Olpresan 10 mg filmom obložene tablete

Liječenje esencijalne hipertenzije u odraslih.

Liječenje hipertenzije u djece i adolescenata u dobi od 6 do 18 godina.

Doziranje

Odrasli bolesnici

Preporučena početna doza olmesartanmedoksomila je 10 mg jednom dnevno. U bolesnika čiji krvni tlak nije primjereno kontroliran ovom dozom, doza olmesartanmedoksomila može se povećati na 20 mg jednom dnevno kao optimalna doza. Ako je potrebno dodatno sniziti krvni tlak, doza olmesartanmedoksomila može se povećati do maksimalno 40 mg dnevno ili se može dodati terapija hidroklorotiazidom.

Antihipertenzivni učinak olmesartanmedoksomila u značajnoj je mjeri prisutan unutar 2 tjedna od početka terapije, a maksimalni učinak postiže se oko 8 tjedana nakon početka terapije. Ovo treba imati na umu kada se razmatra promjena režima doziranja u bilo kojeg bolesnika.

Starije osobe (65 godina i starije)

U načelu nije potrebna prilagodba doze za starije osobe (vidjeti niže preporuke doza za bolesnike s oštećenjem funkcije bubrega). Ako je potrebna titracija naviše do maksimalne doze od 40 mg dnevno, potrebno je pozorno pratiti krvni tlak.

Oštećenje funkcije bubrega

Zbog ograničenog iskustva s višim dozama u ovoj skupini bolesnika, maksimalna doza za bolesnike s blagim do teškim oštećenjem funkcije bubrega (klirens kreatinina 20 – 60 ml/min) je 20 mg olmesartanmedoksomila jednom dnevno. Ne preporučuje se upotreba olmesartanmedoksomila u bolesnika s teškim oštećenjem funkcije bubrega (klirens kreatinina < 20 ml/min) jer postoji samo ograničeno iskustvo u ovoj skupini bolesnika (vidjeti dijelove 4.4 i 5.2).

Oštećenje funkcije jetre

Nije potrebna prilagodba doze za bolesnike s blagim oštećenjem funkcije jetre. U bolesnika s umjerenim oštećenjem funkcije jetre preporučuje se početna doza od 10 mg olmesartanmedoksomila jednom dnevno, a maksimalna doza ne smije biti veća od 20 mg jednom dnevno. Savjetuje se pozorno praćenje krvnog tlaka i funkcije bubrega u bolesnika s oštećenjem funkcije jetre koji već primaju diuretike i/ili druge antihipertenzive. Nema iskustva s olmesartanmedoksomilom u bolesnika s teškim oštećenjem funkcije jetre, stoga se ne preporučuje upotreba u ovoj skupini bolesnika (vidjeti dijelove 4.4 i 5.2). Olmesartanmedoksomil se ne smije upotrebljavati u bolesnika s bilijarnom opstrukcijom (vidjeti dio 4.3).

Pedijatrijska populacija

Djeca i adolescenti u dobi od 6 do 18 godina

Preporučena početna doza olmesartanmedoksomila u djece od 6 do 18 godina starosti je 10 mg olmesartanmedoksomila jednom na dan. U djece kod koje pri ovoj dozi krvni tlak nije pod odgovarajućom kontrolom, doza olmesartanmedoksomila može se povećati na 20 mg jednom na dan. Ako je potrebno dodatno snižavanje krvnog tlaka, u djece koja imaju ≥ 35 kg, doza olmesartanmedoksomila može se povećati na najviše 40 mg. U djece koja imaju < 35 kg dnevna doza ne smije prelaziti 20 mg.

Ostala pedijatrijska populacija

Nije utvrđena sigurnost i djelotvornost olmesartanmedoksomila u djece u dobi od 1 do 5 godina. Trenutno dostupni podaci opisani su u dijelovima 4.8 i 5.1, ali nije moguće dati preporuke o doziranju.

Olmesartanmedoksomil se ne smije upotrebljavati u djece mlađe od 1 godine zbog sigurnosnih pitanja i manjka podataka za tu dobnu skupinu.

