Lenvatinib Corapharm 4 mg tvrde kapsule
Informacije o izdavanju lekova
Lista RFZO
Režim izdavanja
Ostale informacije
Naziv leka
Sastav
Farmaceutski oblik
Proizvođač
Nosilac odobrenja
Poslednje ažuriranje SmPC-a

Koristite aplikaciju Mediately
Dobijte informacije o lekovima brže.
Više 36k ocene
SmPC - Lenvatinib 4 mg
Diferencirani karcinom štitaste žlezde (engl. Differentiated Thyroid Carcinoma, DTC)
Lek Lenvatinib Corapharm kao monoterapija indikovan je za lečenje odraslih pacijenata sa progresivnim, lokalno uznapredovalim ili metastatskim diferenciranim (papilarnim/folikularnim/Hurthle ćelija) karcinomom štitaste žlezde (DTC), refraktornim na radioaktivni jod (engl. radioactive iodine RAI).
Hepatocelularni karcinom (engl Hepatocellular Carcinoma, HCC)
Lek Lenvatinib Corapharm kao monoterapija indikovan je za lečenje odraslih pacijenata sa uznapredovalim ili neresektabilnim hepatocelularnim karcinomom (engl. hepatocellular carcinoma, HCC) koji prethodno nisu primali sistemsku terapiju (videti odeljak 5.1).
Karcinom endometrijuma (engl. Endometrial Carcinoma, EC)
Lek Lenvatinib Corapharm u kombinaciji sa a pembrolizumabom je indikovan za lečenje odraslih pacijentkinja sa uznapredovalim ili rekurentnim karcinomom endometrijuma (EC) koje su imale progresiju bolesti tokom ili nakon prethodne terapije koja sadrži platinu, bez obzira na postavku lečenja, i koje nisu kandidati za kurativnu hirurgiju ili radioterapiju.
Terapiju lekom Lenvatinib Corapharm treba da započne i nadgleda zdravstveni radnik– specijalista sa iskustvom u primeni antitumorskih terapija.
Optimalno medicinsko zbrinjavanje (tj. lečenje ili terapija) zbog mučnine, povraćanja i dijareje treba započeti pre prekida terapije lenvatinibom ili smanjenja doze; gastrointestinalna toksičnost treba da se aktivno leči kako bi se smanjio rizik od oštećenja funkcije ili insuficijencije bubrega (videti odeljak 4.4).
Doziranje
Ukoliko pacijent propusti dozu, i ne može da je uzme u roku od 12 sati, ta doza treba da se preskoči, a naredna doza da se uzme u uobičajeno vreme primene.
Lečenje treba nastaviti dokle god se uočava klinička korist ili dok ne dođe do neprihvatljive toksičnosti.
Diferencirani karcinom štitaste žlezde (DTC)
Preporučena dnevna doza lenvatiniba je 24 mg (dve kapsule od 10 mg i jedna kapsula od 4 mg), jednom dnevno. Dnevna doza treba da se prilagodi po potrebi, u skladu sa planom za upravljanje doziranjem i toksičnošću.
Prilagođavanje doze i prekid terapije kod diferenciranog karcinoma štitaste žlezde
Upravljanje neželjenim reakcijama može zahtevati privremeni prekid terapije, prilagođavanje doze ili trajni prekid terapije lenvatinibom (videti odeljak 4.4). Blage do umerene neželjene reakcije (npr. stepen 1. ili 2.) obično ne zahtevaju prekid terapije lenvatinibom, osim ako su nepodnošljive za pacijenta uprkos optimalnom lečenju. Teške (npr. stepen 3.) ili nepodnošljive neželjene reakcije zahtevaju prekid terapije lenvatinibom do poboljšanja reakcije i postizanja stepena 0. do 1. ili početnog nivoa.
Za toksičnosti u vezi sa primenom lenvatiniba (videti Tabelu 4.), nakon povlačenja/poboljšanja neželjene reakcije na stepen 0. do 1. ili na početni nivo, lečenje treba nastaviti smanjenom dozom lenvatiniba, kao što je preporučeno u Tabeli 1.
| Tabela 1. Prilagođavanje doze u odnosu na preporučenu dnevnu dozu lenvatiniba kod pacijenata sa diferenciranim karcinomom štitaste žlezdea | ||
| Doza | Dnevna doza | Broj kapsula |
| Preporučena dnevna doza | 24 mg oralno jednom dnevno | Dve kapsule od 10 mg i jedna kapsula od 4 |
| mg | ||
| Prvo smanjenje doze | 20 mg oralno jednom dnevno | Dve kapsule od 10 mg |
| Drugo smanjenje doze | 14 mg oralno jednom dnevno | jedna kapsula od 10 mg i jedna kapsula od 4 mg |
| Treće smanjenje doze | 10 mg oralno jednom dnevno a | Jedna kapsula od 10 mg |
| a. Dalja smanjenja doze treba razmatrati individualno za svakog pacijenta, jer su dostupni ograničeni podaci za doze ispod 10 mg. | ||
Terapiju treba prekinuti u slučaju životno ugrožavajućih reakcija (npr. stepen 4.), osim u slučaju poremećaja vrednosti laboratorijskih analiza za koje se proceni da nisu životno ugrožavajuće, a tada treba postupati kao kod teških neželjenih reakcija (npr. stepen 3.).
Hepatocelularni karcinom
Preporučena dnevna doza lenvatiniba iznosi 8 mg (dve kapsule od 4 mg) jednom dnevno za pacijente telesne mase manje od 60 kg, i 12 mg (tri kapsule od 4 mg) jednom dnevno za pacijente telesne mase veće ili jednake 60 kg. Prilagođavanje doze se zasniva isključivo na uočenim toksičnostima, a ne na promenama telesne mase tokom lečenja. Dnevna doza se po potrebi prilagođava u skladu sa planom za upravljanje doziranjem i toksičnošću.
Prilagođavanje doze i prekid terapije kod hepatocelularnog karcinoma
Upravljanje pojedinim neželjenim reakcijama može zahtevati privremeni prekid terapije, prilagođavanje doze ili trajni prekid terapije lenvatinibom. Blage do umerene neželjene reakcije (npr. stepen 1. ili 2.) uglavnom ne zahtevaju prekid primene lenvatiniba, osim ako su nepodnošljive za pacijenta uprkos optimalnom lečenju. Za toksičnosti u vezi sa primenom lenvatiniba, videti Tabelu 4. Podaci u vezi sa praćenjem, prilagođavanjem doze i prekidom terapije navedeni su u Tabeli 2.
| Tabela 2. Prilagođavanje doze u odnosu na preporučenu dnevnu dozu lenvatiniba kod pacijenata sahepatocelularnim karcinomom | |||
| Početna doza | telesna masa ≥ 60 kg 12 mg (tri kapsule od 4 mg oralno jednom dnevno) | telesna masa < 60 kg 8 mg (dve kapsule od 4 mg oralno jednom dnevno) | |
| Uporne i nepodnošljive toksičnosti stepena 2. ili 3.a | |||
| Neželjena reakcija | Prilagođavanje | Prilagođena doza b(telesna masa ≥ 60 kg) | Prilagođena doza b(telesna masa < 60 kg) |
| Prva pojavac | Prekinuti terapiju dok se reakcija ne povuče na stepen0. do 1. ili na početni nivod | 8 mg(dve kapsule od 4 mg), oralno jednom dnevno | 4 mg(jedna kapsula od 4 mg), oralno jednom dnevno |
| Druga pojava (ista ili nova reakcija) | Prekinuti terapiju dok se reakcija ne povuče na stepen0. do 1. ili na početni nivod | 4 mg(jedna kapsula od 4 mg), oralno jednom dnevno | 4 mg(jedna kapsula od 4 mg), oralno svaki drugi dan |
| Treća pojava (ista ili nova reakcija) | Prekinuti terapiju dok se reakcija ne povuče na stepen0. do 1. ili na početni nivod | 4 mg(jedna kapsula od 4 mg), oralno svaki drugi dan | Obustaviti terapiju |
| Životno ugrožavajuće toksičnosti (stepen 4.): Obustaviti terapiju e |
-
Pre prekida terapije ili smanjenja doze, započeti odgovarajuće medicinsko lečenje mučnine, povraćanja ili dijareje.
-
Doza se smanjuje sukcesivno, u skladu sa prethodnom dozom (12 mg, 8 mg, 4 mg ili 4 mg svaki drugi dan)
-
Hematološka toksičnost ili proteinurija: pri prvoj pojavi nije potrebno prilagođavanje doze
-
Kod hematološke toksičnosti, terapija se može ponovo započeti kada se stanje poboljša na stepen 2.; kod proteinurije, kada se smanji na manje od 2 g/24 sata.
-
Izuzimaju se izmenjeni rezultati laboratorijskih analiza za koje se proceni da nisu životno ugrožavajuće; lečiti kao toksičnosti stepena 3.
Stepeni se zasnivaju na Zajedničkim terminološkim kriterijumima za neželjene događaje (engl. Common Terminology Criteria for Adverse Events, CTCAE) Nacionalnog instituta za kancer (engl. National Cancer Institute, NCI).
Karcinom endometrijuma (EC)
Preporučena doza leka Lenvatinib Corapharm je 20 mg oralno jednom dnevno, u kombinaciji sa pembrolizumabom u dozi od 200 mg na svake 3 nedelje ili 400 mg na svakih 6 nedelja, primenjenim kao intravenska infuzija u trajanju od 30 minuta, do pojave neprihvatljive toksičnosti ili progresije bolesti (videti odeljak 5.1).
Za dodatne informacije o doziranju pembrolizumaba, pogledati Sažetak karakteristika leka (SmPC) za pembrolizumab.
Prilagođavanje doze i prekid terapije kod karcinoma endometrijuma
Za toksičnosti u vezi sa primenom lenvatiniba, videti Tabelu 4. Prilikom primene leka Lenvatinib Corapharm u kombinaciji sa pembrolizumabom, terapiju lekom Lenvatinib Corapharm treba privremeno prekinuti, smanjiti dozu ili obustaviti, ako je potrebno (videti Tabelu 3.). Primenu pembrolizumaba treba obustaviti privremeno ili trajno, u skladu sa uputstvima iz Sažetka karakteristika leka (SmPC) za pembrolizumab. Ne preporučuje se smanjenje doze pembrolizumaba.
| Tabela 3. Prilagođavanje doze u odnosu na preporučenu dnevnu dozu lenvatiniba kod pacijenata sakarcinomom endometrijumaa | ||
| Početna doza u kombinaciji sa pembrolizumabom | 20 mg oralno jednom dnevno (dve kapsule od 10 mg) | |
| Uporne i nepodnošljive toksičnosti stepena 2. ili 3. | ||
| Neželjena reakcija | Prilagođavanje | Prilagođena doza |
| Prva pojava | Prekinuti terapiju dok se reakcija ne povuče na stepen 0. do 1. ili na početni nivo | 14 mg oralno jednom dnevno(jedna kapsula od 10 mg + jedna kapsula od 4 mg) |
| Druga pojava (ista ili nova reakcija) | Prekinuti terapiju dok se reakcija ne povuče na stepen 0. do 1. ili na početni nivo | 10 mg oralno jednom dnevno (jedna kapsula od 10 mg) |
| Treća pojava (ista ili nova reakcija) | Prekinuti terapiju dok se reakcija ne povuče na stepen 0. do 1. ili na | 8 mg oralno jednom dnevno (dve kapsule od 4 mg) |
| početni nivo | ||
| Životno ugrožavajuće toksičnosti (stepen 4.): obustaviti terapijub | ||
-
Dostupni su ograničeni podaci za doze ispod 8 mg.
-
Lečenje treba prekinuti u slučaju životno ugrožavajućih reakcija (npr. stepen 4.), osim u slučaju izmenjenih rezultata laboratorijskih analiza za koje se proceni da nisu životno ugrožavajuće, u tom slučaju treba ih lečiti kao teške neželjene reakcije (npr. stepen 3.).
| Tabela 4. Neželjene reakcije koje zahtevaju prilagođavanje doze lenvatiniba | |||
| Neželjena reakcija | Težina | Radnja | Smanjenje doze i nastavak terapije lenvatinibom |
| Hipertenzija | Stepen 3. (uprkos optimalnoj antihipertenzivnoj terapiji) | Prekinuti | Nastaviti kada se stanje povuče na stepen 0., 1. ili 2. Videti detaljna uputstva u Tabeli 5. u odeljku 4.4 |
| Stepen 4. | Obustaviti trajno | Ne nastavljati terapiju. | |
| Proteinurija | ≥ 2 g / 24 sata | Prekinuti | Nastaviti kada se smanji ispod 2 g / 24 sata. |
| Nefrotski sindrom | ------- | Obustaviti trajno | Ne nastavljati terapiju. |
| Oštećenje ili otkazivanje bubrega | Stepen 3. | Prekinuti | Povlači se na stepen 0. ili 1. ili na početni nivo. |
| Stepen 4.* | Obustaviti trajno | Ne nastavljati terapiju. | |
| Poremećena funkcija srca | Stepen 3. | Prekinuti | Povlači se na stepen 0. ili 1. ili na početni nivo. |
| Stepen 4. | Obustaviti trajno | Ne nastavljati terapiju. | |
| Posteriorni reverzibilni encefalopatijski sindrom (PRES)/reverzibilni posteriorni leukoencefalopatijski sindrom (RPLS) | Bilo koji stepen | Prekinuti | Razmotriti nastavak terapije sa smanjenom dozom ako se stanje povuče na stepen 0. ili 1. |
| Hepatotoksičnost | Stepen 3. | Prekinuti | Povlači se na stepen 0. ili 1. ili na početni nivo. |
| Stepen 4.* | Obustaviti trajno | Ne nastavljati terapiju. | |
| Arterijski tromboembolizmi | Bilo koji stepen | Obustaviti trajno | Ne nastavljati terapiju. |
| Krvarenje | Stepen 3. | Prekinuti | Nastaviti kada se stanje povuče na stepen 0. ili 1. |
| Stepen 4. | obustaviti trajno | Ne nastavljati terapiju. | |
| Perforacija gastrointestinalnog trakta ili fistula gastrointestinalnog | Stepen 3. | Prekinuti | Povlači se na stepen 0. ili 1. ili na početni nivo. |
| Stepen 4. | Obustaviti trajno | Ne nastavljati terapiju. | |
| porekla | |||
| Fistula koja nije gastrointestinalnog porekla | Stepen 4. | Obustaviti trajno | Ne nastavljati terapiju. |
| Produženje QT intervala | >500 ms | Prekinuti | Povlači se na <480 ms ili na početni nivo. |
| Dijareja | Stepen 3. | Prekinuti | Povlači se na stepen 0. ili 1. ili na početni nivo. |
| Stepen 4. (uprkos lečenju) | Obustaviti trajno | Ne nastavljati terapiju. | |
| * Izmenjeni rezultati laboratorijskih analiza stepena 4. za koje se proceni da životno ugrožavajuće mogu da se tretiraju kao teške neželjene reakcije (npr. stepen 3.). | |||
Posebne populacije
Pacijenti sa diferenciranim karcinomom štitaste žlezde
Pacijenti starosti ≥75 godina, pripadnici azijske rase, sa komorbiditetima (kao što su hipertenzija i oštećenje funkcije jetre ili bubrega), ili telesnom masom manjom od 60 kg, izgleda da imaju smanjenu podnošljivost na lenvatinib (videti odeljak 4.8). Svi pacijenti, osim onih sa teškim oštećenjem funkcije jetre ili bubrega (videti u nastavku), treba da započnu lečenje preporučenom dozom od 24 mg, nakon čega dozu treba dalje prilagođavati na osnovu individualne podnošljivosti na lek.
Pacijenti sa hepatocelularnim karcinomom
Pacijenti starosti ≥75 godina, pripadnici bele rase ili ženskog pola, kao i oni sa lošijom početnim stepenom oštećenja funkcije jetre (Child-Pugh A skor 6 u poređenju sa skorom 5), izgleda da imaju smanjenu podnošljivost na lenvatinib.
Pacijenti sa hepatocelularnim karcinomom, osim onih sa umerenim ili teškim oštećenjem funkcije jetre, ili teškim oštećenjemfunkcije bubrega, treba da započnu lečenje preporučenom početnom dozom od 8 mg (dve kapsule od 4 mg) za telesnu masu < 60 kg i 12 mg (tri kapsule od 4 mg) za telesnu masu ≥ 60 kg, nakon čega dozu treba dalje prilagođavati na osnovu individualne podnošljivosti na lek.
Pacijenti sa hipertenzijom
Krvni pritisak treba da se stavi pod kontrolu pre početka lečenja lenvatinibom i redovno da se prati tokom lečenja (videti odeljke 4.4 i 4.8).
Pacijenti sa oštećenjem funkcije jetre
Diferencirani karcinom štitaste žlezde
Nije potrebno prilagođavanje početne doze na osnovu funkcije jetre kod pacijenata sa blagim (Child-Pugh A) ili umerenim (Child-Pugh B) oštećenjem funkcije jetre. Kod pacijenata sa teškim (Child-Pugh C) oštećenjem funkcije jetre, preporučena početna doza je 14 mg, jednom dnevno. Dalja prilagođavanja doze mogu biti neophodna na osnovu individualne podnošljivosti leka.
Pogledati i odeljak 4.8.
Hepatocelularni karcinom
U populaciji pacijenata uključenih u studiju za hepatocelularni karcinom, nije bilo potrebno prilagođavanje doze na osnovu funkcije jetre kod pacijenata sa blagim oštećenjem jetre (Child-Pugh A). Dostupni, veoma ograničeni podaci nisu dovoljni da bi se mogla dati preporuka za doziranje kod pacijenata sa hepatocelularnim karcinomom i umerenim oštećenjem jetre (Child-Pugh B).
Preporučuje se pažljivo praćenje sveukupne bezbednosti kod ovih pacijenata (videti odeljke 4.4 i 5.2). Lenvatinib nije ispitivan kod pacijenata sa teškim oštećenjem jetre (Child-Pugh C) i njegova primena se ne preporučuje kod ovih pacijenata.
Karcinom endometrijuma
Dostupni su ograničeni podaci o primeni kombinacije lenvatiniba i pembrolizumaba kod pacijenata sa oštećenjem funkcije jetre. Nije potrebno prilagođavanje početne doze za ovu kombinaciju na osnovu funkcije jetre kod pacijenata sa blagim (Child-Pugh A) ili umerenim (Child-Pugh B) oštećenjem funkcije jetre. Kod pacijenata sa teškim (Child-Pugh C) oštećenjem funkcije jetre, preporučena početna doza lenvatiniba je 10 mg, jednom dnevno. Molimo pogledajte Sažetak karakteristika leka (SmPC) za pembrolizumab za doziranje leka kod pacijenata sa oštećenjem funkcije jetre. Dalja prilagođavanja doze mogu biti neophodna na osnovu individualne podnošljivosti na lek.
Pacijenti sa oštećenjem funkcije bubrega
Diferencirani karcinom štitaste žlezde
Nije potrebno prilagođavanje početne doze na osnovu funkcije bubrega kod pacijenata sa blagim ili umerenim oštećenjem funkcije bubrega. Kod pacijenata sa teškim oštećenjem funkcije bubrega, preporučena početna doza je 14 mg, jednom dnevno. Dalja prilagođavanja doze mogu biti neophodna na osnovu individualne podnošljivosti leka. Pacijenti sa bubrežnom insuficijencijom u terminalnoj fazi nisu bili uključeni u studije, zbog toga se primena lenvatiniba kod ovih pacijenata ne preporučuje (videti odeljak 4.8).
