Micardis® Plus 80mg+12.5mg tableta
Informacije o izdavanju lekova
Lista RFZO
Režim izdavanja
Indikacija za RFZO
Ostale informacije
Naziv leka
Sastav
Farmaceutski oblik
Proizvođač
Nosilac odobrenja
Poslednje ažuriranje SmPC-a

Koristite aplikaciju Mediately
Dobijte informacije o lekovima brže.
Više 36k ocene
SmPC - Micardis 80mg+12.5mg
Terapija esencijalne hipertenzije.
Kao fiksna kombinacija, lek Micardis Plus (80 mg telmisartana/12,5 mg hidrohlortiazida (HCTZ)) je indikovan kod odraslih pacijenata čiji krvni pritisak nije adekvatno kontrolisan samo telmisartanom.
Doziranje
Fiksna kombinacija namenjena je pacijentima čiji krvni pritisak nije adekvatno kontrolisan samo telmisartanom. Preporučuje se individualno titriranje doze svake komponente pre nego što se pređe na fiksnu kombinaciju. Kada je klinički opravdano, može se razmotriti direktan prelazak sa monoterapije na fiksnu kombinaciju.
-
Telmisartan/hidrohlortiazid, 40 mg/12, 5 mg može se primeniti jednom dnevno kod pacijenata čiji krvni pritisak nije adekvatno kontrolisan lekom Micardis 40 mg (Napomena: Za postizanje doze manje od 80mg/12,5mg može se koristiti odgovarajuća fiksna kombinacija koja je dostupna na tržištu Republike Srbije)
-
Micardis Plus 80 mg/12,5 mg se može primeniti jednom dnevno kod pacijenata čiji krvni pritisak nije adekvatno kontrolisan lekom Micardis 80 mg.
Stariji pacijenti
Nije potrebno prilagođavanje doze.
Oštećenje funkcije bubrega:
Savetuje se periodično praćenje funkcije bubrega (videti odeljak 4.4)
Oštećenje funkcije jetre:
Kod pacijenata sa blagim do umerenim oštećenjem funkcije jetre ne sme se prekoračiti doza telmisartan
/HCTZ od 40 mg/12,5 mg jednom dnevno (Napomena: Za postizanje doze manje od 80 mg/12,5 mg može se koristiti odgovarajuća fiksna kombinacija koja je dostupna na tržištu Republike Srbije).
Fiksna kombinacija je kontraindikovana kod pacijenata sa teškim oštećenjem funkcije jetre. Tiazide treba primenjivati sa oprezom kod pacijenata sa oštećenjem funkcije jetre (videti odeljak 4.4).
Pedijatrijska populacija
Bezbednost i efikasnost fiksne kombinacije kod dece i adolescenata mlađih od 18 godina nisu ustanovljene. Nema dostupnih podataka.
Način primene
Tablete ove fiksne kombinacije su namenjene za oralnu upotrebu jednom dnevno i treba ih uzeti sa tečnošću, sa ili bez hrane.
Mere opreza koje treba preduzeti pre rukovanja lekom ili upotrebe leka
Lek Micardis Plus treba čuvati u zatvorenom blisteru zbog higroskopnog svojstva tableta. Tablete treba izvaditi iz blistera neposredno pre upotrebe (videti odeljak 6.6).
-
Preosetljivost na aktivne supstance ili na bilo koju od pomoćnih supstanci navedenih u odeljku 6.1;
-
Preosetljivost na druge derivate sulfonamida (s obzirom na to da je hidrohlortiazid derivat sulfonamida);
-
Drugi i treći trimestar trudnoće (videti odeljke 4.4 i 4.6);
-
Holestaza i bilijarni opstruktivni poremećaji;
-
Teško oštećenje funkcije jetre;
-
Teško oštećenje funkcije bubrega (klirens kreatinina <30 mL/min);
-
Refraktorna hipokalemija, hiperkalcemija.
Istovremena primena telmisartan/HCTZ sa lekovima koji sadrže aliskiren je kontraindikovana kod pacijenata koji imaju dijabetes melitus ili oštećenje bubrega (GFR < 60 mL/min/1,73 m2) (videti odeljke 4.5 i 5.1).
Trudnoća
Antagonisti angiotenzin II receptora ne treba da se koriste tokom trudnoće. Pacijentkinje koje planiraju trudnoću treba da pređu na alternativne antihipertenzivne lekove sa potvrđenim bezbednosim profilom za upotrebu u trudnoći, osim ako se terapija antagonistima angiotenzin II receptora ne smatra neophodnom. Kada se trudnoća dijagnostikuje, terapija antagonistima angiotenzin II receptora treba odmah da se prekine, i ukoliko je potrebno, započeti terapiju drugim alternativnim lekom (videti odeljke 4.3 i 4.6).