Način primjene

U svrhu postizanja bolje suradljivosti preporučuje se uzimanje Olpresan tableta otprilike u isto vrijeme svaki dan, s ili bez hrane, primjerice u vrijeme doručka. Tabletu je potrebno progutati s dovoljno tekućine (npr. jednom čašom vode). Tableta se ne smije žvakati.

Preosjetljivost na djelatnu tvar ili neku od pomoćnih tvari navedenih u dijelu 6.1. Drugo i treće tromjesečje trudnoće (vidjeti dijelove 4.4 i 4.6).

Bilijarna opstrukcija (vidjeti dio 5.2).

Kontraindicirana je istodobna upotreba lijeka Olpresan i lijekova koji sadrže aliskiren kod bolesnika sa šećernom bolešću ili oštećenjem funkcije bubrega (GFR < 60 ml/min/1,73 m²) (vidjeti dijelove 4.5 i 5.1).

Deplecija intravaskularnog volumena

Simptomatska hipotenzija, osobito nakon prve doze, moguća je u bolesnika s deplecijom volumena i/ili natrija zbog intenzivne terapije diureticima, prehrane s ograničenim unosom soli, proljeva ili povraćanja. Takva stanja potrebno je korigirati prije primjene olmesartanmedoksomila.

Druga stanja sa stimulacijom renin-angiotenzin-aldosteronskog sustava

U bolesnika čiji vaskularni tonus i funkcija bubrega pretežno ovise o aktivnosti renin-angiotenzin- aldosteronskog sustava (npr. bolesnika s teškim kongestivnim zatajenjem srca ili postojećom bolešću bubrega, uključujući stenozu bubrežne arterije), liječenje drugim lijekovima koji utječu na ovaj sustav povezuje se s akutnom hipotenzijom, azotemijom, oligurijom ili u rijetkim slučajevima akutnim zatajenjem bubrega. Ne može se isključiti mogućnost sličnih učinaka s antagonistima receptora angiotenzina II.

Renovaskularna hipertenzija

Postoji povećan rizik od teške hipotenzije i insuficijencije bubrega kada se bolesnici s obostranom stenozom bubrežnih arterija ili stenozom renalne arterije jedinog funkcionalnog bubrega liječe lijekovima koji utječu na renin-angiotenzin-aldosteronski sustav.

Oštećenje funkcije bubrega i transplantacija bubrega

Kad se olmesartanmedoksomil upotrebljava u bolesnika s oštećenjem funkcije bubrega, preporučuje se periodično praćenje razina kalija i kreatinina u serumu. Ne preporučuje se upotreba olmesartanmedoksomila u bolesnika s teškim oštećenjem funkcije bubrega (klirens kreatinina < 20 ml/min) (vidjeti dijelove 4.2 i 5.2). Nema iskustva s primjenom olmesartanmedoksomila u bolesnika s nedavnom transplantacijom bubrega ili u bolesnika s terminalnom fazom oštećenja funkcije bubrega (tj. klirens kreatinina < 12 ml/min).

Oštećenje funkcije jetre

Nema iskustva s bolesnicima s teškim oštećenjem funkcije jetre i stoga se ne preporučuje upotreba olmesartanmedoksomila u ovoj skupini bolesnika (vidjeti dio 4.2 za preporuke o doziranju u bolesnika s blagim do umjerenim oštećenjem funkcije jetre).

Hiperkalijemija

Upotreba lijekova koji utječu na renin-angiotenzin-aldosteronski sustav može uzrokovati hiperkalijemiju.

Rizik, koji može biti i smrtonosan, povećan je u starijih osoba, bolesnika s insuficijencijom bubrega i dijabetičara, u bolesnika istodobno liječenih drugim lijekovima koji mogu povisiti razine kalija i/ili bolesnika s interkurentnim događajima.

Prije nego što se razmotri istodobna upotreba lijekova koji utječu na renin-angiotenzin-aldosteronski sustav, potrebno je procijeniti omjer koristi i rizika i razmotriti druge mogućnosti liječenja (vidjeti dio u nastavku „Dvostruka blokada renin-angiotenzin-aldosteronskog sustava (RAAS)“).