Hepatocelularni karcinom
Nije potrebno prilagođavanje doze na osnovu funkcije bubrega kod pacijenata sa blagim ili umerenim oštećenjem funkcije bubrega. Dostupni podaci nisu dovoljni da bi se dala preporuka za doziranje kod pacijenata sa hepatocelularnim karcinomom i teškim oštećenjem funkcije bubrega.
Karcinom endometrijuma
Nije potrebno prilagođavanje početne doze na osnovu funkcije bubrega kod pacijenata sa blagim ili umerenim oštećenjem funkcije bubrega. Kod pacijenata sa teškim oštećenjem funkcije bubrega, preporučena početna doza lenvatiniba je 10 mg, jednom dnevno. Molimo pogledajte Sažetak karakteristika leka (SmPC) za pembrolizumab za doziranje kod pacijenata sa oštećenjem bubrega. Dalja prilagođavanja doze mogu biti neophodna na osnovu individualne podnošljivosti leka. Pacijenti sa bubrežnom insuficijencijom u terminalnoj fazi nisu bili uključeni u studije, zbog toga se primena lenvatiniba kod ovih pacijenata ne preporučuje.
Starija populacija
Nije potrebno prilagođavanje početne doze na osnovu starosti. Dostupni su ograničeni podaci o primeni kod pacijenata starosti ≥75 godina (videti odeljak 4.8).
Pedijatrijska populacija
Bezbednost i efikasnost lenvatiniba kod dece uzrasta od 2 do <18 godina nisu utvrđene. Trenutno dostupni podaci opisani su u odeljcima 4.8, 5.1 i 5.2, ali se ne može dati preporuka u vezi sa doziranjem. Lenvatinib ne treba primenjivati kod dece mlađe od 2 godine zbog bezbednosnih rizika utvrđenih u ispitivanjima na životinjama (videti odeljak 5.3).
Rasa
Nije potrebno prilagođavanje početne doze na osnovu rase (videti odeljak 5.2). Dostupni su ograničeni podaci o primeni kod pacijenata koji po etničkom poreklu nisu pripadnici beele rase ili azijati (videti odeljak 4.8).
Način primene
Lenvatinib je namenjen za oralnu upotrebu. Kapsule treba uzimati približno u isto vreme svakog dana, uz obrok ili nezavisno od njega (videti odeljak 5.2). Negovatelji ne bi trebalo da otvaraju kapsulu, da bi se izbegla ponovljena izloženost sadržaju kapsule.
Kapsule lenvatiniba mogu se progutati cele uz vodu ili primeniti kao suspenzija pripremljena disperzovanjem cele kapsule (ili kapsula) u vodi, soku od jabuke ili mleku. Suspenzija se može primeniti oralno ili putem sonde za hranjenje. Ako se primenjuje putem sonde, suspenziju treba pripremiti isključivo sa vodom (videti odeljak 6.6 za pripremu i primenu suspenzije).
Ako se ne upotrebi odmah nakon pripreme, suspenzija lenvatiniba može se čuvati u pokrivenoj posudi u frižideru, na temperaturi od 2°C do 8°C, najduže 24 sata. Pre upotrebe, suspenziju izvađenu iz frižidera treba protresti približno 30 sekundi. Ukoliko se ne primeni u roku od 24 sata, suspenzija se mora baciti.
Za upotrebu u kombinaciji sa pembrolizumabom, pogledajte Sažetak karakteristika leka (SmPC) za pembrolizumab.
Preosetljivost na aktivnu supstancu ili na bilo koju od pomoćnih supstanci navedenih u odeljku 6.1. Dojenje (videti odeljak 4.6).
pri upotrebi
Hipertenzija
Hipertenzija je zabeležena kod pacijenata lečenih lenvatinibom, a obično se javlja rano tokom terapije (videti odeljak 4.8). Krvni pritisak treba da se stavi pod kontrolu pre početka lečenja lenvatinibom, a pacijenti sa poznatom hipertenzijom treba da budu na stabilnoj dozi antihipertenzivne terapije najmanje jednu nedelju pre početka lečenja lenvatinibom. Zabeležene su ozbiljne komplikacije kod nekontrolisane hipertenzije, uključujući disekciju aorte. Rano otkrivanje i efikasno upravljanje hipertenzijom su važni za minimiziranje potrebe za prekidima i smanjenjima doze lenvatiniba.
Antihipertenzivni lekovi treba da se primenjuju čim se potvrdi povišen krvni pritisak. Krvni pritisak treba pratiti nakon prve nedelje lečenja lenvatinibom, zatim na svake dve nedelje tokom prva dva meseca, a potom jednom mesečno. Izbor antihipertenzivne terapije treba prilagoditi kliničkim okolnostima pacijenta i slediti standardnu medicinsku praksu. Kod pacijenata koji su ranije imali normalan krvni pritisak, monoterapija jednim od klasa antihipertenziva treba da se započne kada se
uoči povišen krvni pritisak. Kod pacijenata koji su već na antihipertenzivnoj terapiji, doza trenutnog leka može da se poveća, po potrebi, ili se može dodati jedan ili više lekova iz druge klase antihipertenziva. Po potrebi, hipertenzija treba da se leči u skladu sa preporukama iz Tabele 5.
| Tabela 5. Preporučeno lečenje hipertenzije | |
| Krvni pritisak | Preporučeno postupanje |
| Sistolni pritisak ≥140 mmHg do <160 mmHg ilidijastolni pritisak ≥90 mmHg do <100 mmHg | Nastaviti terapiju lenvatinibom i započeti antihipertenzivnu terapiju, ako već nije u tokuILINastaviti terapiju lenvatinibom i povećati dozu postojeće antihipertenzivne terapije ili započeti dodatnu antihipertenzivnu terapiju |
| Sistolni pritisak ≥160 mmHgili dijastolni pritisak ≥100 mmHguprkos optimalnoj antihipertenzivnoj terapiji | |
| Stanja sa životno ugrožavajućim posledicama (maligna hipertenzija, neurološki deficit ili hipertenzivna kriza) | Potrebna je hitna intervencija. Prekinuti terapiju lenvatinibom i započeti odgovarajuće medicinsko lečenje. |
-
Prekinuti terapiju lenvatinibom
-
Kada sistolni pritisak bude ≤150 mmHg, dijastolni ≤95 mmHg, i pacijent na stabilnoj dozi antihipertenzivne terapije najmanje 48 sati, terapiju lenvatinibom treba nastaviti u smanjenoj dozi (videti odeljak 4.2)
Aneurizme i disekcije arterija
Primena inhibitora VEGF puta kod pacijenata sa hipertenzije ili bez nje može podstaći formiranje aneurizmi i/ili disekcija arterija. Pre započinjanja terapije lenvatinibom, ovaj rizik treba pažljivo razmotriti kod pacijenata sa faktorima rizika kao što su hipertenzija ili anamneza aneurizme u istoriji bolesti.
Proteinurija
Proteinurija je zabeležena kod pacijenata lečenih lenvatinibom i obično se javlja rano tokom terapije (videti odeljak 4.8). Potrebno je redovno kontrolisati proteine u urinu. Ukoliko se otkrije proteinurija
≥2+ putem test trake, može biti potrebno privremeno obustavljanje terapije, prilagođavanje doze ili trajna obustava terapije (videti odeljak 4.2). Prijavljeni su slučajevi nefrotskog sindroma kod pacijenata koji su koristili lenvatinib. Lenvatinib treba prekinuti u slučaju pojave nefrotskog sindroma.
Hepatotoksičnost
Kod pacijenata sa diferenciranim karcinomom štitaste žlezde, najčešće prijavljene neželjene reakcije u vezi sa jetrom tokom lečenja lenvatinibom uključuju povećane vrednosti alanin aminotransferaze (ALT), aspartat aminotransferaze (AST) i bilirubina u krvi. Zabeleženi su slučajevi insuficijencije jetre i akutnog hepatitisa (<1%; videti odeljak 4.8) kod pacijenata sa diferenciranim karcinomom štitaste žlezde koji su lečeni lenvatinibom. Slučajevi insuficijencije jetre uglavnom su prijavljeni kod pacijenata sa progresivnim metastatskim bolestima koje zahvataju jetru.
Kod pacijenata sa hepatocelularnim karcinomom lečenih lenvatinibom u studiji REFLECT, zabeležene su neželjene reakcije u vezi sa jetrom, uključujući hepatičnu encefalopatiju i insuficijenciju jetre (uključujući i smrtne ishode), sa većom učestalošću (videti odeljak 4.8) u poređenju sa pacijentima lečenim sorafenibom. Pacijenti sa težim oštećenjem funkcije jetre i/ili većim tumorskim opterećenjem
jetre na početku lečenja bili su pod većim rizikom od razvoja hepatične encefalopatije i insuficijencije jetre. Hepatična encefalopatija takođe se češće javljala kod pacijenata starosti 75 godina i više.
Približno polovina slučajeva insuficijencije jetre i jedna trećina slučajeva hepatične encefalopatije zabeleženi su kod pacijenata sa progresijom bolesti.
Podaci za pacijente sa hepatocelularnim karcinomom i umerenim oštećenjem funkcije jetre (Child-Pugh B) veoma su ograničeni, dok trenutno ne postoje podaci za pacijente sa hepatocelularnim karcinomom i teškim oštećenjem funkcije jetre (Child-Pugh C). Budući da se lenvatinib pretežno metabolizuje u jetri, očekuje se povećana izloženost kod pacijenata sa umerenim do teškim oštećenjem funkcije jetre.
Kod pacijenata sa karcinomom endometrijuma, najčešće prijavljene neželjene reakcije u vezi sa jetrom tokom lečenja lenvatinibom i pembrolizumabom uključuju povećane vrednosti alanin aminotransferaze (ALT) i aspartat aminotransferaze (AST). Zabeleženi su slučajevi insuficijencije jetre i hepatitisa (<1%; videti odeljak 4.8) kod pacijenata sa karcinomom endometrijuma lečenih kombinacijom lenvatiniba i pembrolizumaba.
Preporučuje se pažljivo praćenje sveukupne bezbednosti kod pacijenata sa blagim ili umerenim oštećenjem funkcije jetre (videti odeljke 4.2 i 5.2). Testovi funkcije jetre treba da se rade pre početka lečenja, zatim na svake dve nedelje tokom prva dva meseca, a potom jednom mesečno tokom trajanja terapije. Pacijente sa hepatocelularnim karcinomom treba pratiti u pogledu pogoršanja funkcije jetre, uključujući pojavu hepatične encefalopatije. U slučaju hepatotoksičnosti, može biti potrebno privremeno prekidanje terapije, prilagođavanje doze ili trajna obustava lečenja (videti odeljak 4.2)
Bubrežna insuficijencija i oštećenje funkcije bubrega
Oštećenje funkcije bubrega i bubrežna insuficijencija zabeleženi su kod pacijenata lečenih lenvatinibom (videti odeljak 4.8). Kao primarni faktor rizika identifikovana je dehidratacija i/ili hipovolemija usled gastrointestinalne toksičnosti. Gastrointestinalnu toksičnost treba aktivno lečiti kako bi se smanjio rizik od razvoja oštećenja funkcije bubrega ili bubrežne insuficijencije. Može biti potrebno privremeno prekidanje terapije, prilagođavanje doze ili trajna obustava lečenja (videti odeljak 4.2).
Kod pacijenata sa teškim oštećenjem funkcije bubrega početna doza lenvatiniba treba da se prilagodi (videti odeljke 4.2 i 5.2).
Dijareja
Dijareja je često prijavljivana kod pacijenata lečenih lenvatinibom i obično se javlja rano tokom terapije (videti odeljak 4.8). Dijareju treba odmah medicinski zbrinuti kako bi se sprečila dehidratacija. Primenu treba prekinuti u slučaju perzistentne dijareje 4. stepena, uprkos sprovedenom medicinskom lečenju.
Poremećena funkcija srca
Insuficijencija srca (<1%) i smanjenje ejekcione frakcije leve komore zabeleženi su kod pacijenata lečenih lenvatinibom (videti odeljak 4.8). Pacijente treba pratiti u pogledu kliničkih simptoma ili znakova srčane dekompenzacije, jer može biti potrebno privremeno obustavljanje terapije, prilagođavanje doze ili obustava lečenja (videti odeljak 4.2).
Posteriorni reverzibilni encefalopatijski sindrom (PRES)/reverzibilni posteriorni leukoencefalopatijski sindrom (RPLS)
PRES, poznat kao i RPLS, zabeležen je kod pacijenata lečenih lenvatinibom (<1%; videti odeljak 4.8). PRES je neurološki poremećaj koji se može manifestovati glavoboljom, epileptičnim napadima, letargijom, konfuzijom, poremećajem mentalne funkcije, slepilom i drugim vizuelnim ili neurološkim smetnjama. Može biti prisutna blaga do teška hipertenzija. Za potvrdu dijagnoze neophodno je uraditi magnetnu rezonancu. Treba preduzeti odgovarajuće mere za kontrolu krvnog pritiska (videti odeljak 4.4). Kod pacijenata sa znacima ili simptomima PRES-a, može biti potrebno privremeno obustavljanje terapije, prilagođavanje doze ili obustava lečenja (videti odeljak 4.2).
Arterijski tromboembolizmi
Arterijski tromboembolizmi (cerebrovaskularna bolest, tranzitorni ishemijski napad i infarkt miokarda) zabeleženi su kod pacijenata lečenih lenvatinibom (videti odeljak 4.8). Lenvatinib nije ispitivan kod pacijenata koji su imali arterijski tromboembolizam u prethodnih 6 meseci, te se kod ovih pacijenata mora primenjivati sa oprezom. Odluku o započinjanju terapije treba doneti na osnovu procene koristi i rizika za svakog pojedinačnog pacijenta. Primenu lenvatiniba treba prekinuti nakon arterijskog trombotičnog događaja.
Žene u reproduktivnom periodu
Žene u reproduktivnom periodu treba obavezno da koriste visokoefektivnu kontracepciju tokom uzimanja lenvatiniba i još mesec dana nakon prestanka terapije (videti odeljak 4.6). Trenutno nije poznato da li lenvatinib povećava rizik od tromboembolijskih događaja kada se koristi u kombinaciji sa oralnim kontraceptivima.
Krvarenje
Ozbiljna krvarenja u vezi sa tumorom, uključujući i hemoragijske događaje sa smrtnim ishodom, javljala su se u kliničkim ispitivanjima i zabeležena su tokom postmarketinškog praćenja (videti odeljak 4.8). Tokom postmarketinškog praćenja, ozbiljna krvarenja iz karotidne arterije sa smrtnim ishodom primećena su češće kod pacijenata sa anaplastičnim karcinomom štitaste žlezde (engl. anaplastic thyroid carcinoma, ATC) nego kod pacijenata sa diferenciranim karcinomom štitaste žlezde (DTC) ili drugim vrstama tumora. Treba uzeti u obzir stepen invazije/infiltracije tumora u velike krvne sudove (npr. karotidna arterija) zbog mogućeg rizika od teških krvarenja povezanih sa smanjenjem/nekrozom tumora usled terapije lenvatinibom. Neki slučajevi krvarenja su se javili kao posledica smanjenja tumora i formiranja fistula, npr. traheoezofagealnih fistula. Zabeleženi su i slučajevi intrakranijalnog krvarenja sa smrtnim ishodom kod pojedinih pacijenata sa metastazama na mozgu ili bez njih. Prijavljena su i krvarenja na mestima van mozga (npr. traheja, intraabdominalno, pluća). Prijavljen je i jedan smrtni slučaj krvarenja iz tumora jetre kod pacijenta sa hepatocelularnim karcinomom.
Skrining i naknadno lečenje ezofagealnih varikoziteta kod pacijenata sa cirozom jetre treba sprovesti u skladu sa standardima medicinske prakse pre početka terapije lenvatinibom.
U slučaju krvarenja može biti potrebno privremeno prekidanje terapije, prilagođavanje doze ili obustava lečenja (videti odeljak 4.2, Tabela 4).
Perforacija gastrointestinalnog trakta i formiranje fistula
Perforacija gastrointestinalnog trakta ili fistule zabeleženi su kod pacijenata lečenih lenvatinibom (videti odeljak 4.8). U većini slučajeva, gastrointestinalne perforacije i fistule su se javile kod pacijenata sa faktorima rizika kao što su prethodna hirurška intervencija ili radioterapija. U slučaju perforacije gastrointestinalnog traktaili fistule, može biti potrebno privremeno prekidanje terapije, prilagođavanje doze ili obustava lečenja (videti odeljak 4.2).
Fistula koja nije gastrointestinalnog porekla
Pacijenti mogu imati povećan rizik za razvoj fistula tokom lečenja lenvatinibom. Slučajevi formiranja ili proširenja fistula koje zahvataju delove tela van želuca ili creva primećeni su u kliničkim ispitivanjima i tokom postmarketinškog praćenja (npr. trahealne, traheoezofagealne, ezofagealne, kutane, fistule ženskog genitalnog trakta). Dodatno, pneumotoraks je prijavljivan sa i bez jasnih dokaza o bronhopleuralnoj fistuli. Neki slučajevi fistula i pneumotoraksa su se dogodili u vezi sa regresijom ili nekrozom tumora. Prethodne hirurške intervencije i radioterapija mogu predstavljati dodatne faktore rizika. Metastaze na plućima takođe mogu povećati rizik od pneumotoraksa. Primenu lenvatiniba ne treba započinjati kod pacijenata sa prisutnom fistulom, kako bi se izbeglo pogoršanje stanja, a terapiju treba trajno obustavitt kod pacijenata u slučaju zahvaćenosti jednjaka ili traheobronhijalnog trakta i bilo kojom fistulom 4. stepena (videti odeljak 4.2). Dostupni su ograničeni podaci o primeni prekida terapije ili smanjenja doze u upravljanju drugim događajima, ali je u nekim slučajevima primećeno pogoršanje, te je potreban oprez. Lenvatinib može nepovoljno uticati na proces zarastanja rana, kao i drugi lekovi iz iste klase.
Produženje QT intervala
Produženje QT/QTc intervala zabeleženo je sa većom učestalošću kod pacijenata lečenih lenvatinibom u poređenju sa pacijentima koji su dobijali placebo (videti odeljak 4.8). Elektrokardiogram (EKG) treba uraditi na početku lečenja i periodično tokom terapije kod svih pacijenata, sa posebnom pažnjom kod onih sa urođenim sindromom produženog QT intervala, kongestivnom srčanom insuficijencijom, bradiaritmijama, kao i kod pacijenata koji uzimaju lekove za koje je poznato da produžavaju QT interval, uključujući antiaritmike klase Ia i III.
Primenu lenvatiniba treba obustaviti u slučaju produženja QT intervala na >500 ms. Terapija lenvatinibom može se ponovo nastaviti sa smanjenom dozom kada se QTc interval vrati na <480 ms ili na početne vrednosti.