Oštećenje funkcije jetre
Kombinacija telmisartan/hidrohlortiazid se ne sme davati pacijentima koji boluju od holestaze, opstruktivnih bilijarnih poremećaja ili teške insuficijencije jetre (videti odeljak 4.3), jer se telmisartan uglavnom eliminiše putem žuči. Kod ovih pacijenata može se očekivati smanjenje klirensa telmisartana u jetri.
Uz to, kombinaciju telmisartan/HCTZ treba koristiti oprezno kod pacijenata sa oštećenom funkcijom jetre ili progresivnim oboljenjem jetre, s obzirom na to da manje promene u ravnoteži tečnosti i elektrolita mogu dovesti do hepatične kome. Nema kliničkog iskustva sa kombinacijom telmisartan/hidrohlortiazida kod pacijenata sa oštećenjem funkcije jetre.
Renovaskularna hipertenzija
Postoji povećani rizik od teške hipotenzije i bubrežne insuficijencije kod pacijenata sa bilateralnom stenozom bubrežnih arterija ili stenozom arterije jedinog funkcionalnog bubrega, koji su na terapiji lekovima koji deluju preko sistema renin-angiotenzin-aldosteron.
Oštećenje funkcije bubrega i transplantacija bubrega
Kombinacija telmisartan/hidrohlortiazid se ne sme primenjivati kod pacijenata sa teškim oštećenjem funkcije bubrega (klirens kreatinina <30mL/min) (videti odeljak 4.3). Nema iskustva sa uzimanjem kombinacije telmisartan/ hidrohlortiazid kod pacijenata sa nedavno transplantiranim bubregom. Iskustvo sa kombinacijom primene telmisartan/hidrohlortiazid je skromno i kod pacijenata sa blagim do umerenim oštećenjem funkcije bubrega. Prema tome, preporučuje se povremeno praćenje koncentracije kalijuma, kreatinina i mokraćne kiseline u serumu. Kod pacijenata sa oštećenom funkcijom bubrega može se ispoljiti azotemija povezana sa primenom tiazidnih diuretika.
Intravaskularna hipovolemija
Simptomatska hipotenzija, posebno posle prve doze, može da se javi kod pacijenata kod kojih postoji deplecija volumena i/ili natrijuma zbog intenzivne terapije diureticima, ograničenja unosa soli ishranom, dijareje ili povraćanja. Pre terapijskog davanja kombinacije telmisartan/hidrohlortiazid, ova stanja treba korigovati.
Dvostruka blokada sistema renin-angiontenzin-aldosteron (RAAS)
Postoje dokazi da istovremena primena ACE-inhibitora, blokatora receptora angiotenzina II ili aliskirena povećava rizik od hipotenzije, hiperkalemije i oslabljene funkcije bubrega (uključujući akutnu bubrežnu insuficijenciju), zbog toga se dvostruka blokada RAAS-a kombinovanom upotrebom ACE-inhibitora, blokatora receptora angiotenzina II ili aliskirena ne preporučuje (videti odeljke 4.5 i 5.1).
Ako se terapija dvostrukom blokadom smatra apsolutno neophodnom, treba je sprovoditi isključivo pod nadzorom lekara specijaliste, i uz čestu kontrolu bubrežne funkcije, elektrolita i krvnog pritiska.
ACE-inhibitore i blokatore receptora angiotenzina II ne treba koristiti zajedno kod pacijenata sa dijabetesnom nefropatijom.
Druga stanja sa stimulacijom sistema renin-angiotenzin-aldosteron
Kod pacijenata čiji vaskularni tonus i bubrežna funkcija zavise prvenstveno od aktivnosti sistema renin- angiotenzin-aldosteron (npr. pacijenti sa teškom kongestivnom srčanom insuficijencijom ili osnovnom bubrežnom bolešću, uključujući stenozu bubrežnih arterija), terapija drugim lekovima koji utiču na taj sistem povezana je sa akutnom hipotenzijom, hiperazotemijom, oligurijom, ili ređe akutnom bubrežnom insuficijencijom (videti odeljak 4.8).
Primarni aldosteronizam
Pacijenti sa primarnim aldosteronizmom po pravilu neće odgovarati na antihipertenzivne lekove koji deluju preko inhibicije sistema renin-angiotenzin. Prema tome, kod njih se upotreba kombinacije lekova telmisartan/hidrohlortiazid ne preporučuje.