Glavni faktori rizika za hiperkalijemiju koje treba uzeti u obzir su:

• šećerna bolest, oštećenje funkcije bubrega, dob (> 70 godina).

• kombinacija s jednim ili više drugih lijekova koji utječu na renin-angiotenzin-aldosteronski sustav i/ili nadomjescima kalija. Neki lijekovi ili terapijske skupine lijekova mogu izazvati hiperkalijemiju: nadomjesci soli koji sadrže kalij, diuretici koji štede kalij, ACE inhibitori, antagonisti receptora angiotenzina II, nesteroidni protuupalni lijekovi (uključujući selektivne inhibitore COX-2), heparin, imunosupresive kao što su ciklosporin ili takrolimus, trimetoprim.

• interkurentni događaji, posebice dehidracija, akutna srčana dekompenzacija, metabolička acidoza, pogoršanje funkcije bubrega, naglo pogoršanje bolesti bubrega (npr. zarazne bolesti), stanična liza (npr. akutna ishemija ekstremiteta, rabdomioliza, dugotrajna trauma).

Preporučuje se pozorno praćenje kalija u serumu u bolesnika s ovim rizikom (vidjeti dio 4.5).

Dvostruka blokada renin-angiotenzin-aldosteronskog sustava (RAAS)

Postoje dokazi da istodobna primjena ACE inhibitora, blokatora receptora angiotenzina II ili aliskirena povećava rizik od hipotenzije, hiperkalijemije i smanjene funkcije bubrega (uključujući akutno zatajenje bubrega). Iz tih se razloga ne preporučuje dvostruka blokada RAAS-a kombiniranom primjenom ACE inhibitora, blokatora receptora angiotenzina II ili aliskirena (vidjeti dijelove 4.5 i 5.1).

Ako se terapija dvostrukom blokadom smatra apsolutno nužnom, ona se smije odvijati samo pod nadzorom specijalista uz obavezno učestalo pozorno praćenje funkcije bubrega, elektrolita i krvnog tlaka.

ACE inhibitori i blokatori receptora angiotenzina II ne smiju se upotrebljavati istodobno u bolesnika s dijabetičkom nefropatijom.

Litij

Kao i s drugim antagonistima receptora angiotenzina II, ne preporučuje se kombinacija litija i olmesartanmedoksomila (vidjeti dio 4.5).

Stenoza aortnog ili mitralnog zaliska, opstruktivna hipertrofična kardiomiopatija

Kao i s drugim vazodilatatorima, potreban je osobit oprez u bolesnika sa stenozom aortnog ili mitralnog zaliska ili opstruktivnom hipertrofičnom kardiomiopatijom.

Primarni aldosteronizam

Bolesnici s primarnim aldosteronizmom u načelu neće reagirati na antihipertenzive koji djeluju inhibicijom renin-angiotenzinskog sustava. Stoga se ne preporučuje upotreba olmesartanmedoksomila u takvih bolesnika.

Enteropatija nalik na sprue

U vrlo rijetkim slučajevima, nekoliko mjeseci ili godina nakon uvođenja lijeka prijavljen je teški, kronični proljev sa znatnim gubitkom težine u bolesnika koji su uzimali olmesartan, a moguće je da je uzrokovan lokaliziranom odgođenom reakcijom preosjetljivosti. Biopsije crijeva bolesnika često su pokazivale atrofiju viloznih resica. Ako bolesnik razvije ove simptome tijekom liječenja olmesartanom, i ako nema drugih očitih etiologija, potrebno je odmah prekinuti liječenje olmesartanom i ne smije ga se iznova započinjati. Ako se proljev ne poboljša nakon tjedan dana od prekida liječenja, potrebno je potražiti savjet specijalista (npr. gastroenterologa).

Etničke razlike

Kao i kod svih drugih antagonista angiotenzina II, učinak snižavanja krvnog tlaka koji olmesartanmedoksomil ima donekle je manji u bolesnika crne rase nego ostalih, a moguće objašnjenje je viša prevalencija niske razine renina u populaciji hipertenzivnih bolesnika crne rase.