Poremećaji ravnoteže elektrolita, kao što su hipokalemija, hipokalcemija ili hipomagnezemija, povećavaju rizik od produženja QT intervala; stoga, abnormalnosti poremećaje ravnoteže elektrolita treba pratiti i korigovati kod svih pacijenata pre početka lečenja. Elektrolite (magnezijum, kalijum i kalcijum) treba pratiti periodično tokom terapije. Koncentraciju kalcijuma u krvi treba kontrolisati najmanje jednom mesečno, a kalcijum nadoknaditi po potrebi tokom lečenja lenvatinibom. Primenu lenvatiniba treba privremeno prekinuti ili prilagoditi dozu u zavisnosti od težine hipokalcemije, prisustva promena na EKG-u i njenog trajanja.
Smanjena supresija TSH hormona /Poremećaj funkcije štitaste žlezde
Hipotireoza je zabeležena kod pacijenata lečenih lenvatinibom (videti odeljak 4.8). Funkcija štitaste žlezde treba da se proveri pre početka terapije i periodično tokom lečenja lenvatinibom. Hipotireoza treba da se leči u skladu sa standardnom medicinskom praksom, kako bi se održalo eutireoidno stanje.
Lenvatinib utiče na egzogenu supresiju štitaste žlezde (videti odeljak 4.8). Vrednosti tiroidno stimulišućeg hormona (TSH) treba redovno da se prate, a doziranje hormona štitaste žlezde treba
prilagoditi kako bi se postigli odgovarajući nivoi TSH-a, u skladu sa terapijskim ciljem za datog pacijenta.
Komplikacije pri zarastanju rana
Nisu sprovedene formalne studije o uticaju lenvatiniba na zarastanje rana. Otežano zarastanje rana zabeleženo je kod pacijenata koji su primali lenvatinib. Privremeni prekid terapije lenvatinibom treba razmotriti kod pacijenata koji se podvrgavaju velikim hirurškim zahvatima. Postoji ograničeno kliničko iskustvo u vezi sa određivanjem vremena za ponovno započinjanje terapije lenvatinibom nakon velike hirurške intervencije. Stoga, odluka o nastavku lečenja lenvatinibom nakon velike hirurške intervencije treba da se zasniva na kliničkoj proceni adekvatnog zarastanja rane.
Osteonekroza vilice (engl. Osteonecrosis of the jaw, ONV)
Zabeleženi su slučajevi osteonekroze vilice kod pacijenata lečenih lenvatinibom. Pojedini slučajevi zabeleženi su kod pacijenata koji su prethodno ili istovremeno primali antiresorptivnu terapiju i/ili druge inhibitore angiogeneze, kao što su bevacizumab, TKI ili mTOR inhibitori. Zato je potreban oprez prilikom primene lenvatiniba istovremeno ili uzastopno sa antiresorptivnom terapijom i/ili drugim inhibitorima angiogeneze.
Invazivne stomatološke intervencije predstavljaju poznat faktor rizika. Pre započinjanja terapije lenvatinibom, treba razmotriti stomatološki pregled i odgovarajuće preventivne mere u stomatologiji. Kod pacijenata koji su prethodno primali ili trenutno primaju intravenske bifosfonate, potrebno je izbegavati invazivne stomatološke intervencije ukoliko je to moguće (videti odeljak 4.8).
Sindrom lize tumora (engl. Tumour lysis syndrome, TLS)
Lenvatinib može izazvati TLS (sindrom lize tumora), koji može biti sa smrtnim ishodom. Faktori rizika za TLS uključuju, ali nisu ograničeni na, veliko tumorsko opterećenje, prethodno oštećenje funkcije bubrega i dehidrataciju. Zdravstveno stanje ovih pacijenata treba pažljivo da se prati, i da se leče u skladu sa kliničkom slikom, a treba razmotriti i profilaktičku hidrataciju.
Posebne populacije
Dostupni su ograničeni podaci za pacijente koji po etničkom poreklu nisu pripadnici bele rase ili azijati, kao i za pacijente starosti ≥ 75 godina. Lenvatinib treba primenjivati s oprezom kod ovih pacijenata, imajući u vidu smanjenu podnošljivost na lenvatinib kod pacijenata azijskog porekla i starijih pacijenata (videti odeljak 4.8).
Ne postoje podaci o primeni lenvatiniba neposredno nakon sorafeniba ili drugih antitumorskih terapija, i može postojati potencijalni rizik od aditivne toksičnosti, ukoliko ne postoji odgovarajući period eliminacije leka iz organizma između terapija. Minimalni period eliminacije leka u kliničkim ispitivanjima bio je 4 nedelje.
Pacijenti sa ECOG performans statusom ≥2 bili su isključeni iz kliničkih studija (osim kod karcinoma štitaste žlezde).
Natrijum
Ovaj lek sadrži manje od 1 mmol natrijuma (23 mg) po kapsuli, odnosno suštinski je „bez natrijuma”.
Uticaj drugih lekova na lenvatinib
Citostatici
Istovremena primena lenvatiniba, karboplatina i paklitaksela nema značajan uticaj na farmakokinetiku bilo koje od ove tri supstance.
Uticaj lenvatiniba na druge lekove
U kliničkoj studiji interakcije lekova (engl. drug-drug interaction, DDI) kod onkoloških pacijenata, pokazano je da koncentracije midazolama u plazmi (osetljivog supstrata CYP3A i Pgp) nisu bile promenjene u prisustvu lenvatiniba.
Zbog toga se ne očekuje značajna interakcija između lenvatiniba i drugih supstrata CYP3A4/Pgp. Oralni kontraceptivi
Trenutno nije poznato da li lenvatinib može smanjiti efektivnost hormonskih kontraceptiva, stoga žene koje koriste oralne hormonske kontraceptive treba da primenjuju dodatnu mehaničku metodu kontracepcije (videti odeljak 4.6).
Žene u reproduktivnom periodu
Žene u reproduktivnom periodu treba da izbegavaju trudnoću i koriste visoko efektivnu kontracepciju tokom terapije lenvatinibom i najmanje jedan mesec nakon završetka terapije. Trenutno nije poznato da li lenvatinib može smanjiti efektivnost hormonskih kontraceptiva, stoga žene koje koriste oralne hormonske kontraceptive treba da primenjuju i dodatnu mehaničku metodu kontracepcije.
Trudnoća
Ne postoje podaci o primeni lenvatiniba kod trudnica. Lenvatinib je pokazao embriotoksične i teratogene efekte kada je primenjivan kod pacova i kunića (videti odeljak 5.3).
Lenvatinib se ne sme koristiti tokom trudnoće, osim ako je izrazito neophodno, i to nakon pažljive procene koristi za majku i rizika po plod.
Dojenje
Nije poznato da li se lenvatinib izlučuje u majčino mleko. Lenvatinib i njegovi metaboliti se izlučuju u mleko pacova (videti odeljak 5.3).
Rizik za novorođenčad ili odojčad ne može se isključiti, te je primena lenvatiniba kontraindikovana tokom dojenja (videti odeljak 4.3).
Plodnost
Nisu poznati uticaji na plodnost kod ljudi. Međutim, testikularna i ovarijalna toksičnost primećena je
kod pacova, pasa i majmuna (videti odeljak 5.3).
Lenvatinib ima manji uticaj na sposobnost upravljanja vozilima i rukovanja mašinama, zbog neželjenih reakcija kao što su umor i vrtoglavica. Pacijenti koji imaju ove simptome treba da budu oprezni prilikom upravljanja vozilima ili rukovanja mašinama.
Sažetak bezbednosnog profila
Diferencirani karcinom štitaste žlezde (DTC)
Najčešće prijavljene neželjene reakcije (koje se javljaju kod ≥30% pacijenata) su hipertenzija (68,6%), dijareja (62,8%), smanjen apetit (51,5%), smanjenje telesne mase (49,1%), umor (45,8%),
mučnina (44,5%), proteinurija (36,9%), stomatitis (35,8%), povraćanje (34,5%), disfonija (34,1%), glavobolja (34,1%) i sindrom palmarno plantarne eritrodizestezije (PPE) (32,7%). Hipertenzija i proteinurija imaju tendenciju da se jave rano tokom lečenja lenvatinibom (videti odeljke 4.4 i 4.8). Većina neželjenih reakcija stepena 3. do 4. javila se tokom prvih 6 meseci terapije, izuzev dijareje, koja se javljala tokom celog perioda lečenja, i smanjenje telesne mase, koji je imao tendenciju kumulativnog efekta tokom vremena.
Najvažnije teške neželjene reakcije bile su bubrežna insuficijencija i oštećenje funkcije bubrega (2,4%), arterijski tromboembolizmi (3,9%), srčana insuficijencija (0,7%), intrakranijalno tumorsko krvarenje (0,7%), PRES / RPLS sindrom (0,2%), insuficijencija jetre (0,2%), i arterijski tromboembolizmi, uključujući moždani udar (1,1%), tranzitorni ishemijski napad (0,7%) i infarkt miokarda (0,9%).
Kod 452 pacijenta sa diferenciranim karcinomom štitaste žlezde, refraktornim na RAI, smanjenje doze i prekid terapije kao odgovor na neželjene reakcije zabeleženi su kod 63,1% i 19,5% pacijenata. Neželjene reakcije koje su najčešće dovele do smanjenja doze (kod ≥ 5% pacijenata) bile su: hipertenzija, proteinurija, dijareja, umor, PPE, smanjenje telesne mase i smanjen apetit. Neželjene reakcije koje su najčešće dovele do prekida terapije lenvatinibom bile su: proteinurija, astenija, hipertenzija, moždani udar, dijareja i plućna embolija.
Hepatocelularni karcinom (HCC)
Najčešće prijavljene neželjene reakcije (koje su se javile kod ≥ 30% pacijenata) bile su: hipertenzija (44,0%), dijareja (38,1%), smanjen apetit (34,9%), umor (30,6%) i gubitak telesne mase (30,4%).
Najvažnije teške neželjene reakcije bile su: insuficijencija jetre (2,8%), hepatička encefalopatija (4,6%), krvarenje iz ezofagealnih varikoziteta (1,4%), cerebralno krvarenje (0,6%), arterijski tromboembolijski događaji (2,0%), uključujući infarkt miokarda (0,8%), cerebralni infarkt (0,4%) i moždani udar (0,4%), kao i događaji povezani sa bubrežnom insuficijencijom/oštećenjem funkcije bubrega (1,4%). Zabeležena je veća učestalost smanjenja broja neutrofila kod pacijenata sa hepatocelularnim karcinomom (8,7% na lenvatinibu) u poređenju sa pacijentima sa drugim tipovima tumora koji nisu HCC (1,4%), što nije bilo povezano sa infekcijama, sepsom ili bakterijskim peritonitisom.
Kod 496 pacijenata sa hepatocelularnim karcinomom, prilagođavanje doze (privremeni prekid ili smanjenje) i obustava terapije kao odgovor na neželjene reakcije zabeleženi su kod 62,3% i 20,2% pacijenata, redom. Neželjene reakcije koje su najčešće dovele do prilagođavanja doze (kod ≥5% pacijenata) bile su: smanjen apetit, dijareja, proteinurija, hipertenzija, umor, PPE i smanjen broj trombocita. Neželjene reakcije koje su najčešće dovele do prekida terapije lenvatinibom bile su: hepatička encefalopatija, umor, povećea vrednost bilirubina u krvi, proteinurija i insuficijencija jetre.
Karcinom endometrijuma (EC)
Bezbednost lenvatiniba u kombinaciji sa pembrolizumabom procenjivana je kod 530 pacijenata sa uznapredovalim karcinomom endometrijuma (EC) koji su primali 20 mg lenvatiniba jednom dnevno i 200 mg pembrolizumaba na svake 3 nedelje. Najčešće neželjene reakcije (koje su se javljale kod ≥ 20% pacijenata) bile su: hipertenzija (63%), dijareja (57%), hipotireoza (56%), mučnina (51%), smanjen apetit
(47%), povraćanje (39%), umor (38%), smanjenje telesne mase (35%), artralgija (33%), proteinurija
(29%), konstipacija (27%), glavobolja (27%), infekcija urinarnog trakta (27%), disfonija (25%), bol u
stomaku (23%), astenija (23%), sindrom palmarno plantarne eritrodizestezije (23%), stomatitis (23%),
anemija (22%) i hipomagnezemija (20%).
Najčešće teške (stepena ≥3) neželjene reakcije (koje su se javljale kod ≥5% pacijenata) bile su: hipertenzija (37,2%), smanjenje telesne mase (9,1%), dijareja (8,1%), povećane vrednosti lipaze (7,7%),
smanjen apetit (6,4%), astenija (6%), umor (6%), hipokalemija (5,7%), anemija (5,3%) i proteinurija
(5,1%).
Prekid terapije lenvatinibom zabeležen je kod 30,6% pacijenata, dok je prekid terapije i lenvatinibom i pembrolizumabom zabeležen kod 15,3% pacijenata zbog neželjene reakcije. Najčešće neželjene reakcije koje su dovele do prekida terapije lenvatinibom (zabeležene kod ≥1% pacijenata) bile su: hipertenzija (1,9%), dijareja (1,3%), astenija (1,3%), smanjen apetit (1,3%), proteinurija (1,3%) i smanjenje telesne
mase (1,1%).
Privremeni prekid terapije lenvatinibom zbog neželjene reakcije zabeležen je kod 63,2% pacijenata. Privremeni prekid terapije i lenvatinibom i pembrolizumabom zbog neželjene reakcije zabeležen je kod 34,3% pacijenata. Najčešće neželjene reakcije koje su dovele do prekida terapije lenvatinibom (koje su se javile kod ≥5% pacijenata) bile su: hipertenzija (12,6%), dijareja (11,5%), proteinurija (7,2%), povraćanje (7%), umor (5,7%) i smanjen apetit (5,7%).
Smanjenje doze lenvatiniba zbog neželjenih reakcija zabeleženo je kod 67,0% pacijenata. Najčešće neželjene reakcije koje su dovele do smanjenja doze lenvatiniba (zabeležene kod ≥5% pacijenata) bile su: hipertenzija (16,2%), dijareja (12,5%), sindrom palmarno plantarne eritrodizestezije (9,1%), umor (8,7%),
proteinurija (7,7%), smanjen apetit (6,6%), mučnina (5,5%), astenija (5,1%) i smanjenje telesne mase
(5,1%).
Tabelarni prikaz neželjenih reakcija
Bezbednosni profil lenvatiniba kao monoterapije zasniva se na podacima dobijenim od 452 pacijenta sa diferenciranim karcinomom štitaste žlezde i 496 pacijenata sa hepatocelularnim karcinomom, što omogućava karakterizaciju samo čestih neželjenih reakcija na lek kod pacijenata sa ovim tipovima karcinoma. Neželjene reakcije prikazane u ovom odeljku zasnovane su na bezbednosnim podacima pacijenata sa diferenciranim karcinomom štitaste žlezde i hepatocelularnim karcinomom (videti odeljak 5.1).
Bezbednosni profil lenvatiniba u kombinovanoj terapiji zasniva se na podacima dobijenim od 530 pacijenata sa karcinomom endometrijuma koji su lečeni lenvatinibom u kombinaciji sa pembrolizumabom (videti odeljak 5.1).
Neželjene reakcije uočene u kliničkim ispitivanjima kod pacijenata sa diferenciranim karcinomom štitaste žlezde, hepatocelularnim karcinomom i karcinomom endometrijuma, kao i one prijavljene iz postmarketinške upotrebe lenvatiniba, prikazane su u Tabeli 6. Kategorija učestalosti neželjenih reakcija predstavlja najkonzervativniju procenu učestalosti iz pojedinačnih populacija. Neželjene reakcije za koje je poznato da se javljaju pri primeni lenvatiniba ili komponenti kombinovane terapije kao monoterapija mogu se javiti i tokom lečenja kombinacijom ovih lekova, čak i ako nisu zabeležene u kliničkim ispitivanjima sa kombinovanom terapijom.
Za dodatne informacije o bezbednosti kada se lenvatinib primenjuje u kombinaciji sa drugim lekom, pogledati Sažetak karakteristika leka (SmPC) za odgovarajuću komponentu kombinovane terapije (pembrolizumab).
Učestalosti se definišu na sledeći način:
-
veoma česte (≥1/10)
-
česte (≥1/100 do <1/10)
-
povremene (≥1/1,000 do <1/100)
-
retke (≥1/10,000 do <1/1,000)
-
veoma retke (< 1/10,000)
-
nepoznate (ne može se proceniti na osnovu dostupnih podataka)
Unutar svake kategorije učestalosti, neželjeni efekti su prikazani po opadajućoj ozbiljnosti.
