koja je nedvosmisleno povezana s liječenjem bila je omaglica (2,5% incidencija za olmesartanmedoksomil i 0,9% za placebo).

Incidencija je također nešto veća na olmesartanmedoksomil u usporedbi s placebom za hipertrigliceridemiju (2,0% u odnosu na 1,1%) i za povišenu razinu kreatin fosfokinaze (1,3% u odnosu na 0,7%).

Tablični popis nuspojava:

Nuspojave olmesartanmedoksomila iz kliničkih ispitivanja, ispitivanja nakon stavljanja lijeka u promet te spontanih prijavljivanja sažete su u niže navedenoj tablici.

Nuspojave su navedene prema klasifikaciji organskih sustava i poredane prema učestalosti na sljedeći način: vrlo često (≥ 1/10); često (≥ 1/100 i < 1/10); manje često (≥ 1/1000 i < 1/100); rijetko (≥ 1/10 000 i < 1/1000); vrlo rijetko (< 1/10 000); nepoznato (učestalost se ne može procijeniti iz dostupnih podataka).

*Nakon stavljanja lijeka u promet prijavljeni su slučajevi autoimunog hepatitisa s latencijom od nekoliko mjeseci do godina, a bili su reverzibilni nakon prestanka primjene olmesartana.

Zabilježeni su pojedinačni slučajevi rabdomiolize, vremenski povezani s unosom blokatora receptora angiotenzina II.

Dodatne informacije o posebnoj populaciji

Učestalost hipotenzije se u starijih osoba blago povećala sa rijetko na manje često.

Pedijatrijska populacija:

Sigurnost olmesartanmedoksomila je nadzirana u 361 djeteta i adolescenta, u dobi od 1-17 godina, tijekom 2 klinička ispitivanja. Dok su priroda i težina nuspojava slični onima u odraslih, učestalost sljedećih nuspojava je viša u djece:

• Epistaksa je česta nuspojava u djece (tj. ≥ 1/100 i < 1/10), koja nije zabilježena u odraslih.

• Tijekom 3-tjednog dvostruko slijepog ispitivanja u djece u dobi od 6 do 17 godina, koji su primali visoku dozu olmesartanmedoksomila, incidencija omaglice i glavobolje koja se pojavila tijekom liječenja se gotovo udvostručila.

Ukupni sigurnosni profil za olmesartanmedoksomil se u pedijatrijskih bolesnika ne razlikuje značajno u odnosu na sigurnosni profil u odraslih.

Prijavljivanje sumnji na nuspojavu

Nakon dobivanja odobrenja lijeka važno je prijavljivanje sumnji na njegove nuspojave. Time se omogućuje kontinuirano praćenje omjera koristi i rizika lijeka. Od zdravstvenih radnika traži se da

prijave svaku sumnju na nuspojavu lijeka putem nacionalnog sustava prijave nuspojava: navedenog u Dodatku V.

Dostupni su samo ograničeni podaci vezani uz predoziranje u ljudi. Najvjerojatniji učinak predoziranja je hipotenzija. U slučaju predoziranja, bolesnika se mora pažljivo nadzirati i liječenje mora biti simptomatsko i suportivno.

Nema raspoloživih informacija o mogućnosti dijalize olmesartana.