Trudnoća

Tijekom trudnoće ne smiju se uvoditi antagonisti angiotenzina II. Osim ako se nastavak terapije antagonistima angiotenzina II smatra izrazito bitnim, bolesnicama koje planiraju trudnoću nužno je promijeniti terapiju zamjenskim antihipertenzivnim liječenjima koja imaju utvrđen sigurnosni profil za primjenu tijekom trudnoće. Kad se utvrdi trudnoća, odmah se mora prekinuti liječenje antagonistima angiotenzina II te, ako je prikladno, potrebno je započeti zamjensku terapiju (vidjeti dijelove 4.3 i 4.

Intestinalni angioedem

Intestinalni angioedem prijavljen je u bolesnika liječenih antagonistima receptora angiotenzina II [uključujući olmesartan] (vidjeti dio 4.8). U tih se bolesnika očitovao kao bol u abdomenu, mučnina, povraćanje i proljev. Simptomi su se povukli nakon prekida primjene antagonista receptora angiotenzina II. Ako se dijagnosticira intestinalni angioedem, potrebno je prekinuti primjenu lijeka olmesartan i započeti odgovarajuće praćenje dok se ne postigne potpuno povlačenje simptoma.

Ostalo

Kao i sa svim antihipertenzivima, prekomjerno sniženje krvnog tlaka u bolesnika s ishemijskom bolesti srca ili ishemijskom cerebrovaskularnom bolešću može rezultirati infarktom miokarda ili moždanim udarom.

Ovaj lijek sadrži laktozu. Bolesnici s rijetkim nasljednim problemima intolerancije galaktoze, nedostatka Lapp laktaze ili malapsorpcije glukoze-galaktoze ne smiju uzimati ovaj lijek.

Učinci drugih lijekova na olmesartanmedoksomil

Ostali antihipertenzivi

Učinak sniženja krvnog tlaka koji olmesartanmedoksomil ima može biti povećan istodobnom upotrebom drugih antihipertenziva.

ACE inhibitori, blokatori receptora angiotenzina II ili aliskiren

Podaci iz kliničkih ispitivanja pokazali su da je dvostruka blokada renin-angiotenzin-aldosteronskog sustava (RAAS) kombiniranom upotrebom ACE inhibitora, blokatora receptora angiotenzina II ili aliskirena povezana s većom učestalošću štetnih događaja poput hipotenzije, hiperkalijemije i smanjene funkcije bubrega (uključujući akutno zatajenje bubrega) u usporedbi s upotrebom samo jednog lijeka koji djeluje na RAAS (vidjeti dijelove 4.3, 4.4 i 5.1).

Nadomjesci kalija i diuretici koji štede kalij

Na temelju iskustva upotrebe drugih lijekova koji utječu na renin-angiotenzinski sustav, istodobna upotreba diuretika koji štede kalij, nadomjestaka kalija, nadomjestaka soli koji sadrže kalij ili drugih lijekova koji mogu povećati razine kalija u serumu (npr. heparin) može dovesti do povećanja razina kalija u serumu (vidjeti dio 4.4). Stoga se ne preporučuje takva istodobna upotreba.

Nesteroidni protuupalni lijekovi (NSPL-i)

NSPL-i (uključujući acetilsalicilatnu kiselinu u dozama > 3 g/dan te također inhibitore COX-2) i antagonisti receptora angiotenzina II mogu djelovati sinergijski smanjenjem glomerularne filtracije. Istodobna upotreba NSPL-a i antagonista receptora angiotenzina II nosi rizik od akutnog zatajenja bubrega. Nužno je preporučiti praćenje funkcije bubrega na početku liječenja, kao i redovitu hidraciju bolesnika.

Osim toga, istodobno liječenje može smanjiti antihipertenzivni učinak antagonista receptora angiotenzina II, što dovodi do djelomičnog gubitka njihove djelotvornosti.

Sekvestrant žučne kiseline kolesevelam

Istodobna primjena sekvestranta žučne kiseline kolesevelam hidroklorida smanjuje sistemsku izloženost i vršnu koncentraciju olmesartana u plazmi te smanjuje t^1/2. Primjena olmesartanmedoksomila barem 4 sata prije kolesevelam hidroklorida smanjila je učinak interakcije lijeka. Potrebno je razmotriti primjenu olmesartanmedoksomila barem 4 sata prije doze kolesevelam hidroklorida (vidjeti dio 5.2).