| Tabela 6. Prijavljene neželjene reakcije kod pacijenata lečenih lenvatinibom§ | ||
| Klasa sistema organa(terminologija MedDRA) | Lenvatinib u vidu monoterapije | U kombinaciji sa pembrolizumabom |
| Infekcije i infestacije | ||
| veoma često | infekcija urinarnog trakta | infekcija urinarnog trakta |
| povremeno | perinealni apsces | perinealni apsces |
| Poremećaji krvi i limfnog sistema | ||
| veoma često | trombocitopenijaa,‡ limfopenijaa,‡ leukopenijaa,‡ neutropenijaa,‡ | trombocitopenijaa,‡ limfopenijaa,‡ leukopenijaa,‡neutropenijaa,‡ anemija |
| povremeno | infarkt slezine | |
| Endokrini poremećaji | ||
| veoma često | hipotireozapovećana vrednost tiroidno stimulišućeg hormona u krvi*,‡ | hipotireozapovećana vrednost tiroidno stimulišućeg hormona u krvi *hipertireoza |
| često | adrenalna insuficijencija | |
| povremeno | adrenalna insuficijencija | |
| Poremećaji metabolizma i ishrane | ||
| veoma često | hipokalcemija *,‡ hipokalemija‡ hiperholesterolemija b,‡ hipomagnezemija b,‡ smanjena telesna masa smanjeni apetit | hipokalcemija *,‡ hipokalemija ‡ hiperholesterolemija b,‡ hipomagnezemijab,‡ smanjena telesna masa smanjeni apetit |
| često | dehidratacija | dehidratacija |
| retko | sindrom lize tumora† | sindrom lize tumora † |
| Psihijatrijski poremećaji | ||
| veoma često | insomnija | |
| često | insomnija | |
| Poremećaji nervnog sistema | ||
| veoma često | vrtoglavica glavobolja disgeusija | vrtoglavica glavobolja disgeusija |
| često | moždani udar† | |
| povremeno | posteriorni reverzibilni encefalopatijski sindrom monoparezatranzitorni ishemijski napad | posteriorni reverzibilni encefalopatijski sindrom moždani udar† monoparezatranzitorni ishemijski napad |
| Kardiovaskularni poremećaji | ||
| često | infarkt miokardac,† srčana insuficijencijaproduženi QT interval na EKG-u smanjena ejekciona frakcija | produženi QT interval na EKG-u |
| povremeno | infarkt miokardac,† srčana insuficijencijasmanjena ejekciona frakcija | |
| Vaskularni poremećaji | ||
| veoma često | krvarenjed,*,†hipertenzijae,* hipotenzija | krvarenjed,*,†hipertenzijae,* |
| često | hipotenzija | |
| nepoznato | aneurizme i disekcije arterija | |
| Respiratorni, torakalni i medijastinalni poremećaji | ||
| veoma često | disfonija | disfonija |
| često | plućna embolija† | plućna embolija† |
| povremeno | pneumotoraks | pneumotoraks |
| Gastrointestinalni poremećaji | ||
| veoma često | dijarejagastrointestinalni i abdominalni bolovifpovraćanje mučninazapaljenje usne dupljeg bol u ustimah konstipacijadispepsija suva ustapovećana vrednost lipaze‡ | dijarejagastrointestinalni i abdominalni bolovif povraćanjemučninazapaljenje usne dupljeg bol u ustimah konstipacijasuva ustapovećana vrednost lipaze‡ povećana vrednost amilaze‡ |
| povećana vrednost amilaze‡ | ||
| često | analna fistula flatulencijagastrointestinalna perforacija | pankreatitisi flatulencija dispepsija kolitisgastrointestinalna perforacija |
| povremeno | pankreatitisi kolitis | analna fistula |
| Hepatobilijarni poremećaji | ||
| veoma često | povećana vrednost bilirubina u krvij,* ,‡hipoalbuminemijaj,* ,‡ povećana vrednost alanin-aminotransferaze*,‡ povećana vrednost aspartat-aminotransferaze*,‡povećana vrednost alkalne fosfataze u krvi‡povećana vrednost gama-glutamiltransferaze‡ | povećana vrednost bilirubina u krvij,*,‡hipoalbuminemijaj,*,‡ povećana vrednost alanin-aminotransferaze *,‡ povećana vrednost aspartat-aminotransferaze *,‡povećana vrednost alkalne fosfataze u krvi ‡ |
| često | insuficijencija jetrek,*,† hepatička encefalopatijal,*,† poremećena funkcija jetre holecistitis | holecistitisporemećena funkcija jetre povećana vrednost gama-glutamiltransferaze |
| povremeno | hepatocelularno oštećenje/hepatitism | insuficijencija jetrek,*,† hepatička encefalopatijal,†hepatocelularno oštećenje /hepatitism |
| Poremećaji kože i potkožnog tkiva | ||
| veoma često | sindrom palmarno plantarne eritrodizestezijeosip alopecija | sindrom palmarno plantarne eritrodizestezijeosip |
| često | hiperkeratoza | alopecija |
| povremeno | hiperkeratoza | |
| Poremećaji mišićno-koštanog sistema i vezivnog tkiva | ||
| veoma često | bol u leđima artralgija mijalgijabol u ekstremitetima mišićno-koštani bol | bol u leđima artralgija mijalgijabol u ekstremitetim |
| često | mišićno-koštani bol | |
| povremeno | osteonekroza vilice | |
| Poremećaji rada bubrega i urinarnog sistema | ||
| veoma često | proteinurija*povećana vrednost kreatinina u krvi‡ | proteinurija*povećana vrednost kreatinina u krvi‡ |
| često | bubrežna insuficijencija n, *,† oštećenje funkcije bubrega * povećana vrednost uree u krvi | bubrežna insuficijencija n,*,† |
| povremeno | nefrotski sindrom | oštećenje funkcije bubrega* povećana vrednost uree u krvi |
| Opšti poremećaji i reakcije na mestu primene | ||
| veoma često | umor astenijaperiferni edem | umor astenijaperiferni edem |
| često | malaksalost | malaksalost |
| povremeno | otežano zarastanje rana | otežano zarastanje rana |
| nepoznato | fistula koja nije gastrointestinalnog porekla o | |
*: Za dodatnu karakterizaciju videti odeljak 4.8 Opis odabranih neželjenih reakcija.
†: Obuhvata slučajeve sa smrtnim ishodom.
‡: Učestalost zasnovana na laboratorijskim podacima.
Sledeći termini su objedinjeni:
a: Trombocitopenija obuhvata trombocitopeniju i smanjen broj trombocita. Neutropenija obuhvata neutropeniju i smanjen broj neutrofila. Leukopenija obuhvata leukopeniju i smanjen broj belih krvnih zrnaca. Limfopenija obuhvata limfopeniju i smanjen broj limfocita.
b: Hipomagnezemija obuhvata hipomagnezemiju i smanjen nivo magnezijuma u krvi. Hiperholesterolemija
obuhvata hiperholesterolemiju i povećanu vrednost holesterola u krvi.
c: Infarkt miokarda obuhvata infarkt miokarda i akutni infarkt miokarda. d: Obuhvata sve termine koji se odnose na krvarenje.
Krvarenje koje se javilo kod 5 ili više ispitanika sa diferenciranim karcinomom štitaste žlezde (DTC) bilo je: epistaksa, hemoptiza, hematurija, kontuzija, hematohezija, krvarenje desni, petehije, plućno krvarenje, rektalno krvarenje, prisustvo krvi u urinu, hematom i vaginalno krvarenje.
Krvarenje koje se javilo kod 5 ili više ispitanika sa hepatocelularnim karcinomom (HCC) bilo je: epistaksa, hematurija, krvarenje desni, hemoptiza, krvarenje iz ezofagealnih variksa, krvarenje iz hemoroida, krvarenje u usnoj duplji, rektalno krvarenje i krvarenje iz gornjih delova gastrointestinalnog trakta.
Krvarenje koje se javilo kod pet ili više ispitanika u grupi sa karcinomom endometrijuma bilo je: vaginalno krvarenje.
e: Hipertenzija obuhvata: hipertenziju, hipertenzivnu krizu, povišen dijastolni krvni pritisak, ortostatsku hipertenziju i povišen krvni pritisak.
f: Gastrointestinalni i abdominalni bolovi obuhvataju: nelagodnost u stomaku, bol u stomaku, bol u donjem delu stomaka, bol u gornjem delu stomaka, osetljivost stomaka na dodir, epigastričnu nelagodnost i gastrointestinalni bol.
g: Zapaljenja u usnoj duplji obuhvataju: aftozni stomatitis, aftozni čir, eroziju desni, ulceraciju desni, stvaranje plikova na oralnoj sluznici, stomatitis, glositis, ulceraciju u usnoj duplji i zapaljenje sluzokože.
h: Bol u ustima obuhvata: bol u ustima, glosodiniju, bol u desnima, nelagodnost u orofaringealnoj regiji, bol u orofaringealnoj regiji i nelagodnost jezika.
i: Pankreatitis obuhvata: pankreatitis i akutni pankreatitis.
j: Povećana vrednost bilirubina u krvi obuhvata: hiperbilirubinemiju, povećanu vrednost bilirubina u krvi, žuticu i povećan konjugovani bilirubin. Hipoalbuminemija obuhvata: hipoalbuminemiju i smanjenu vrednost albumina u krvi.
k: Insuficijencija jetre obuhvata: insuficijenciju jetre, akutnu insuficijenciju jetre i hroničnu insuficijenciju jetre. l: Hepatička encefalopatija obuhvata: hepatičku encefalopatiju, hepatičku komu, metaboličku encefalopatiju i encefalopatiju
m: Hepatocelularno oštećenje i hepatitis obuhvataju: oštećenje jetre izazvano lekovima, hepatičnu steatozu i holestatsko oštećenje jetre.
n: Slučajevi bubrežne insuficijencije obuhvataju: akutnu prerenalnu insuficijenciju, bubrežnu insuficijenciju, akutnu bubrežnu insuficijenciju, akutno oštećenje bubrega i nekrozu bubrežnih tubula.
o: Fistula koja nije gastrointestinalnog porekla obuhvata slučajeve fistula koje se javljaju van želuca i creva, kao što su: trahealne fistule, traheoezofagealne fistule, ezofagealne fistule, fistule ženskog genitalnog trakta i fistule na koži.
Opis odabranih neželjenih reakcija
Hipertenzija (videti odeljak 4.4)
Diferencirani karcinom štitaste žlezde (DTC)
U ključnoj fazi br. 3 studije SELECT (videti odeljak 5.1), hipertenzija (uključujući hipertenziju, hipertenzivnu krizu, povišen dijastolni krvni pritisak i povišen krvni pritisak) je prijavljena kod 72,8% pacijenata lečenih lenvatinibom i kod 16,0% pacijenata u grupi koja je primala placebo. Medijana vremena do pojave hipertenzije kod pacijenata lečenih lenvatinibom bila je 16 dana. Reakcije 3. stepena ili višeg (uključujući 1 reakciju stepena 4.) javljale su se kod 44,4% pacijenata lečenih lenvatinibom, u poređenju sa 3,8% u placebo grupi. U većini slučajeva došlo je do oporavka ili do povlačenja simptoma nakon prekida ili smanjenja doze, što se dogodilo kod 13,0%, odnosno 13,4% pacijenata. Kod 1,1% pacijenata hipertenzija je dovela do trajnog prekida lečenja.
Hepatocelularni karcinom (HCC)
U fazi br. 3 studije REFLECT (videti odeljak 5.1), hipertenzija (uključujući hipertenziju, povišen krvni pritisak, povišen dijastolni krvni pritisak i ortostatsku hipertenziju) je prijavljena kod 44,5% pacijenata lečenih lenvatinibom, dok se hipertenzija 3. stepena javila kod 23,5% pacijenata. Medijana vremena do pojave hipertenzije bila je 26 dana. U većini slučajeva došlo je do oporavka nakon prekida ili smanjenja doze, što je zabeleženo kod 3,6%, odnosno 3,4% pacijenata. Jedan pacijent (0,2%) prekinuo je lečenje lenvatinibom zbog hipertenzije.
Karcinom endometrijuma (EC)
U fazi 3 studije 309 (videti odeljak 5.1), hipertenzija je prijavljena kod 65% pacijenata u grupi koja je primala lenvatinib u kombinaciji sa pembrolizumabom. Reakcije 3. stepena ili višeg zabeležene su kod 38,4% pacijenata u toj grupi. Medijana vremena do pojave bila je 15 dana. Prekid doze, smanjenje doze i obustava terapije lenvatinibom dogodili su se kod 11,6%, 17,7% i 2,0% pacijenata.
Proteinurija (videti odeljak 4.4)
Diferencirani karcinom štitaste žlezde (DTC)
U ključnoj fazi 3 studije SELECT (videti odeljak 5.1), proteinurija je zabeležena kod 33,7% pacijenata lečenih lenvatinibom i kod 3,1% pacijenata u placebo grupi. Medijana vremena do pojave simptoma bila je 6,7 nedelja. Reakcije 3. stepena javile su se kod 10,7% pacijenata koji su primali lenvatinib, dok nisu zabeležene kod pacijenata koji su primali placebo. U većini slučajeva došlo je do oporavka ili povlačenja simptoma nakon prekida ili smanjenja doze, što je zabeleženo kod 16,9% i 10,7% pacijenata. Proteinurija je dovela do trajnog prekida lečenja kod 0,8% pacijenata.
Hepatocelularni karcinom (HCC)
U fazi 3 studije REFLECT (videti odeljak 5.1), proteinurija je zabeležena kod 26,3% pacijenata lečenih lenvatinibom, dok su reakcije 3. stepena zabeležene kod 5,9% pacijenata. Medijana vremena do pojave simptoma bila je 6,1 nedelja. U većini slučajeva došlo je do oporavka nakon prekida ili smanjenja doze, što je zabeleženo kod 6,9% i 2,5% pacijenata. Proteinurija je dovela do trajnog prekida lečenja kod 0,6% pacijenata.
Karcinom endometrijuma (EC)
U fazi 3 Studije 309 (videti odeljak 5.1), proteinurija je zabeležena kod 29,6% pacijenata lečenih
kombinacijom lenvatiniba i pembrolizumaba, dok su reakcije stepena ≥3 zabeležene kod 5,4% pacijenata. Medijana vremena do pojave simptoma iznosila je 34,5 dana. Prekid, smanjenje doze i trajna obustava primene lenvatiniba dogodili su se kod 6,2%, 7,9% i 1,2% pacijenata.
Bubrežna insuficijencija i oštećenje funkcije bubrega (videti odeljak 4.4))
Diferencirani karcinom štitaste žlezde (DTC)
U ključnoj fazi 3 studije SELECT (videti odeljak 5.1), kod 5,0% pacijenata razvila se bubrežna insuficijencija, a kod 1,9% oštećenje funkcije bubrega (kod 3,1% pacijenata zabeležen je neželjeni događaj stepena ≥ 3, u vezi sa bubrežnom insuficijencijom ili oštećenjem funkcije bubrega). U placebo grupi, kod 0,8% pacijenata došlo je do bubrežne insuficijencije ili oštećenja funkcije bubrega (stepena ≥ 3 kod 0,8% pacijenata).
Hepatocelularni karcinom (HCC)
U fazi 3 studije REFLECT (videti odeljak 5.1), kod 7,1% pacijenata lečenih lenvatinibom zabeležen je događaj bubrežne insuficijencije/oštećenja funkcije bubrega. Reakcije 3. stepena ili višeg zabeležene su kod 1,9% pacijenata lečenih lenvatinibom.
Karcinom endometrijuma (EC)
U fazi 3 Studije 309 (videti odeljak 5.1), kod 18,2% pacijenata lečenih kombinacijom lenvatiniba i pembrolizumaba razvila se bubrežna insuficijencija ili oštećenje funkcije bubrega. Reakcije stepena ≥ 3 zabeležene su kod 4,2% pacijenata. Medijana vremena do pojave simptoma bila je 86,0 dana. Prekid terapije, smanjenje doze i trajna obustava primene lenvatiniba dogodili su se kod 3,0%, 1,7% i 1,2% pacijenata.
Poremećena funkcija srca (videti odeljak 4.4)
Diferencirani karcinom štitaste žlezde (DTC)
U ključnoj fazi 3 studije SELECT (videti odeljak 5.1), smanjena ejekciona frakcija/srčana insuficijencija zabeležena je kod 6,5% pacijenata u grupi lečenoj lenvatinibom (1,5% su bili događaji stepena ≥ 3), dok je u placebo grupi prijavljeno 2,3% slučajeva (nijedan slučaj nije bio stepena ≥ 3).
Hepatocelularni karcinom (HCC)
U fazi 3 studije REFLECT (videti odeljak 5.1), poremećena funkcija srca (uključujući kongestivnu srčanu insuficijenciju, kardiogeni šok i kardiorespiratornu insuficijenciju) zabeležena je kod 0,6% pacijenata u grupi lečenoj lenvatinibom (0,4% su bili događaji stepena ≥ 3).
Karcinom endometrijuma (EC)
U fazi 3 Studije 309 (videti odeljak 5.1), poremećena funkcija srca je zabeležena kod 1,0% pacijenata lečenih kombinacijom lenvatiniba i pembrolizumaba, a reakcije stepena ≥ 3 javile su se kod 0,5% pacijenata. Medijana vremena do pojave simptoma iznosila je 112,0 dana. Smanjenje doze i trajni prekid primene lenvatiniba zabeleženi su kod 0,2% pacijenata.
Posteriorni reverzibilni encefalopatijski sindrom (PRES)/reverzibilni posteriorni leukoencefalopatijski sindrom (RPLS) (videti odeljak 4.4)
Diferencirani karcinom štitaste žlezde (DTC)
U ključnoj fazi 3 studije SELECT (videti odeljak 5.1), zabeležen je jedan slučaj PRES-a (2. stepena) u grupi lečenoj lenvatinibom, dok u placebo grupi nije bilo prijavljenih slučajeva.
Hepatocelularni karcinom (HCC)
U fazi 3 studije REFLECT (videti odeljak 5.1), zabeležen je jedan slučaj PRES-a (2. stepena) u grupi lečenoj lenvatinibom.
Među 1823 pacijenta lečena monoterapijom lenvatinibom, u kliničkim studijama zabeleženo je 5 slučajeva PRES-a (0,3%), od čega je 0,2% bilo 3. ili 4. stepena. U svim slučajevima došlo je do oporavka nakon prekida lečenja i/ili smanjenja doze, odnosno trajne obustave terapije.
Karcinom endometrijuma (EC)
U fazi br. 3 Studije 309 (videti odeljak 5.1), zabeležen je jedan slučaj PRES-a 1. stepena u grupi lečenoj kombinacijom lenvatiniba i pembrolizumaba, zbog čega je terapija lenvatinibom bila prekinuta.
Hepatotoksičnost (videti odeljak 4.4) Diferencirani karcinom štitaste žlezde (DTC)
U ključnoj fazi 3 studije SELECT (videti odeljak 5.1), najčešće prijavljene neželjene reakcije u vezi sa funkcijom jetre bile su hipoalbuminemija (9,6% pacijenata lečenih lenvatinibom u odnosu na 1,5% u placebo grupi) i povišene vrednosti enzima jetre, uključujući alanin-aminotransferazu (7,7% u lenvatinib grupi u odnosu na 0 u placebo grupi), aspartat-aminotransferazu (6,9% u lenvatinib grupi u odnosu na 1,5% u placebo grupi) i bilirubina u krvi (1,9% u lenvatinib grupi u odnosu na 0 u placebo grupi). Medijana vremena do pojave reakcija povezanih sa jetrom kod pacijenata lečenih lenvatinibom bila je 12,1 nedelja. Reakcije u vezi sa jetrom 3. stepena ili višeg (uključujući jedan slučaj insuficijencije jetre 5. stepena) javile su se kod 5,4% pacijenata lečenih lenvatinibom, u poređenju sa 0,8% u placebo grupi. Reakcije u vezi sa jetrom dovele su do prekida i smanjenja doze kod 4,6% i 2,7% pacijenata, dok je kod 0,4% pacijenata došlo do trajne obustave lečenja.
Među 1166 pacijenata lečenih lenvatinibom, zabeležena su 3 slučaja insuficijencije jetre (0,3%), svi sa smrtnim ishodom. Jedan slučaj se dogodio kod pacijenta bez metastaza na jetri. Takođe je zabeležen jedan slučaj akutnog hepatitisa kod pacijenta bez metastaza na jetri.
Hepatocelularni karcinom (HCC)
U fazi 3 studije REFLECT (videti odeljak 5.1), najčešće prijavljene neželjene reakcije u vezi sa hepatotoksičnošću bile su povećana vrednost bilirubina u krvi (14,9%), povećane vrednosti aspartat-aminotransferaze (13,7%), alanin-aminotransferaze (11,1%), hipoalbuminemija (9,2%), hepatična encefalopatija (8,0%), povećane vrednosti gama-glutamiltransferaze (7,8%) i alkalne fosfataze u krvi (6,7%). Medijana vremena do pojave hepatotoksičnih neželjenih reakcija iznosila je 6,4 nedelje.
Reakcije stepena ≥ 3 zabeležene su kod 26,1% pacijenata lečenih lenvatinibom. Insuficijencija jetre (uključujući smrtne ishode kod 12 pacijenata) zabeležena je kod 3,6% pacijenata (svi slučajevi su bili stepena ≥ 3). Hepatična encefalopatija (uključujući smrtne ishode kod 4 pacijenta) javila se kod 8,4% pacijenata (5,5% su bili stepena ≥ 3). Ukupno je zabeleženo 17 smrtnih slučajeva (3,6%) usled hepatotoksičnih događaja u lenvatinib grupi i 4 (0,8%) u sorafenib grupi. Hepatotoksične neželjene reakcije dovele su do privremenog prekida i smanjenja doze kod 12,2% i 7,4% pacijenata lečenih lenvatinibom, a do trajnog prekida terapije kod 5,5% pacijenata.
U kliničkim studijama u kojima je 1327 pacijenata primalo lenvatinib kao monoterapiju za indikacije koje ne uključuju HCC, insuficijencija jetre (uključujući smrtne ishode) zabeležena je kod 4 pacijenta (0,3%), oštećenje jetre kod 2 pacijenta (0,2%), akutni hepatitis kod 2 pacijenta (0,2%), i
hepatocelularno oštećenje kod 1 pacijenta (0,1%).
Karcinom endometrijuma (EC)
U fazi 3 Studije 309 (videti odeljak 5.1), hepatotoksičnost je zabeležena kod 33,7% pacijenata lečenih kombinacijom lenvatiniba i pembrolizumaba, dok su reakcije stepena ≥ 3 zabeležene kod 12,1% pacijenata. Medijana vremena do pojave simptoma bila je 56,0 dana. Privremeni prekid, smanjenje doze i trajni prekid primene lenvatiniba dogodili su se kod 5,2%, 3,0% i 1,2% pacijenata, redom.
Arterijski tromboembolizmi (videti odeljak 4.4)
Diferencirani karcinom štitaste žlezde (DTC)
U ključnoj fazi br. 3 studije SELECT (videti odeljak 5.1), arterijski tromboembolijski događaji zabeleženi su kod 5,4% pacijenata lečenih lenvatinibom i 2,3% pacijenata u placebo grupi.
Hepatocelularni karcinom (HCC)
U fazi br. studije 3 REFLECT (videti odeljak 5.1), arterijski tromboembolijski događaji zabeleženi su kod 2,3% pacijenata lečenih lenvatinibom.
Među 1823 pacijenta lečena lenvatinibom kao monoterapijom, u kliničkim studijama zabeleženo je 10 slučajeva (0,5%) arterijskih tromboembolizama (5 slučajeva infarkta miokarda i 5 slučajeva moždanog udara) sa smrtnim ishodom.
Karcinom endometrijuma (EC)
U fazi br. 3 Studije 309 (videti odeljak 5.1), arterijski tromboembolizmi zabeleženi su kod 3,7% pacijenata lečenih kombinacijom lenvatiniba i pembrolizumaba, dok su reakcije stepena ≥ 3 zabeležene kod 2,2% pacijenata. Medijana vremena do pojave simptoma bila je 59,0 dana. Prekid i trajni prekid primene lenvatiniba zabeleženi su kod 0,2% i 2,0% pacijenata, redom.
Krvarenje (videti odeljak 4.4)
Diferencirani karcinom štitaste žlezde (DTC)
U ključnoj fazi 3 studije SELECT (videti odeljak 5.1), krvarenje je zabeleženo kod 34,9% pacijenata lečenih lenvatinibom (od čega je 1,9% bilo stepena ≥ 3) u poređenju sa 18,3% u placebo grupi (3,1% stepena ≥ 3). Reakcije koje su se javljale sa učestalošću ≥ 0,75% u odnosu na placebo grupu bile su: epistaksa (11,9%), hematurija (6,5%), kontuzija (4,6%), krvarenje desni (2,3%), hematohezija (2,3%), rektalno krvarenje (1,5%), hematom (1,1%), hemoroidalno krvarenje (1,1%), krvarenje iz larinksa (1,1%), petehije (1,1%), intrakranijalno tumorsko krvarenje (0,8%). U ovoj studiji zabeležen je jedan slučaj intrakranijalnog krvarenja sa smrtnim ishodom kod pacijenta sa CNS metastazama na početku ispitivanja (od ukupno 16 pacijenata sa CNS metastazama u grupi koja je primala lenvatinib).
Medijana vremena do pojave simptoma kod pacijenata lečenih lenvatinibom bila je 10,1 nedelja. Nisu uočene značajne razlike između grupe koja je primala lenvatinib i placebo grupe u sledećim
parametrima: učestalost ozbiljnih neželjenih reakcija: 3,4 % (lenvatinib) u odnosu na 3,8 % (placebo), učestalost reakcija koje su dovele do prevremenog prekida tretmana:1,1 % u odnosu na 1,5 %, učestalost reakcija koje su dovele do privremenog prekida doze: 3,4 % u odnosu na 3,8 %, učestalost reakcija koje su dovele do smanjenja doze: 0,4 % u odnosu na 0 %.
Hepatocelularni karcinom (HCC)
U fazi studije REFLECT (videti odeljak 5.1), krvarenje je zabeleženo kod 24,6 % pacijenata, od čega je 5,0 % bilo stepena ≥ 3. Reakcije 3. stepena javile su se kod 3,4 %, 4. stepena kod 0,2 %, a kod 7 pacijenata (1,5 %) zabeležen je događaj 5. stepena, uključujući cerebralno krvarenje, krvarenje iz gornjeg gastrointestinalnog trakta, intestinalno krvarenje i tumorsko krvarenje. Medijana vremena do prve epizode krvarenja iznosila je 11,9 nedelja. Događaj krvarenja doveo je do prekida ili smanjenja doze kod 3,2 % odnosno 0,8 % pacijenata, a do trajnog prekida lečenja kod 1,7 % pacijenata.
Među 1327 pacijenata koji su primali lenvatinib kao monoterapiju u kliničkim studijama (u svim indikacijama osim HCC-a), krvarenje stepena ≥ 3 zabeleženo je kod 2 % pacijenata. Tri pacijenta (0,2 %) iskusila su krvarenje 4. stepena, a osam pacijenata (0,6 %) imalo je krvarenje 5. stepena, uključujući arterijsko krvarenje, hemoragični moždani udar, intrakranijalno krvarenje, intrakranijalno tumorsko krvarenje, hematemezu, melenu, hemoptizu i tumorsko krvarenje.
Karcinom endometrijuma (EC)
U fazi br. 3 Studije 309 (videti odeljak 5.1), krvarenje je zabeleženo kod 24,4 % pacijenata lečenih kombinacijom lenvatiniba i pembrolizumaba, pri čemu su reakcije stepena ≥ 3 zabeležene kod 3,0 % pacijenata. Medijana vremena do pojave prve epizode krvarenja bila je 65,0 dana. Do prekida doze, smanjenja doze i trajnog prestanka terapije je došlo kod 1,7 %, 1,2 % i 1,7 % pacijenata.
Hipokalcemija (videti odeljak 4.4)
Diferencirani karcinom štitaste žlezde (DTC)
U ključnoj fazi 3 studije SELECT (videti odeljak 5.1), hipokalcemija je zabeležena kod 12,6 % pacijenata lečenih lenvatinibom, dok u placebo grupi nije zabeležen nijedan slučaj. Medijana vremena do prve pojave bila je 11,1 nedelja. Reakcije 3. ili 4.stepena dogodile su se kod 5,0 % pacijenata u lenvatinib grupi, dok ih u placebo grupi nije bilo. Većina slučajeva je rešena uz pomoćnu terapiju, bez prekida ili smanjenja doze. Privremeni prekid terapije dogodio se kod 1,5 %, a smanjenje doze kod 1,1 % pacijenata. Kod jednog pacijenta sa hipokalcemijom 4. stepena trajno je prekinuto lečenje.
Hepatocelularni karcinom (HCC)
U fazi br. 3 studije REFLECT (videti odeljak 5.1), hipokalcemija je zabeležena kod 1,1 % pacijenata, pri čemu su reakcije 3. stepena zabeležene kod 0,4 % pacijenata. Prekid primene lenvatiniba zbog hipokalcemije dogodio se kod jednog ispitanika (0,2 %), dok smanjenje doze i trajni prekid terapije nisu bili zabeleženi.
Karcinom endometrijuma (EC)
U fazi 3 Studije 309 (videti odeljak 5.1), hipokalcemija je zabeležena kod 3,9 % pacijenata lečenih kombinacijom lenvatiniba i pembrolizumaba, dok su reakcije stepena ≥ 3 zabeležene kod 1,0 % pacijenata. Medijana vremena do pojave simptoma bila je 148,0 dana. Nisu prijavljene izmene doze lenvatiniba.
Perforacija gastrointestinalnog trakta i formiranje fistula (videti odeljak 4.4)
Diferencirani karcinom štitaste žlezde (DTC)
U ključnoj fazi 3 studije SELECT (videti odeljak 5.1), događaji gastrointestinalne perforacije ili formiranja fistula zabeleženi su kod 1,9 % pacijenata lečenih lenvatinibom i kod 0,8 % pacijenata u placebo grupi.
Hepatocelularni karcinom (HCC)
U fazi 3 studije REFLECT (videti odeljak 5.1), događaji gastrointestinalne perforacije ili formiranja fistula prijavljeni su kod 1,9 % pacijenata lečenih lenvatinibom.
Karcinom endometrijuma (EC)
U fazi 3 Studije 309 (videti odeljak 5.1), događaji formiranja fistula prijavljeni su kod 2,5 % pacijenata lečenih kombinacijom lenvatiniba i pembrolizumaba, pri čemu su sve reakcije bile stepena ≥ 3, a medijana vremena do pojave fistula bila je 117 dana, što je dovelo do trajnog prekida terapije kod 1,0 % pacijenata. Događaji perforacija gastrointestinalnog trakta zabeleženi su kod 3,9 % pacijenata, a reakcije stepena ≥ 3 dogodile su se kod 3,0 % pacijenata, s medijanom vremena do pojave od 42 dana. Privremeni prekid doze zabeležen je kod 0,5 %, dok je trajni prekid terapije zabeležen kod 3,0 % pacijenata.
Fistula koja nije gastrointestinalnog porekla (videti odeljak 4.4)
Upotreba lenvatiniba povezana je sa slučajevima formiranja fistula, uključujući teške neželjene reakcije sa smrtnim ishodom. Prijavljeni su slučajevi fistula na mestima van želuca i creva, u sklopu brojnih indikacija. Ove reakcije su zabeležene u različitim vremenskim intervalima tokom terapije – od dve nedelje pa sve do više od jedne godine od početka uzimanja lenvatiniba, sa medijanom latentnog perioda od otprilike 3 meseca.
Produženje QT intervala (videti odeljak 4.4)
Diferencirani karcinom štitaste žlezde (DTC)
U ključnoj fazi 3 studije SELECT (videti odeljak 5.1), produženje QT/QTc intervala zabeleženo je kod 8,8 % pacijenata lečenih lenvatinibom, i kod 1,5 % pacijenata u placebo grupi. Produženje QT
intervala iznad 500 ms iznosilo je 2 % u lenvatinib grupi, dok u placebo grupi takvih slučajeva nije bilo.
Hepatocelularni karcinom (HCC)
U fazi 3 studije REFLECT (videti odeljak 5.1), produženje QT/QTc intervala zabeleženo je kod 6,9 % pacijenata lečenih lenvatinibom, dok je produženje QTcF intervala na više od 500 ms registrovano kod 2,4 % pacijenata.
Karcinom endometrijuma (EC)
U fazi 3 Studije 309 (videti odeljak 5.1), produženje QT intervala prijavljeno je kod 3,9 % pacijenata lečenih kombinacijom lenvatiniba i pembrolizumaba, dok su reakcije stepena ≥ 3 zabeležene kod
0,5 % pacijenata. Medijana vremena do pojave simptoma bila je 115,5 dana. Prekid i smanjenje doze lenvatiniba dogodili su se kod 0,2 % odnosno 0,5 % pacijenata.
Povišen nivo tiroidno stimulišućeg hormona u krvi (videti odeljak 4.4)
Diferencirani karcinom štitaste žlezde (DTC)
U ključnoj fazi 3 studije SELECT (videti odeljak 5.1), 88 % pacijenata imalo je početnu vrednost TSH
≤ 0,5 mU/l. Kod pacijenata sa uobičajenim vrednostima TSH na početku terapije, povećanje vrednosti TSH iznad 0,5 mU/l zabeleženo je kod 57 % pacijenata lečenih lenvatinibom, u poređenju sa 14 % u placebo grupi.
Hepatocelularni karcinom (HCC)
U fazi 3 studije REFLECT (videti odeljak 5.1), 89,6 % pacijenata imalo je početnu vrednost TSH koja je bila ispod gornje granice normalnih vrednosti. Nakon početka terapije lenvatinibom, kod 69,6 % pacijenata zabeleženo je povećanje vrednosti TSH iznad te granice.
Karcinom endometrijuma (EC)
U fazi 3 Studije 309 (videti odeljak 5.1), hipotireoza je zabeležena kod 68,2 % pacijenata lečenih kombinacijom lenvatiniba i pembrolizumaba, pri čemu su reakcije stepena ≥ 3 zabeležene kod 1,2 % pacijenata. Medijana vremena do pojave bila je 62,0 dana. Do privremenog prekida terapije došlo je kod 2,2 %, a do smanjenja doze lenvatiniba kod 0,7 % pacijenata.
Povećanje vrednosti TSH u krvi zabeleženo je kod 12,8 % pacijenata lečenih kombinacijom lenvatiniba i pembrolizumaba, pri čemu nijedan pacijent nije imao reakcije stepena ≥ 3. Privremeni prekid doze zabeležen je kod 0,2 % pacijenata.
Dijareja (videti odeljak 4.4)
Diferencirani karcinom štitaste žlezde (DTC)
U ključnoj fazi 3 studije SELECT (videti odeljak 5.1), dijareja je zabeležena kod 67,4 % pacijenata lečenih lenvatinibom (pri čemu je kod 9,2 % bilo reakcija stepena ≥ 3), dok je u placebo grupi zabeleženo 16,8 % (nijedan slučaj stepena ≥ 3).
Hepatocelularni karcinom (HCC)
U fazi br. 3 studije REFLECT (videti odeljak 5.1), dijareja je zabeležena kod 38,7 % pacijenata lečenih lenvatinibom (od čega je kod 4,2 % bilo reakcija stepena ≥ 3).
Karcinom endometrijuma (EC)
U fazi br. 3 Studije 309 (videti odeljak 5.1), dijareja je zabeležena kod 54,2 % pacijenata lečenih kombinacijom lenvatiniba i pembrolizumaba, pri čemu je 7,6 % slučajeva bilo stepena ≥ 3.
Privremeni prekid terapije lenvatinibom zabeležen je kod 10,6 %, smanjenje doze kod 11,1 %, a trajna obustav terapije kod 1,2 % pacijenata.
Pedijatrijska populacija
U pedijatrijskim studijama 207, 216, 230 i 231 (videti odeljak 5.1), ukupni bezbednosni profil lenvatiniba u vidu monoterapije ili u kombinaciji sa ifosfamidom i etopozidom ili everolimusom bio je u skladu sa onim što je zabeleženo kod odraslih pacijenata lečenih lenvatinibom.
Pneumotoraks je zabeležen kod pacijenata sa relapsiranim ili refraktornim osteosarkomom, pri čemu
je učestalost bila veća nego što je zabeleženo kod odraslih pacijenata sa diferentovanim karcinomom štitaste žlezde (DTC), hepatocelularnim karcinomom (HCC), karcinomom bubrega (RCC) i karcinomom endometrijuma (EC). U Studiji 207, pneumotoraks je zabeležen kod 6 pacijenata (10,9%) lečenih samo lenvatinibom i kod 7 pacijenata (16,7%) lečenih kombinacijom lenvatiniba sa ifosfamidom i etopozidom. Ukupno, 2 pacijenta su prekinula učešće u studiji zbog pneumotoraksa. U Studiji 230, pneumotoraks je prijavljen kod ukupno 14 pacijenata (11 pacijenata [28,2%] lečenih kombinacijom lenvatiniba sa ifosfamidom i etopozidom, i 3 pacijenta [7,7%] lečenih samo ifosfamidom i etopozidom). U Studiji 216, pneumotoraks je zabeležen kod 3 pacijenta (4,7%) sa Ewing-ovim sarkomom, rabdomiosarkomom i Wilms-ovim tumorom; sva 3 pacijenta imala su metastaze na plućima na početku terapije. U Studiji 231, pneumotoraks je prijavljen kod 7 pacijenata (5,5%) sa sarkomom vretenastih ćelija, nediferenciranim sarkomom, rabdomiosarkomom, malignim tumorom ovojnice perifernih nerava, sinovijalnim sarkomom, karcinomom vretenastih ćelija i malignim fibromiksidnim osifikujućim tumorom; svih 7 pacijenata imalo je metastaze na plućima ili primarnu bolest u zidu grudnog koša ili pleuralnoj šupljini na početku terapije. Kod studija 216, 230 i 231, nijedan pacijent nije prekinuo učešće zbog pneumotoraksa. Pojava pneumotoraksa je uglavnom bila povezana sa metastazama na plućima i osnovnom bolešću.
U kohorti za određivanje doze sa jednim lekom u Studiji 207, najčešće prijavljene neželjene reakcije (učestalost ≥ 40 %) bile su smanjen apetit, dijareja, hipotireoza, povraćanje, abdominalni bol, povišena temperatura, hipertenzija i smanjenje telesne mase; dok su u proširivoj kohorti sa monoterapijom lenvatinibom kod pacijenata sa relapsiranim ili refraktornim osteosarkomom najčešće prijavljene neželjene reakcije (učestalost ≥ 40 %) bile su smanjen apetit, glavobolja, povraćanje, hipotireoza i proteinurija.
U kohorti za određivanje doze sa kombinacijom lekova u Studiji 207, najčešće prijavljene neželjene reakcije (učestalost ≥ 50 %) bile su povraćanje, anemija, mučnina, dijareja, hipotireoza, abdominalni bol, artralgija, epistaksa, neutropenija, konstipacija, glavobolja i bol u ekstremitetima. U proširenoj kohorti studije 207 najčešće prijavljene neželjene reakcije (učestalost ≥ 50 %) bile su anemija, mučnina, smanjen broj belih krvnih zrnaca, dijareja, povraćanje i smanjen broj trombocita.
U fazi 1. (kohorta za određivanje doze sa kombinacijom lekova) Studije 216, najčešće prijavljene neželjene reakcije (učestalost ≥ 40 %) bile su hipertenzija, hipotireoza, hipertrigliceridemija, abdominalni bol i dijareja; dok su u fazi 2. (proširena kohorta kombinacije) najčešće prijavljene neželjene reakcije (učestalost ≥ 35 %) bile hipertrigliceridemija, proteinurija, dijareja, smanjen broj limfocita, smanjen broj leukocita, povećana vrednost holesterola u krvi, umor, i smanjen broj trombocita.
U studiji OLIE (Studija 230), neželjene reakcije na lek koje su se javljale kod ≥ 35 % pacijenata uključivale su hipotireozu, anemiju, mučninu, smanjen broj trombocita, proteinuriju, povraćanje, bol u leđima, febrilnu neutropeniju, hipertenziju, konstipaciju, dijareju, smanjen broj neutrofila i povišenu telesnu temperaturu.
U Studiji 231, neželjene reakcije na leka koje su se javljale kod ≥ 15 % pacijenata uključivale su hipotireozu, hipertenziju, proteinuriju, smanjen apetit, dijareju i smanjen broj trombocita
Druge posebne populacije
Stariji
Diferencirani karcinom štitaste žlezde (DTC)
Pacijenti starosti ≥75 godina imali su veću verovatnoću da se razviju neželjene reakcije 3. ili 4. stepena kao što su hipertenzija, proteinurija, smanjen apetit i dehidratacija.
Hepatocelularni karcinom (HCC)
Pacijenti stariji od 75 godina imali su veću verovatnoću za hipertenziju, proteinuriju, smanjen apetit, asteniju, dehidrataciju, vrtoglavicu, slabost, periferni edem, pruritus i hepatičnu encefalopatiju.