Ostali spojevi

Nakon liječenja antacidom (magnezijevim aluminijevim hidroksidom) zabilježeno je umjereno smanjenje bioraspoloživosti olmesartana. Istodobna primjena varfarina i digoksina nije imala učinak na farmakokinetiku olmesartana.

Učinci olmesartanmedoksomila na druge lijekove

Litij

Zabilježena su reverzibilna povećanja koncentracija litija u serumu te toksičnost tijekom istodobne primjene litija s inhibitorima konvertaze angiotenzina i antagonistima angiotenzina II. Zato se ne preporučuje upotreba olmesartanmedoksomila i litija u kombinaciji (vidjeti dio 4.4). Ako se upotreba kombinacije pokaže nužnom, preporučuje se pozorno praćenje razina litija u serumu.

Ostali spojevi

Spojevi koji su ispitani u određenim kliničkim ispitivanjima na zdravim dobrovoljcima uključuju varfarin, digoksin, antacid (magnezijev aluminijev hidroksid), hidroklorotiazid i pravastatin. Nisu zabilježene klinički važne interakcije, a posebice olmesartanmedoksomil nije imao značajan učinak na farmakokinetiku ni farmakodinamiku varfarina ili na farmakokinetiku digoksina.

Olmesartan nije imao klinički značajne inhibitorne učinke in vitro na ljudske enzime citokroma P450 1A1/2, 2A6, 2C8/9, 2C19, 2D6, 2E1 i 3A4 te nije imao nikakve ili je imao minimalne indukcijske učinke na aktivnosti citokroma P450 u štakora. Zato nisu provedena in vivo ispitivanja interakcija s poznatim inhibitorima i induktorima enzima citokroma P450 te se ne očekuju klinički značajne interakcije između olmesartana i lijekova koji se metaboliziraju putem gore navedenih enzima citokroma P450.

Pedijatrijska populacija

Studije interakcije provedene su samo na odraslima.

Nije poznato jesu li interakcije u djece slične onima u odraslih osoba.

Trudnoća

Epidemiološki dokazi u vezi s rizikom od teratogenosti nakon izloženosti ACE inhibitorima tijekom prvog tromjesečja trudnoće nisu konačni, međutim, ne može se isključiti mali porast rizika. Iako nema kontroliranih epidemioloških podataka o riziku s antagonistima angiotenzina II, mogući su slični rizici za ovu klasu lijekova. Osim ako se nastavak terapije blokatorom receptora angiotenzina smatra izrazito bitnim, bolesnicama koje planiraju trudnoću potrebno je promijeniti terapiju zamjenskim antihipertenzivnim liječenjima koja imaju utvrđen sigurnosni profil za upotrebu tijekom trudnoće.

Kad se utvrdi trudnoća, mora se odmah prekinuti liječenje antagonistima angiotenzina II te, ako je prikladno, mora se započeti zamjenska terapija.

Poznato je da izloženost terapiji antagonistima angiotenzina II u drugom i trećem tromjesečju izaziva fetotoksičnost u ljudi (smanjenje funkcije bubrega, oligohidramnij, zaostajanje u osifikaciji lubanje) i neonatalnu toksičnost (zatajenje bubrega, hipotenzija, hiperkalijemija) (vidjeti također dio 5.3

„Neklinički podaci o sigurnosti primjene“).

Ako se izloženost antagonistima angiotenzina II dogodi od drugog tromjesečja trudnoće, preporučuje se ultrazvučni pregled funkcije bubrega i lubanje. Dojenčad čije su majke uzimale antagoniste angiotenzina II potrebno je pozorno nadzirati radi moguće hipotenzije (vidjeti također dijelove 4.3 i 4.4).