Hepatična encefalopatija se javljala sa više nego dvostruko većom učestalošću kod pacijenata starijih od 75 godina (17,2%) u poređenju sa pacijentima mlađim od 75 godina (7,1%). Hepatična encefalopatija je imala tendenciju da se dovodi u vezu sa nepovoljnim karakteristikama osnovne bolesti ili primenom istovremene terapije. Arterijski tromboembolijski događaji takođe su se češće javljali u ovoj starosnoj grupi.
Karcinom endometrijuma (EC)
Pacijenti starosti ≥75 godina imali su veću verovatnoću da se razviju urinarne infekcije i hipertenziju stepena ≥3 (povećanje ≥10% u poređenju sa pacijentima mlađim od 65 godina).
Pol
Diferencirani karcinom štitaste žlezde (DTC)
Pacijenti ženskog pola imali su veću učestalost hipertenzije (uključujući hipertenziju 3. ili 4. stepena), proteinurije i PPE, dok su pacijenti muškog pola imali veću učestalost smanjene ejekcione frakcije, gastrointestinalne perforacije i formiranja fistula.
Hepatocelularni karcinom (HCC)
Pacijenti ženskog pola imali su veću učestalost hipertenzije, umora, produženja QT intervala na EKG-u i alopecije. Pacijenti muškog pola imali su veću učestalost disfonije (26,5%) u poređenju sa ženskim polom (12,3%), kao i gubitak telesne mase i smanjen broj trombocita. Epizode hepatične insuficijencije zabeležene su samo kod pacijenata muškog pola.
Etničko poreklo
Diferencirani karcinom štitaste žlezde (DTC)
Azijski pacijenti imali su veću učestalost (razlika ≥10%) pojave perifernog edema, hipertenzije, umora, PPE, proteinurije, stomatitisa, trombocitopenije i mijalgije u poređenju sa pripadnicima bele rase; dok su pripadnici bele rase imali veću učestalost pojave dijareje, smanjenja telesne mase, mučnine, povraćanja, konstipacije, astenije, abdominalnog bola, bola u ekstremitetima i suvih usta. Veći procenat azijskih pacijenata imao je smanjenje doze lenvatiniba u odnosu na pripadnike bele rase. Medijana vremena do prvog smanjenja doze i prosečna dnevna doza koju su uzimali bili su manji kod azijskih pacijenata u poređenju sa belcima.
Hepatocelularni karcinom (HCC)
Azijski pacijenti imali su veću učestalost pojave proteinurije, smanjenog broja neutrofila, trombocita, leukocita i PPE u poređenju sa pripadnicima bele rase, dok su pripadnici bele rase češće iskusili umor, hepatičnu encefalopatiju, akutno oštećenje bubrega, anksioznost, asteniju, mučninu, trombocitopeniju i povraćanje.
Karcinom endometrijuma (EC)
Azijski pacijenti imali su veću učestalost (razlika ≥10%) anemije, malaksalosti, smanjenog broja neutrofila, stomatitisa, smanjenog broja trombocita, proteinurije i PPE u poređenju sa pripadnicima bele rase, dok su pripadnici bele rase češće imali inflamaciju sluzokože, abdominalni bol, dijareju, urinarne infekcije, smanjenje telesne mase, hipomagnezemiju, vrtoglavicu, asteniju i umor.
Hipertenzija prisutna na početku lečenja
Diferencirani karcinom štitaste žlezde (DTC)
Pacijenti sa hipertenzijom prisutnom na početku lečenja imali su veću učestalost hipertenzije 3. ili 4. stepena, proteinurije, dijareje i dehidratacije, kao i teže oblike dehidratacije, hipotenzije, plućne embolije, malignog pleuralnog izliva, atrijalne fibrilacije i gastrointestinalnih simptoma (abdominalni bol, dijareja, povraćanje).
Oštećenje funkcije jetre
Diferencirani karcinom štitaste žlezde (DTC)
Pacijenti sa oštećenjem funkcije jetre u početnom stanju imali su veću učestalost hipertenzije i sindroma PPE, kao i veću učestalost hipertenzije 3. ili 4. stepena, astenije, umora i hipokalcemije u poređenju sa pacijentima sa očuvanom funkcijom jetre.
Hepatocelularni karcinom (HCC)
Pacijenti sa početnim Child-Pugh (CP) skorom 6 (oko 20% pacijenata u studiji REFLECT) imali su veću učestalost smanjenog apetita, umora, proteinurije, hepatične encefalopatije i insuficijencije jetre u poređenju sa pacijentima sa početnim CP skorom 5. Događaji hepatotoksičnosti i hemoragije takođe su se češće javljali kod pacijenata sa CP skorom 6 u odnosu na one sa CP skorom 5.
Oštećenje funkcije bubrega
Diferencirani karcinom štitaste žlezde (DTC)
Pacijenti sa oštećenjem funkcije bubrega u početnom stanju imali su veću učestalost hipertenzije 3. ili 4. stepena, proteinurije, umora, stomatitisa, perifernog edema, trombocitopenije, dehidratacije, produženog QT intervala, hipotireoze, hiponatremije, povišenih vrednosti tiroidno stimulišućeg hormona (TSH) u krvi i pneumonije, u poređenju sa ispitanicima sa očuvanom funkcijom bubrega. Ovi pacijenti su takođe imali veću učestalost neželjenih reakcija u vezi sa bubrezima, kao i tendenciju ka većoj učestalosti neželjenih reakcija u vezi sa jetrom.
Hepatocelularni karcinom (HCC)
Pacijenti sa oštećenjem funkcije bubrega u početnom stanju imali su veću učestalost umora, hipotireoze, dehidratacije, dijareje, smanjenog apetita, proteinurije i hepatične encefalopatije. Ovi pacijenti su takođe imali veću učestalost neželjenih reakcija u vezi sa bubrezima i arterijskih tromboembolijskih događaja.
Pacijenti telesne mase <60 kg
Diferencirani karcinom štitaste žlezde (DTC)
Pacijenti sa malom telesnom masom (<60 kg) imali su veću učestalost sindroma PPE, proteinurije, hipokalcemije i hiponatremije 3. ili 4. stepena, kao i tendenciju ka većoj učestalosti smanjenog apetita 3. ili 4. stepena.
Prijavljivanje neželjenih reakcija
Prijavljivanje sumnji na neželjene reakcije posle dobijanja dozvole za lek je važno. Time se omogućava kontinuirano praćenje odnosa koristi i rizika leka. Zdravstveni radnici treba da prijave svaku sumnju na neželjene reakcije putem nacionalnog sistema prijavljivanja neželjenih reakcija, dostupno na internet stranici Agencije za lekove i medicinska sredstva Srbije https://www.alims.gov.rs.
Najveće klinički ispitane doze lenvatiniba bile su 32 mg i 40 mg na dan. Tokom kliničkih ispitivanja zabeležene su slučajne greške u doziranju koje su dovele do pojedinačnih doza od 40 do 48 mg.
Najčešće primećene neželjene reakcije na lek pri tim dozama bile su: hipertenzija, mučnina, dijareja, umor, stomatitis, proteinurija, glavobolja i pogoršanje sindroma PPE. Takođe su zabeleženi slučajevi predoziranja lenvatinibom koji su uključivali jednokratne primene u dozama koje su bile 6 do 10 puta veće od preporučene dnevne doze. Ovi slučajevi su bili povezani sa neželjenim reakcijama koje su u skladu sa poznatim bezbednosnim profilom lenvatiniba (npr. bubrežna i srčana insuficijencija), ili su protekli bez neželjenih reakcija.
Simptomi i lečenje
Ne postoji specifičan antidot za predoziranje lenvatinibom. U slučaju sumnje na predoziranje, primena lenvatiniba treba da se obustavi, a pacijentu pruži odgovarajuća simptomatska i potporna terapija, u zavisnosti od kliničke potrebe.
Farmakološki podaci - Lenvatinib 4 mg
Farmakoterapijska grupa: antineoplastici, inhibitori protein-kinaze, ATC kod: L01EX08
Lenvatinib je inhibitor više kinaza koji je in vitro i in vivo pokazao pretežno antiangiogene osobine, a u in vitro modelima je takođe zabeleženo direktno inhibiranje rasta tumora.
Mehanizam dejstva
Lenvatinib je inhibitor receptora tirozinske kinaze (engl. receptor tyrosine kinase , RTK) koji selektivno inhibira kinazne aktivnosti receptora za vaskularni endotelni faktor rasta (engl. vascular endothelial growth factor, VEGF) — VEGFR1 (FLT1), VEGFR2 (KDR) i VEGFR3 (FLT4), kao i drugih receptora tirozinske kinaze uključenih u proangiogene i onkogene puteve, uključujući receptore za fibroblastni faktor rasta (engl. fibroblast growth factor, FGF) — FGFR1, FGFR2, FGFR3 i FGFR4, receptor za faktor rasta izveden iz trombocita (engl. platelet derived growth factor, PDGF) — PDGFRα, kao i KIT i RET.
Pored toga, lenvatinib je ispoljio selektivno, direktno antiproliferativno delovanje u ćelijskim linijama hepatocelularnog karcinoma koje zavise od aktiviranog FGFR signalnog puta, što se pripisuje inhibiciji FGFR signalizacije putem lenvatiniba.
U singeničnim modelima tumora na miševima, lenvatinib je smanjio broj tumorskih makrofaga, povećao broj aktiviranih citotoksičnih T-ćelija i pokazao izraženije antitumorsko dejstvo u kombinaciji sa monoklonskim antitelom protiv PD-1, u poređenju sa bilo kojom terapijom primenjenom samostalno.
Iako mehanizam dejstva (engl. mechanism of action, MOA) nije direktno ispitan za lenvatinib, pretpostavlja se da se pojava hipertenzije dovodi u vezu sa inhibicijom VEGFR2 u vaskularnim endotelnim ćelijama. Slično tome, iako nije bilo direktnog ispitivanja, pretpostavlja se da je mehanizam dejstva za proteinuriju u vezi sa smanjenom regulacijom ekspresije VEGFR1 i VEGFR2 u podocitima glomerula.
Mehanizam delovanja kod hipotireoze nije u potpunosti razjašnjen. Klinička efikasnost
Diferencirani karcinom štitaste žlezde refraktoran na radioaktivni jod
Studija SELECT bila je multicentrična, randomizovana, dvostruko slepa, placebom kontrolisana klinička studija, sprovedena kod 392 pacijenta sa diferenciranim karcinomom štitaste žlezde refraktornim na radioaktivni jod, sa nezavisnim i centralno proverenim radiografskim dokazima o progresiji bolesti u roku od 12 meseci (uz toleranciju od jednog meseca) pre uključivanja u studiju. Refraktornost na radioaktivni jod definisana je kao prisustvo jedne ili više merljivih lezija bez unosa joda, ili sa progresijom uprkos terapiji radioaktivnim jodom (engl. radioactive-iodine, RAI), ili sa kumulativnom dozom RAI većom od 600 mCi (ili 22 GBq), pri čemu je poslednja doza primenjena najmanje šest meseci pre ulaska u studiju. Randomizacija je bila stratifikovana prema geografskoj regiji (Evropa, Severna Amerika i ostali), prethodnoj terapiji usmerenoj na VEGF/VEGFR (pacijenti su mogli imati nula ili jednu prethodnu takvu terapiju), kao i prema starosnoj dobi (≤65 godina ili >65 godina). Glavna mera ishoda za efikasnost bila je preživljavanje bez progresije bolesti (engl. progression-free survival, PFS), utvrđeno putem slepog nezavisnog radiološkog pregleda u skladu sa kriterijumima za procenu terapijskog odgovora kod solidnih tumora (engl. Response Evaluation Criteria in Solid Tumours, RECIST) 1.1. Sekundarne mere ishoda za efikasnost uključivale su stopu ukupnog odgovora na terapiju i ukupno preživljavanje. Pacijentima koji su bili u placebo grupi bilo je omogućeno da pređu na terapiju lenvatinibom u trenutku potvrđene progresije bolesti.
Prikladni pacijenti sa merljivom bolešću prema kriterijumima RECIST 1.1 randomizovani su u odnosu 2:1 da primaju lenvatinib u dozi od 24 mg jednom dnevno (n=261) ili placebo (n=131). Osnovne demografske i kliničke karakteristike bolesti bile su dobro izbalansirane kod obe grupe. Od ukupno 392 randomizovana pacijenta, 76,3% nisu prethodno primali terapiju usmerenu na VEGF/VEGFR, 49,0% su bile žene, 49,7% su bili evropskog porekla, a medijana starosti iznosila je 63 godine. Histološki, 66,1% pacijenata imalo je potvrđenu dijagnozu papilarnog karcinoma štitaste žlezde, dok je 33,9% imalo folikularni karcinom štitaste žlezde, uključujući karcinom Hurthle ćelija (14,8%) i karcinom bistrih ćelija (3,8%). Metastaze su bile prisutne kod 99% pacijenata: na plućima kod 89,3%, limfnim čvorovima kod 51,5%, kostima kod 38,8%, jetri kod 18,1%, pleuri kod 16,3% i mozgu kod 4,1%. Većina pacijenata imala je ECOG performansni status 0; 42,1% imalo je status 1, dok je 3,9% imalo status viši od 1. Medijana kumulativne aktivnosti radioaktivnog joda (RAI) primenjenog pre ulaska u studiju iznosila je 350 mCi (12,95 GBq).
Statistički značajno produženje preživljavanja bez progresije bolesti (PFS) zabeleženo je kod pacijenata lečenih lenvatinibom u poređenju sa onima koji su primali placebo (p<0,0001) (videti sliku 1.).
Pozitivan efekat na PFS primećen je u svim ispitivanim podgrupama, uključujući starosnu dob (iznad i ispod 65 godina), pol, rasu, histološki podtip, geografsku regiju, kao i kod pacijenata koji su prethodno
primili 0 ili 1 terapiju usmerenu na VEGF/VEGFR. Nakon potvrde progresije bolesti putem nezavisnog pregleda, 109 pacijenata (83,2%) koji su bili randomizovani u placebo grupu prešli su na otvorenu terapiju lenvatinibom u trenutku primarne analize efikasnosti.
Prema nezavisnoj radiološkoj proceni, stopa objektivnog odgovora (potpuni odgovor [engl. complete response, CR] plus delimični odgovor [engl. partal response, PR]) bila je značajno veća (p<0,0001) u grupi lečenoj lenvatinibom (64,8%) u poređenju sa placebo grupom (1,5%). Četiri ispitanika (1,5%) lečena lenvatinibom postigla su potpuni odgovor (CR), dok je 165 pacijenata (63,2%) imalo delimični odgovor (PR). U placebo grupi nije zabeležen nijedan potpuni odgovor, a samo dva pacijenta (1,5%) imala su delimični odgovor.
Medijana vremena do prvog smanjenja doze iznosila je 2,8 meseci. Medijana vremena do postizanja objektivnog odgovora bila je 2,0 meseca (95% CI: 1,9–3,5); međutim, među pacijentima koji su ostvarili potpuni ili delimični odgovor na terapiju lenvatinibom, kod 70,4% njih odgovor je primećen tokom ili u roku od 30 dana od primene doze od 24 mg.
Analiza ukupnog preživljavanja bila je otežana činjenicom da su pacijenti iz placebo grupe, kod kojih je potvrđena progresija bolesti, imali mogućnost prelaska na otvorenu terapiju lenvatinibom. Nije zabeležena statistički značajna razlika u ukupnom preživljavanju između grupa u trenutku primarne analize efikasnosti (HR = 0,73; 95% CI: 0,50–1,07; p = 0,1032). Medijana ukupnog preživljavanja (OS) nije bila dostignuta ni u lenvatinib grupi ni u grupi pacijenata koji su iz placebo grupe prešli na lenvatinib.
| Tabela 7. Rezultati efikasnosti kod pacijenata koji se leče od DTC-a | ||
| Lenvatinib N=261 | Placebo N=131 | |
| Preživljavanje bez progresije bolesti (PFS)a | ||
| broj progresija ili smrti (%) | 107 (41,0) | 113 (86,3) |
| medijana PFS u mesecima (95% CI) | 18,3 (15,1, NP) | 3,6 (2,2, 3,7) |
| Hazard ratio (99% CI)b,c | 0,21 (0,14, 0,31) | |
| P-vrednostb | <0,0001 | |
| Pacijenti koji su prethodno primili 0 terapija usmerenih na VEGF/VEGFR (%) | 195 (74,7) | 104 (79,4) |
| broj progresija ili smrti | 76 | 88 |
| medijana PFS u mesecima (95% CI) | 18,7 (16,4, NP) | 3,6 (2,1, 5,3) |
| Hazard ratio (95% CI)b,c | 0,20 (0,14, 0,27) | |
| Pacijenti koji su prethodno primili 1 terapiju usmerenu na VEGF/VEGFR (%) | 66 (25,3) | 27 (20,6) |
| broj progresija ili smrti | 31 | 25 |
| medijana PFS u mesecima (95% CI) | 15,1 (8,8, NP) | 3,6 (1,9, 3,7) |
| Hazard ratio (95% CI)b,c | 0,22 (0,12, 0,41) | |
| Stopa objektivnog odgovoraa | ||
| broj pacijenata s objektivnim odgovorom (%) | 169 (64,8) | 2 (1,5) |
| (95% CI) | (59,0, 70,5) | (0,0, 3,6) |
| P-vrednostb | <0,0001 | |
| broj potpunih odgovora | 4 | 0 |
| broj delimičnih odgovora | 165 | 2 |
| medijana vremena do objektivnog odgovora,d meseci (95% CI) | 2,0 (1,9, 3,5) | 5,6 (1,8, 9,4) |
| trajanje odgovora,d meseci, medijana (95% CI) | NP (16,8, NP) | NP (NP, NP) |
| Ukupno preživljavanje | ||
| broj smrti (%) | 71 (27,2) | 47 (35,9) |
| medijana OS u mesecima (95% CI) | NP (22,0, NP) | NP (20,3, NP) |
| Hazard ratio (95% CI)b,e | 0,73 (0,50, 1,07) | |
| P-vrednost b,e | 0,1032 | |
| CI, interval pouzdanosti; NP, ne može se proceniti; OS, ukupno preživljavanje; PFS, preživljavanje bez progresije bolesti; model RPSFT; VEGF/VEGFR, vaskularni endotelni faktor rasta/ receptor za vaskularni endotelni faktor rasta.a: Nezavisni radiološki pregled.b: Stratifikacija je izvršena po regionu (Evropa u odnosu na Severnu Ameriku u odnosu na ostale), starosnoj grupi (≤65 godina u odnosu na >65 godina), i prethodnoj terapiji usmerenoj na VEGF/VEGFR (0 u odnosu na 1).c: Procena urađena pomoću Koksovog modela proporcionalnih rizika.d: Procena urađena pomoću Kaplan-Meier-ove krive preživljavanja; 95% CI bio je konstruisan generalizovanom Brookmeyer-Crowley metodom procene pacijenata s najboljim ukupnim odgovorom u vidu potpunog ili delimičnog odgovora.e: Nije prilagođeno za uticaj prelaska sa placeba na lenvatinib. | ||
Slika 1. Kaplan-Meier-ova kriva preživljavanja bez progresije bolesti - DTC
CI, interval pouzdanosti; NP, ne može se proceniti.
Hepatocelularni karcinom
Klinička efikasnost i bezbednost lenvatiniba predmet su procenjene u međunarodnoj, multicentričnoj, randomizovanoj studiji otvorenog tipa faze 3 (REFLECT), kod pacijenata sa neresektabilnim hepatocelularnim karcinomom (HCC).
Ukupno 954 pacijenta randomizovana su u odnosu 1:1 da primaju ili lenvatinib (12 mg [početna telesna masa ≥60 kg] ili 8 mg [početna telesna masa <60 kg]) oralno, jednom dnevno, ili sorafenib 400 mg oralno, dva puta dnevno.
Pacijenti su mogli da učestvuju u studiji ukoliko su imali očuvanu funkciju jetre (Child-Pugh klasa A) i performans status prema Istočnoj kooperativnoj onkološkoj grupi (engl. Eastern Cooperative Oncology Group Performance Status, ECOG PS) 0 ili 1. Iz studije su isključeni pacijenti koji su prethodno primali sistemsku antitumorsku terapiju za uznapredovali /neresektabilni HCC, ili oni koji su ranije lečeni anti-VEGF terapijom. Ciljne lezije koje su prethodno bile tretirane radioterapijom ili lokalno-regionalnom terapijom morale su da pokažu radiografski dokaz progresije bolesti. Takođe su isključeni pacijenti sa ≥50% zahvaćenosti jetre, jasnom invazijom u žučne puteve ili u glavno stablo portalne vene (Vp4) prema snimcima.
-
Demografske karakteristike i karakteristike osnovne bolesti bile su slične između grupa koje su primale lenvatinib i sorafenib, i prikazane su u nastavku za svih 954 randomizovanih pacijenata:
-
medijana starosne dobi: 62 godine
-
muški pol: 84%
-
pripadnici bele rase: 29%, azijati: 69%, crnci ili Afroamerikanci: 1,4%
-
telesna masa: <60 kg -31%, 60-80 kg – 50%, >80 kg - 19%
-
performans status prema Istočnoj kooperativnoj onkološkoj grupi (ECOG PS) 0: 63%, ECOG PS 1: 37%
-
Child-Pugh A: 99%, Child-Pugh B: 1%
-
etiologija: hepatitis B (50%), hepatitis C (23%), alkohol (6%)
-
odsustvo makroskopske invazije portalne vene (engl. macroscopic portal vein invasion MPVI): 79%
-
odsustvo MPVI, vanhepatične diseminacije tumora (engl. extra-hepatic tumour spread, EHS) ili oboje: 30%
-
postojeća ciroza (prema nezavisnoj radiološkoj proceni): 75%
-
stadijum prema kriterijumima Barcelona Clinic Liver Cancer (engl. Barcelona Clinic Liver Cancer, BCLC): stadijum B – 20%; stadijum C – 80%
-
prethodne terapije: hepatektomija (28%), radioterapija (11%), lokalno-regionalne terapije uključujući transarterijsku hemoembolizaciju (52%), radiofrekventna ablacija (21%) i perkutana injekcija etanola (4%)
Primarni parametar praćenjaefikasnosti bila je ukupno preživljavanje (engl. Overall Survival, OS). Lenvatinib je pokazao neinferiornost u odnosu na sorafenib po pitanju OS, sa vrednošću Hazard ratio (HR) = 0,92 [95% interval pouzdanosti (CI): 0,79–1,06] i medijanom OS od 13,6 meseci u odnosu na 12,3 meseca (videti Tabelu 8. i Sliku 2.). Rezultati za zamenske parametre praćenja (PFS i ORR) prikazani su u Tabeli 8. u nastavku.
| Tabela 8. Rezultati efikasnosti studije REFLECT kod pacijenata lečenih od HCC-a | ||||
| Hazard ratioa, b | Medijana (95% CI)e | |||
| Parametar efikasnosti | (95% CI) | P-vrednost | Lenvatinib (N=478) | Sorafenib (N=476) |
| Ukupno preživljavanje | 0,92 (0,79;1,06) | NA | 13,6 (12,1; 14,9) | 12,3 (10,4; 13,9) |
| PFSg (mRECIST) | 0,64 (0,55; 0,75) | <0,00001 | 7,3 (5,6; 7,5) | 3,6 (3,6; 3,7) |
| Procenti (95% CI) | ||||
| ORRc, f, g(mRECIST) | NA | <0,00001 | 41% (36%, 45%) | 12% (9%, 15%) |
,
Datum preseka podataka: 13.11. 2016.
-
Hazard ratio (HR) odnosi se na lenvatinib u poređenju sa sorafenibom, na osnovu Koksovog modela koji uključuje terapijsku grupu kao faktor.
-
Stratifikacija je izvršena po regionu (Region 1: Azijsko-pacifički; Region 2: Zapadni), makroskopskoj invaziji portalne vene ili vanhepatičnoj diseminaciji, ili oba (da, ne), ECOG performans statusu (0, 1) i telesnoj masi (<60 kg, ≥60 kg).
-
Rezultati su zasnovani na potvrđenim i nepotvrđenim odgovorima.
-
P- vrednost se odnosi na test superiornosti lenvatiniba u odnosu na sorafenib.
-
Kvartili su se procenjivali Kaplan-Meier-ovom krivom, a 95% intervala pouzdanosti (CI) generalizovanom Brookmeyer-Crowley metodom.
-
stopa odgovora (potpuni ili delimičan odgovor)
-
Prema retrospektivnoj analizi nezavisnog radiološkog pregleda. Medijana trajanja
Slika 2. Kaplan-Meier-ova kriva ukupnog preživljavanja - HCC
-
Datum preseka podataka = 13.11. 2016.
-
Granica neinferiornosti za hazard ratio (HR: lenvatinib u poređenju sa sorafenibom= 1,08)
-
Procena medijana je izvršena Kaplan-Meier-ovom krivom, a 95% intervala pouzdanosti je konstruisano generalizovanom Brookmeyer-Crowley metodom.
-
Procena vrednosti hazard ratio (HR) izvršena je Koksovim modelom proporcionalnih rizika, sa terapijom kao nezavisnom varijablom i uz stratifikaciju prema IxRS stratifikacionim faktorima. Efron-ova metoda je korišćena za rešavanje jednakih vrednosti.
5. + = cenzurisane opservacije
U analizama podgrupa prema stratifikacionim faktorima (prisustvo ili odsustvo makroskopske invazije portalne vene – MPVI, vanhepatične diseminacije – EHS, ili oba; ECOG performans status 0 ili 1; telesna masa <60 kg ili ≥60 kg; i region), hazard ratio (HR) je dosledno bio u korist lenvatiniba u poređenju sa sorafenibom, osim u sledećim slučajevima: zapadni region [HR 1,08 (95% CI: 0,82–1,42)], pacijenti bez EHS-a [HR 1,01 (95% CI: 0,78–1,30)] i pacijenti bez MPVI-a, EHS-a ili oba [HR 1,05 (95% CI: 0,79–1,40)]. Rezultate analiza podgrupa treba tumačiti sa oprezom.
Medijana trajanja lečenja iznosila je 5,7 meseci (Q1: 2,9; Q3: 11,1) u grupi koja je primala lenvatinib i 3,7 meseci (Q1: 1,8; Q3: 7,4) u grupi koja je primala sorafenib.
U obe terapijske grupe u studiji REFLECT, medijana ukupnog preživljavanja (OS) bila je približno 9 meseci duža kod ispitanika koji su nakon ispitivanog lečenja primali dodatnu antitumorsku terapiju, u poređenju sa onima koji je nisu primali. U lenvatinib grupi, medijana OS iznosila je 19,5 meseci (95% CI: 15,7–23,0) kod ispitanika koji su primali dodatnu antitumorsku terapiju nakon lečenja (43%) i 10,5 meseci (95% CI: 8,6–12,2) kod onih koji je nisu primali. U sorafenib grupi, medijana OS bila je 17,0 meseci (95% CI: 14,2–18,8) kod ispitanika koji su primali dodatnu antitumorsku terapiju (51%) i 7,9 meseci (95% CI: 6,6–9,7) kod onih koji je nisu primali. Medijana OS bila je duža za približno 2,5 meseca u lenvatinib grupi u poređenju sa sorafenib grupom, u obe podgrupe ispitanika (sa dodatnom antitumorskom terapijom nakon lečenja ili bez nje).
Karcinom endometrijuma
Efikasnost kombinacije lenvatiniba i pembrolizumaba ispitivana je u Studiji 309, randomizovanoj, multicentričnoj, aktivno kontrolisanoj studiji otvorenog tipa, sprovedenoj kod pacijenata sa uznapredovalim karcinomom endometrijuma (EC), koji su prethodno bili lečeni najmanje jednom linijom hemioterapije zasnovane na platini, u bilo kom terapijskom kontekstu, uključujući neoadjuvantni i adjuvantni tretman. Učesnici su mogli da prime najviše dve terapije koje sadrže platinu, pod uslovom da je jedna primenjena u neoadjuvantnom ili adjuvantnom okruženju. Iz studije su isključeni pacijenti sa sarkomom endometrijuma (uključujući karcinosarkom), kao i pacijenti sa aktivnom autoimunom bolešću ili medicinskim stanjem koje zahteva imunosupresiju. Randomizacija je stratifikovana prema statusu popravke neusklađenosti DNK (MMR – engl. mismatch repair): dMMR ili pMMR (nije dMMR), korišćenjem validiranog IHC testa. pMMR stratum je dodatno stratifikovan prema ECOG performans statusu, geografskom regionu i anamnezi o radijaciji karlice. Pacijenti su randomizovani (1:1) u jednu od sledećih terapijskih grupa:
-
lenvatinib 20 mg oralno, jednom dnevno, u kombinaciji sa pembrolizumabom 200 mg intravenski na svake 3 nedelje.
-
terapija po izboru istraživača, koja je obuhvatala doksorubicin 60 mg/m² na svake 3 nedelje ili paklitaksel 80 mg/m² jednom nedeljno, 3 nedelje terapije sa 1 nedeljom pauze.
Lečenje kombinacijom lenvatiniba i pembrolizumaba nastavljeno je do progresije bolesti definisane prema RECIST v1.1 kriterijumima, potvrđeno od strane Centralne nezavisne zaslepljene revizije (engl. Blinded Independent Central Review BICR), pojave neprihvatljive toksičnosti ili, u slučaju pembrolizumaba, maksimalno do 24 meseca. Primena terapije iz studije bila je dozvoljena i nakon progresije bolesti definisane prema kriterijumima RECIST ukoliko je istraživač smatrao da pacijent ima kliničku korist i da se terapija dobro podnosi. Ukupno 121 od 411 pacijenata (29%) koji su primali kombinaciju lenvatiniba i pembrolizumaba nastavili su terapiju i nakon progresije bolesti definisane po RECIST kriterijumima. Medijana trajanja terapije nakon progresije iznosila je 2,8 meseci. Procena statusa tumora rađena je na svakih 8 nedelja.
Ukupno 827 pacijenata je uključeno u studiju i randomizovano na lenvatinib u kombinaciji sa pembrolizumabom (n=411) ili na terapiju po izboru istraživača: doksorubicin (n=306) ili paklitaksel
(n=110). Osnovne karakteristike ovih pacijenata bile su: medijana starosti 65 godina (raspon od 30 do 86), 50% pacijenata je imalo 65 godina ili više; 61% pripadnika bele rase, 21% Azijata i 4%
crnaca; ECOG performans status 0 (59%) ili 1 (41%); 84% sa tumorima pMMR statusa, i 16% sa dMMR statusom. Histološki podtipovi su bili: karcinom endometrijuma (60%), serozni karcinom (26%), karcinom bistrih ćelija (6%), mešoviti (5%) i ostali (3%). Svih 827 pacijenata prethodno je primalo sistemsku terapiju za karcinom endometrijuma: 69% je imalo jednu, 28% dve, a 3% tri ili više prethodnih sistemskih terapija. Trideset sedam procenata pacijenata je prethodno primilo samo neoadjuvantnu ili adjuvantnu terapiju. Medijana trajanja terapije u studiji bila je 7,6 meseci (raspon: 1 dan do 26,8 meseci). Medijana izloženosti lenvatinibu iznosila je 6,9 meseci (raspon: 1 dan do 26,8 meseci).
Primarne mere ishoda efikasnosti bile su ukupno preživljavanje (OS) i preživljavanje bez progresije bolesti (PFS), sa procenom od strane Centralne nezavisne zaslepljene revizije (BICR) korišćenjem kriterijuma RECIST 1.1. Sekundarne mere ishoda efikasnosti uključivale su stopu objektivnog odgovora (ORR), takođe procena BICR-a korišćenjem kriterijuma RECIST 1.1. U unapred definisanoj interimskoj analizi, sa medijanom praćenja od 11,4 meseca (raspon: 0,3 do 26,9 meseci), studija je pokazala statistički značajno poboljšanje za OS i PFS u celokupnoj populaciji učesnika.
Rezultati efikasnosti prema MMR podgrupama bili su u skladu sa ukupnim rezultatima studije.
Unapred definisana konačna analiza ukupnog preživljavanja (OS), sa približno 16 meseci dodatnog praćenja u odnosu na interimsku analizu (ukupna medijana praćenja iznosila je 14,7 meseci [raspon: 0,3 do 43,0 meseca]), sprovedena je bez prilagođavanja za višestruke analize. Rezultati efikasnosti u celokupnoj populaciji ispitanika, čiji rezime se nalazi u Tabeli 9. Kaplan-Meier-ove krive za konačnu analizu ukupnog preživljavanja (OS) i interimsku analizu preživljavanja bez progresije bolesti (PFS), prikazane su na Slikama 3. i 4.
Tabela 9. Rezultati efikasnosti lečenja karcinoma endometrijuma u sklopu Studije 309 Parametar praćenja Lenvatinib sa pembrolizumabom N=411 Doksorubicin ili Paklitaksel N=416 Ukupno preživljavanje broj pacijenata sa događajem (%) 276 (67%) 329 (79%) medijana u mesecima (95% CI) 18,7 (15,6; 21,3) 11,9 (10,7; 13,3) Hazard ratioa (95% CI) 0,65 (0,55; 0,77) P-vrednostb <0,0001 Preživljavanje bez progresije bolesti (PFS)d broj pacijenata sa događajem (%) 281 (68%) 286 (69%) medijana u mesecima (95% CI) 7,2 (5,7; 7,6) 3,8 (3,6; 4,2) Hazard ratioa (95% CI) 0,56 (0,47; 0,66) P-vrednostc <0,0001 Stopa objektivnog odgovorad stopa objektivnog odgovorae (95% CI) 32% (27, 37) 15% (11,18) potpuni odgovor 7% 3% delimični odgovor 25% 12% P-vrednostf <0,0001 Trajanje odgovorad medijana u mesecimag (opseg) 14,4 (1,6+, 23,7+) 5,7 (0,0+, 24,2+) -
na osnovu stratifikovanog Koksovog regresionog modela
-
Jednostrano nominalna p-vrednost na osnovu stratifikovanog log-rank testa (konačna analiza). U unapred definisanoj privremenoj analizi ukupnog preživljavanja (OS), sa medijanom praćenja od 11,4 meseca (opseg: 0,3 do 26,9 meseci), postignuta je statistički značajna superiornost u ukupnom preživljavanju pri poređenju kombinacije lenvatiniba i pembrolizumaba sa doksorubicinom ili paklitakselom (HR: 0,62 [95% CI: 0,51, 0,75], p-vrednost <0,0001).
-
jednostrana p-vrednost na osnovu stratifikovanog log-rank testa
-
u unapred definisanoj privremenoj analizi
-
odgovor: najbolji objektivni odgovor potvrđen kao potpuni ili delimični odgovor
-
na osnovu Miettinen i Nurminen metode, stratifikovano prema ECOG performans statusu, geografskoj regiji i istoriji zračenja karlice
-
na osnovu Kaplan-Meier-ove procene
Slika 3. Kaplan-Meier-ova kriva ukupnog preživljavanja u Studiji 309*
*na osnovu konačne analize predviđene protokolom
Slika 4. Kaplan-Meier-ova kriva preživljavanja bez progresije bolesti u Studiji 309
Produženje QT intervala
Jedna pojedinačna doza od 32 mg lenvatiniba nije produžila QT/QTc interval prema rezultatima detaljne QT studije kod zdravih dobrovoljaca; međutim, produženje QT/QTc intervala je zabeleženo sa većom učestalošću kod pacijenata lečenih lenvatinibom nego kod pacijenata koji su dobijali placebo (videti odeljke 4.4 i 4.8).
Pedijatrijska populacija
Evropska agencija za lekove odložila je obavezu podnošenja rezultata ispitivanja referentnog leka koji sadrži lenvatinib u jednoj ili više podgrupa pedijatrijske populacije za lečenje hepatocelularnog karcinoma (HCC) i karcinoma endometrijuma (EC) (videti odeljak 4.2 za informacije o pedijatrijskoj populaciji).
Pedijatrijske studije
Efikasnost lenvatiniba je ispitivana, ali nije potvrđena u četiri studije otvorenog tipa:
Studija 207 bila je multicentrična studija faze 1/2, otvorenog tipa, za određivanje doze i procene aktivnosti lenvatiniba kao monoterapije i u kombinaciji sa ifosfamidom i etopozidom kod pedijatrijskih pacijenata (uzrasta od 2 do <18 godina; od 2 do ≤25 godina za osteosarkom) sa relapsirajućim ili refraktornim solidnim tumorima. Ukupno je uključeno 97 pacijenata. U kohorti određivanja doze lenvatiniba kao
monoterapije, uključena su 23 pacijenta koji su dobijali lenvatinib oralno, jednom dnevno, u tri nivoa doze (11, 14 ili 17 mg/m²). U kohorti određivanja doze lenvatiniba u kombinaciji sa ifosfamidom i etopozidom, uključena su ukupno 22 pacijenta koji su dobijali lenvatinib u dve doze (11 ili 14 mg/m²). Preporučena doza lenvatiniba u vidu monoterapije, kao i u kombinaciji sa ifosfamidom i etopozidom, određena je kao 14 mg/m² oralno, jednom dnevno.
U ekspanzionoj kohorti lenvatiniba kao monoterapije kod relapsirajućeg ili refraktornog diferenciranog karcinoma štitaste žlezde (DTC), primarni ishod efikasnosti bila je stopa objektivnog odgovora (ORR; potpuni odgovor [CR] + delimični odgovor [PR]). Uključen je jedan pacijent, koji je postigao PR. U obe ekspanzione kohorte — lenvatinib kao monoterapija i lenvatinib u kombinaciji sa ifosfamidom i etopozidom — kod relapsirajućeg ili refraktornog osteosarkoma, primarni ishod efikasnosti bila je stopa preživljavanja bez progresije bolesti nakon 4 meseca (PFS-4). PFS-4 prema binomnoj proceni, uključujući svih 31 pacijenata lečenih lenvatinibom kao monoterapijom, iznosio je 29% (95% CI: 14,2; 48,0); PFS-4 prema binomnoj proceni kod svih 20 pacijenata lečenih lenvatinibom u kombinaciji sa ifosfamidom i etopozidom iznosio je 50% (95% CI: 27,2; 72,8).