Dojenje

Olmesartan se izlučuje u mlijeko ženki štakora u fazi laktacije, ali nije poznato izlučuje li se olmesartan u majčino mlijeko. Budući da nisu dostupne informacije u vezi s upotrebom olmesartanmedoksomila tijekom dojenja, ne preporučuje se primjena olmesartanmedoksomila za vrijeme dojenja te se daje prednost zamjenskim načinima liječenja s bolje utvrđenim sigurnosnim profilima tijekom dojenja, osobito ako se doji novorođenče ili nedonošče.

Olmesartanmedoksomil malo ili umjereno utječe na sposobnost upravljanja vozilima i rada sa strojevima. Povremeno su moguće omaglica ili umor u bolesnika koji uzimaju antihipertenzivnu terapiju, što može smanjiti sposobnost reagiranja.

Sažetak sigurnosnog profila

Najčešće prijavljene nuspojave tijekom liječenja olmesartanmedoksomilom su glavobolja (7,7%), simptomi nalik gripi (4,0%) i omaglica (3,7%).

U placebom kontroliranim ispitivanjima monoterapije jedina nuspojava izazvana lijekom koja je jednoznačno bila vezana za liječenje bila je omaglica (incidencija 2,5% na olmesartanmedoksomilu i 0,9% na placebu).

Incidencija je također bila donekle veća s olmesartanmedoksomilom u usporedbi s placebom za hipertrigliceridemiju (2,0% naspram 1,1%), te za povišenu kreatin fosfokinazu (1,3% naspram 0,7%).

Tablični popis nuspojava

Nuspojave olmesartanmedoksomila iz kliničkih ispitivanja, ispitivanja sigurnosti nakon odobrenja za stavljanje lijeka u promet i spontanih prijava sažete su u donjoj tablici.

Za klasifikaciju učestalosti nuspojava koristi se sljedeća terminologija: vrlo često (≥ 1/10), često (≥ 1/100 i < 1/10), manje često (≥ 1/1000 i < 1/100), rijetko (≥ 1/10 000 i < 1/1000), vrlo rijetko (< 1/10 000).

* Nakon stavljanja lijeka u promet prijavljeni su slučajevi autoimunog hepatitisa s latencijom od nekoliko mjeseci do godina, a bili su reverzibilni nakon prestanka primjene olmesartana.

Prijavljeni su pojedinačni slučajevi rabdomiolize koji su vremenski povezani s uzimanjem blokatora receptora angiotenzina II.

Dodatne informacije o posebnim populacijama

Pedijatrijska populacija

Sigurnost olmesartanmedoksomila praćena je u 361 djeteta i adolescenta u dobi od 1 do 17 godina tijekom 2 klinička ispitivanja. Iako su narav i ozbiljnost štetnih događaja slični onima u odraslih osoba, učestalost sljedećih veća je u djece:

• Epistaksa je čest štetni događaj u djece (tj. ≥ 1/100 i < 1/10) koji nije prijavljen u odraslih.

• Tijekom 3 tjedna dvostruko slijepog ispitivanja, incidencija omaglice i glavobolje koje su se javile tijekom liječenja gotovo se udvostručila u djece stare 6 – 17 godina u skupini koja je primala visoku dozu olmesartanmedoksomila.

Opći sigurnosni profil za olmesartanmedoksomil u pedijatrijskih bolesnika ne razlikuje se značajno od sigurnosnog profila u odraslih.

Starije osobe (65 godina i starije)

U starijih osoba učestalost hipotenzije blago se povećava od rijetke do manje česte. Prijavljivanje sumnji na nuspojavu

Nakon dobivanja odobrenja lijeka važno je prijavljivanje sumnji na njegove nuspojave. Time se

omogućuje kontinuirano praćenje omjera koristi i rizika lijeka. Od zdravstvenih radnika se traži da prijave svaku sumnju na nuspojavu lijeka putem nacionalnog sustava prijave nuspojava: navedenog u Dodatku V.

Dostupne su samo ograničene informacije o predoziranju u ljudi. Najvjerojatniji učinak predoziranja je hipotenzija. U slučaju predoziranja bolesnika je potrebno pozorno pratiti, a liječenje treba biti simptomatsko i suportivno.

Nisu dostupne informacije o mogućnosti uklanjanja olmesartana dijalizom.