Studija 216 bila je multicentrična, jednostruka studija otvorenog tipa, faze 1/2 sa ciljem procene bezbednosti, podnošljivosti i antitumorske aktivnosti lenvatiniba primenjenog u kombinaciji sa everolimusom kod pedijatrijskih pacijenata (i mladih odraslih osoba uzrasta ≤21 godine) sa relapsirajućim ili refraktornim solidnim malignitetima, uključujući tumore centralnog nervnog sistema (CNS). Ukupno je uključeno i lečeno 64 pacijenata. U fazi 1. (određivanje doze kombinacije), uključena su 23 pacijenta i lečena su na sledećim nivoima doze: 5 pacijenata na nivou doze –1 (lenvatinib 8 mg/m² i everolimus 3 mg/m²) i 18 pacijenata na nivou doze 1 (lenvatinib 11 mg/m² i everolimus 3 mg/m²).
Preporučena doza kombinacije određena je kao lenvatinib 11 mg/m² i everolimus 3 mg/m², jednom dnevno. U fazi 2. (ekspanzija kombinacije), 41 pacijent je uključen i lečen preporučenom dozom u sledećim kohortama: Ewing sarkom (EWS, n=10), rabdomiosarkom (RMS, n=20) i gliom visokog stepena maligniteta (engl. High-grade glioma, HGG, n=11). Primarna mera ishoda efikasnosti bila je stopa objektivnog odgovora (ORR) u 16. nedelji kod procenjivih pacijenata, na osnovu procene istraživača korišćenjem RECIST v1.1 ili RANO kriterijuma (za pacijente sa HGG-om). Nisu zabeleženi objektivni odgovori u kohortama sa EWS i HGG;
2 delimična odgovora (PR) zabeležena su u kohorti sa RMS, što odgovara ORR u 16. nedelji od 10% (95% CI: 1,2–31,7).
OLIE studija (Studija 230) bila je studija faze 2., otvorenog tipa, multicentrična, randomizovana i kontrolisana studija kod pacijenata (uzrasta od 2 do ≤25 godina) sa relapsirajućim ili refraktornim osteosarkomom. Ukupno 81 pacijent je randomizovan u odnosu 1:1 (78 lečenih; po 39 u svakoj grupi) da prima lenvatinib 14 mg/m² u kombinaciji sa ifosfamidom 3000 mg/m² i etopozidom 100 mg/m² (grupa A) ili samo ifosfamid 3000 mg/m² i etopozid 100 mg/m² (grupa B). Ifosfamid i etopozid su primenjivani intravenski od 1. do 3. dana svakog ciklusa u trajanju od 21 dana, maksimalno 5 ciklusa. Lečenje lenvatinibom bilo je dozvoljeno do progresije bolesti definisane prema RECIST v1.1 kriterijumima, što je potvrđeno od strane Centralne nezavisne zaslepljene revizije (engl. Blinded Independent Central Review, BICR), ili do pojave neprihvatljive toksičnosti. Primarna mera ishoda efikasnosti bila je preživljavanje bez progresije bolesti (PFS) procenjeno prema kriterijumima RECIST
1.1 od strane BICR. Studija nije pokazala statistički značajnu razliku u medijani PFS: 6,5 meseci (95% CI: 5,7; 8,2) u grupi koja je dobijala lenvatinib u kombinaciji sa ifosfamidom i etopozidom, u poređenju sa 5,5 meseci (95% CI: 2,9; 6,5) u grupi koja je dobijala samo ifosfamid i etopozid (HR = 0,54 [95% CI: 0,27; 1,08]). Studija 230 nije bila dizajnirana da detektuje statistički značajnu razliku u ukupnom preživljavanju (OS). Na kraju analize, hazard ratio (HR) iznosio je 0,93 (95% CI: 0,53–1,62) za poređenje lenvatiniba u kombinaciji sa ifosfamidom i etopozidom u odnosu na primenu samo ifosfamida i etopozida, sa medijanom ukupnog preživljavanja od 12,4 meseca (95% CI: 10,4–19,8) u poređenju sa 17,2 meseca (95% CI: 11,1; 22,3). Medijana praćenja iznosila je 24,1 mesec, odnosno 29,5 meseci.
Studija 231 je bila multicentrična, otvorena studija faze 2. tipa „basket“ sa ciljem procene antitumorske aktivnosti i bezbednosti lenvatiniba kod dece, adolescenata i mladih odraslih osoba uzrasta od 2 do ≤21 godine sa relapsirajućim ili refraktornim solidnim malignitetima, uključujući Ewing-ov sarkom (EWS), rabdomiosarkom (RMS) i gliome visokog stepena maligniteta (HGG). Ukupno je uključeno i lečeno 127 pacijenata na preporučenoj dozi (RD) lenvatiniba od 14 mg/m² u sledećim kohortama: EWS (n=9), RMS (n=17), HGG (n=8) i druge solidne tumore (n=9 za svaki od sledećih: difuzni gliom srednje linije, meduloblastom i ependimom; svi ostali solidni tumori n=66). Primarna mera ishoda efikasnosti bila je stopa objektivnog odgovora (ORR) u 16. nedelji kod procenjivih pacijenata, na osnovu procene istraživača korišćenjem RECIST v1.1 ili RANO kriterijuma (za pacijente sa HGG-om). Nisu zabeleženi objektivni odgovori kod pacijenata sa HGG-om, difuznim gliomom srednje linije, meduloblastomom ili ependimomom. Dva delimična odgovora (PR) zabeležena su u kohorti sa EWS-om, a dva u kohorti sa RMS-om, što odgovara ORR u 16. nedelji od 22,2% (95% CI: 2,8;60,0) i 11,8% (95% CI: 1,5;36,4). Pet delimičnih odgovora zabeleženo je među pacijentima sa ostalim solidnim tumorima (sinovijalni sarkom [n=2], kaposiformni hemangioendoteliom [n=1], Wilms-ov tumor/nefroblastoma [n=1] i karcinom bistrih ćelija [n=1]), što odgovara ORR u 16. nedelji od 7,7% (95% CI: 2,5; 17,0).
-
Farmakokinetički parametri lenvatiniba ispitivani su kod zdravih odraslih ispitanika, odraslih ispitanika sa oštećenjem funkcije jetre, oštećenjem funkcije bubrega i solidnim tumorima.
Resorpcija
Lenvatinib se brzo resorbuje nakon oralne primene, pri čemu se tmax obično postiže u periodu od 1 do 4 sata nakon doze. Hrana ne utiče na obim resorpcije, ali usporava brzinu resorpcije. Kada se lenvatinib primeni uz obrok kod zdravih ispitanika, maksimalna koncentracija u plazmi odlaže se za 2 sata.
Apsolutna bioraspoloživost nije utvrđena kod ljudi; međutim, podaci iz studije ravnoteže mase ukazuju da iznosi oko 85%. Lenvatinib je pokazao dobru oralnu bioraspoloživost kod pasa (70,4%) i majmuna (78,4%).
Distribucija
In vitro, lenvatinib se u velikoj meri vezuje za proteine ljudske plazme i to u rasponu od 98% do 99% (0,3 – 30 mikrograma/ml, mesilat). Uglavnom se vezuje za albumin, a u manjoj meri za alfa-1-kiseli glikoprotein i gama-globulin
In vitro, odnos koncentracije lenvatiniba u krvi i plazmi kretao se u rasponu od 0,589 do 0,608 (0,1 – 10 mikrograma/ml, mesilat).
Lenvatinib je supstrat P-glikoproteina (P-gp) i proteina rezistencije karcinoma dojke (BCRP). Lenvatinib nije supstrat OAT1, OAT3, OATP1B1, OATP1B3, OCT1, OCT2, MATE1, MATE2-K, kao ni BSEP-a.
Kod pacijenata, medijana prividne zapremine distribucije (Vz/F) nakon prve doze kretala se u rasponu od 50,5 l do 92 l, i bila je uglavnom ujednačena između različitih doza (od 3,2 mg do 32 mg). Slična medijana prividne zapremine distribucije u stanju ravnoteže (Vz/Fss) takođe je bila ujednačena i kretala se od 43,2 l do 121 l.
Biotransformacija
In vitro, citohrom P450 3A4 pokazao se kao preovladavajući (>80%) izoenzim uključen u metabolizam lenvatiniba koji se odvija putem P450. Međutim, in vivo podaci pokazali su da putevi koji se ne odvijaju putem P450 značajno doprinose ukupnom metabolizmu lenvatiniba. Kao posledica toga, in vivo, induktori i inhibitori CYP3A4 imali su minimalan uticaj na izloženost
lenvatinibu (videti odeljak 4.5).
Demetilovani oblik lenvatiniba (M2) bio je utvrđen kao glavni metabolit u mikrosomima ljudske jetre. M2’ i M3’, glavni metaboliti u ljudskoj stolici, nastali su iz M2, odnosno lenvatiniba delovanjem aldehid-oksidaze.
U uzorcima plazme prikupljenim do 24 sata nakon primene, lenvatinib je činio 97% radioaktivnosti u radiohromatogramima plazme, dok je metabolit M2 činio dodatnih 2,5%. Na osnovu AUC(0–inf), lenvatinib je činio 60% ukupne radioaktivnosti u plazmi i 64% u krvi.
Podaci iz studije ravnoteže mase i izlučivanja kod ljudi ukazuju da se lenvatinib u velikoj meri metaboliše u ljudskom organizmu. Glavni metabolički putevi kod ljudi uključuju oksidaciju putem aldehid-oksidaze, demetilaciju posredstvom CYP3A4, kao i konjugaciju sa glutationom uz eliminaciju O-aril grupe (hlorfenilne komponente), pri čemu dolazi i do kombinacija ovih puteva koje su praćene dodatnim biotransformacijama, kao što su glukuronidacija, hidroliza glutation-komponente, razgradnja cisteinske komponente, kao i intramolekularna preraspodela konjugata cisteinglicina i cisteina uz naknadnu dimerizaciju. Ovi metabolički putevi identifikovani in vivo u skladu su sa podacima dobijenim u in vitro studijama na ljudskom biološkom materijalu.
In vitro studije transportera
Za sledeće transportere: OAT1, OAT3, OATP1B1, OCT1, OCT2 i BSEP, klinički relevantna inhibicija je isključena na osnovu granične vrednosti IC50> 50 × Cmax,nevezan.
Lenvatinib je pokazao minimalnu ili nikakvu inhibitornu aktivnost na transport posredovan P-glikoproteinom (P-gp) i proteinom rezistencije karcinoma dojke (engl. breast cancer resistance protein, BCRP). Takođe, nije zabeležena indukcija ekspresije P-gp mRNA.
Pokazalo se da lenvatinib ima minimalan ili nikakav inhibitorski učinak na OATP1B3 i MATE2-K, te slab inhibitorski učinak na MATE1. U citosolu ljudske jetre, lenvatinib nije inhibirao aktivnost aldehid-oksidaze.
Eliminacija
Koncentracije lenvatiniba u plazmi opadaju bieksponencijalno nakon postizanja Cmax. Prosečno terminalno eksponencijalno poluvreme eliminacije lenvatiniba iznosi približno 28 sati.
Nakon primene radioaktivno označenog lenvatiniba kod 6 pacijenata sa solidnim tumorima, približno dve trećine radioaktivne supstance izlučeno je ljudskom stolicom, a jedna četvrtina urinom. Metabolit M3 bio je preovladavajući analit u izlučevinama (~17% doze), zatim M2’ (~11% doze) i M2 (~4,4 doze).
Linearnost/nelinearnost
Proporcionalnost i akumulacija doze
Kod pacijenata sa solidnim tumorima koji su primali pojedinačne i višestruke dnevne doze lenvatiniba, izloženost lenvatinibu (Cmax i AUC) se povećavala u direktnoj proporciji sa primenjenom dozom u rasponu od 3,2 mg do 32 mg jednom dnevno.
Lenvatinib pokazuje minimalnu akumulaciju u stanju ravnoteže. U ovom rasponu, medijana indeksa akumulacije (Rac) kretala se od 0,96 (pri dozi od 20 mg) do 1,54 (pri dozi od 6,4 mg). Rac kod
pacijenata sa hepatocelularnim karcinomom i blagim i umerenim oštećenjem jetre bio je sličan onom koji je zabeležen kod drugih solidnih tumora.
Posebne populacije
Oštećenje jetre
Farmakokinetika lenvatiniba nakon primene pojedinačne doze od 10 mg ispitivana je kod po 6 ispitanika sa blagim i umerenim oštećenjem jetre (Child-Pugh A i Child-Pugh B, redom). Doza od 5 mg ispitivana je kod 6 ispitanika sa teškim oštećenjem funkcije jetre (Child-Pugh C). Kao kontrola, 8 zdravih ispitanika, demografski usklađenih, primilo je dozu od 10 mg. Izloženost lenvatinibu, na osnovu AUC₀–t i AUC₀–inf korigovanih prema dozi, iznosila je 119%, 107% i 180% u odnosu na normalnu izloženost kod ispitanika sa blagim, umerenim i teškim oštećenjem funkcije jetre, redom. Utvrđeno je da je vezivanje za proteine plazme kod ispitanika sa oštećenjem funkcije jetre bilo slično kao kod odgovarajuće demografski usklađenih i zdravih ispitanika, i nije uočena zavisnost od koncentracije. Videti odeljak 4.2 za preporuku o doziranju.
Ne postoji dovoljno podataka za pacijente sa hepatocelularnim karcinomom i umerenim oštećenjem jetre (Child-Pugh B) (samo 3 pacijenta su lečena lenvatinibom u pivotalnoj studiji), a nema dostupnih podataka za pacijente sa teškim oštećenjem jetre (Child-Pugh C) i hepatocelularnim karcinomom.
Lenvatinib se pretežno eliminiše putem jetre, i izloženost može biti povećana u ovim populacijama pacijenata.
Medijana poluvremena eliminacije bila je uporediva kod ispitanika sa blagim, umerenim i teškim oštećenjem funkcije jetre, kao i kod onih sa očuvanom funkcijom jetre, i kretala se od 26 do 31 sat. udeo doze lenvatiniba izlučen urinom bio je mali u svim grupama (<2,16% u svim ispitivanim kohortama).
Oštećenje funkcije bubrega
Farmakokinetika lenvatiniba nakon primene jedne doze od 24 mg ispitivana je kod po 6 ispitanika sa blagim, umerenim i teškim oštećenjem funkcije bubrega, i upoređena sa 8 zdravih, demografski usklađenih ispitanika. Ispitanici sa terminalnom bubrežnom insuficijencijom nisu bili uključeni u ispitivanje.
Izloženost lenvatinibu, na osnovu podataka o AUC₀–inf, iznosila je 101%, 90% i 122% u odnosu na normalnu izloženost kod ispitanika sa blagim, umerenim i teškim oštećenjem bubrega. Utvrđeno je da je vezivanje za proteine plazme kod ispitanika sa oštećenjem bubrega bilo slično onom kod usklađenih zdravih ispitanika, i nije uočena zavisnost od koncentracije. Videti odeljak 4.2 za preporuke o
doziranju
Starost, pol, telesna masa, rasa
Na osnovu populacione farmakokinetičke analize pacijenata koji su primali do 24 mg lenvatiniba jednom dnevno, starost, pol, telesna masa i rasa (Japanci u poređenju sa ostalima, belci u poređenju sa ostalima) nisu imali klinički značajan uticaj na klirens (videti odeljak 4.2).
Pedijatrijska populacija
Na osnovu populacione farmakokinetičke analize pedijatrijskih pacijenata uzrasta od 2 do 12 godina, koja je obuhvatila podatke 3 pedijatrijska pacijenta uzrasta od 2 do <3 godine, 28 pacijenata uzrasta ≥3 do <6 godina i 89 pacijenata uzrasta od 6 do ≤12 godina u okviru pedijatrijskog programa za lenvatinib,
oralni klirens lenvatiniba (CL/F) bio je pod uticajem telesne mase, ali ne i uzrasta. Predviđene izloženosti, izražene kao površina ispod krive u stanju ravnoteže (engl. area under the curve at steady-state, AUCss), kod pedijatrijskih pacijenata koji su primali 14 mg/m² bili su uporedivi sa izloženostima kod odraslih pacijenata koji su primali fiksnu dozu od 24 mg. U ovim studijama nije bilo očiglednih razlika u farmakokinetici aktivne supstance lenvatinib među decom (2–12 godina), adolescentima i mlađim odraslim pacijentima sa ispitivanim tipovima tumora, ali podaci kod dece su relativno ograničeni da bi se mogli izvesti konačni zaključci (videti odeljak 4.2).
Farmaceutski podaci - Lenvatinib 4 mg
Sadržaj kapsule
natrijum-hidrogenkarbonat manitol
celuloza, mikrokristalna hidroksipropilceluloza hidroksipropilceluloza, nisko supstituisana talk
Omotač kapsule hipromeloza
gvožđe-oksid, crni (E172) gvožđe-oksid, žuti (E172) gvožđe-oksid, crveni (E172) titan-dioksid
Mastilo za štampu šelak
kalijum-hidroksid
gvožđe-oksid, crni (E172)
oPA/Alu/PVC//Alu blister u kome se nalazi 5 tvrdih kapsula. Pakovanje sadrži 30 tvrdih kapsula u 6 blistera.
Posebne mere opreza za odlaganje
Negovatelji ne smeju otvarati kapsulu kako bi se izbegla ponovljena izloženost sadržaju kapsule.
Priprema i primena suspenzije:
-
Suspenzija se može pripremiti korišćenjem vode, soka od jabuke ili mleka. Ako se primenjuje putem sonde za hranjenje, suspenziju treba pripremiti isključivo sa vodom.
-
Kapsule koje odgovaraju propisanoj dozi (do najviše 5 kapsula) staviti u malu posudu (kapaciteta oko 20 ml – 4 kašičice) ili u oralni špric (20 ml); kapsule se ne smeju lomiti niti drobiti.
-
Dodati 3 ml tečnosti u posudu ili oralni špric. Sačekati 10 minuta da se omotač kapsule (spoljašnja površina) raspadne, zatim mešati ili mućkati smešu 3 minuta dok se kapsule potpuno ne raspadnu.
-
Ako se koristi oralni špric, zatvoriti vrh šprica, izvaditi klip, i pomoću drugog šprica ili kalibrisane kapaljke dodati tečnost u prvi špric, zatim vratiti klip pre mešanja.
-
-
Primeniti ceo sadržaj posude ili oralnog šprica. Suspenzija se može primeniti direktno iz posude u usta, ili iz oralnog šprica direktno u usta ili putem sonde za hranjenje.
-
Zatim dodati dodatnih 2 ml tečnosti u posudu ili oralni špric koristeći drugi špric ili kapaljku, promešati ili promućkati i primeniti. Ovaj korak ponoviti najmanje dva puta i sve dok više nema vidljivih ostataka, kako bi se osiguralo da je cela doza leka uneta.
Napomena: Potvrđena je kompatibilnost sa polipropilenskim špricevima i sondama za hranjenje prečnika najmanje 5 Fr (franša) za sonde od polivinil-hlorida (PVC) ili poliuretana, najmanje 6 Fr za silikonske sonde, i do 16 Fr za sonde od polivinil-hlorida, poliuretana ili silikona.
Sav neiskorišćeni lek ili otpadni materijal treba odložiti u skladu sa važećim lokalnim propisima.