Stenoza aortnog i mitralnog zaliska, opstruktivna hipertrofična kardiomiopatija
Kao što je slučaj i sa drugim vazodilatatorima, posebnu pažnju treba obratiti na pacijente koji imaju aortnu ili mitralnu stenozu zaliska, ili opstruktivne hipertrofične kardiomiopatije.
Metabolički i endokrini efekti
Terapija tiazidna može da poremeti toleranciju glukoze, pošto se može javiti hipoglikemija kod pacijenata sa dijabetesom koji primaju insulin ili antidijabetike, a leče se telmisartanom. Zbog toga kod pacijenata sa dijabetesom treba razmotriti praćenje koncentracije glukoze u krvi; može biti potrebno prilagođavanje doze insulina ili oralnih hipoglikemijskih lekova kada postoji indikacija. Latentni diabetes mellitus može da postane manifestan tokom terapije tiazidima.
Povećanje nivoa holesterola i triglicerida je povezano sa terapijom tiazidnim diureticima; međutim pri dozi od 12,5 mg u ovom leku, su prijavljeni minimalni efekti ili odsustvo efekata.
Kod nekih pacijenata koji primaju tiazidnu terapiju može se pojaviti hiperurikemija ili jasno ispoljeni giht.
Disbalans elektrolita
Kod svih pacijenata na terapiji diureticima, u odgovarajućim vremenskim intervalima treba kontrolisati elektrolite u serumu.
Tiazidi, uključujući i hidrohlortiazid, mogu da dovedu do disbalansa elektrolita ili tečnosti (hipokalemija, hiponatremija i hipohloremijska alkaloza). Znaci koji upozoravaju na disbalans tečnosti ili elektrolita su: suva usta, žeđ, opšta slabost, letargija, pospanost, uznemirenost, bol ili grčevi u mišićima, zamor mišića, hipotenzija, oligurija, tahikardija i gastrointestinalni poremećaji kao što su mučnina ili povraćanje (videti odeljak 4.8).
-
Hipokalemija
Iako se pri upotrebi tiazidnih diuretika može pojaviti i hipokalemija, istovremena terapija telmisartanom može smanjiti hipokalemiju izazvanu diuretikom. Rizik od hipokalemije veći je kod pacijenata sa cirozom jetre, kod onih sa pojačanom diurezom, kod onih sa nedovoljnim oralnim unosom elektrolita, kao i kod pacijenata koji istovremeno primaju i kortikosteroide ili adrenokortikotropni hormon (ACTH) (videti odeljak 4.5).
-
Hiperkalemija
I obrnuto, zbog inhibicije receptora angiotenzin II (AT1) telmisartanom, koji je komponenta ovog leka, može doći do pojave hiperkalemije. Iako klinički signifikantna hiperkalemija nije dokumentovana pri primeni leka kombinacije telmisartan/hidrohlortiazid, u faktore rizika za razvoj hiperkalemije spadaju bubrežna insuficijencija i/ili srčana insuficijencija, kao i diabetes mellitus. Zbog toga uz kombinaciju telmisartan/hidrohlortiazida treba veoma oprezno koristiti diuretike koji štede kalijum, dodatke prehrani sa kalijumom ili zamene za so koje sadrže kalijum (videti odeljak 4.5).
-
Hiponatremija i hipohloremijska alkaloza
Nema dokaza da bi kombinacija telmisartan/hidrohlortiazid mogla da smanji ili spreči hiponatremiju izazvanu diureticima. Deficit hlorida je obično blag i po pravilu ne iziskuje nikakvu terapiju.
-
Hiperkalcemija
Tiazidi mogu da smanje urinarnu ekskreciju kalcijuma i dovedu do intermitentnog i blagog povećanja kalcijuma u serumu u odsustvu poznatog poremećaja metabolizma kalcijuma. Izražena hiperkalcemija može biti znak prikrivenog hiperparatireoidizma. Primenu tiazida treba obustaviti pre ispitivanja funkcije paratireoidne žlezde.
-
Hipomagnezemija
Pokazano je da tiazidi povećavaju urinarnu ekskreciju magnezijuma, što može da dovede do hipomagnezemije (videti odeljak 4.5).
Etničke razlike
Kao što je to slučaj i sa drugim antagonistima angiotenzin II-receptora, telmisartan je po svoj prilici manje efikasan za snižavanje krvnog pritiska kod ljudi crne rase nego kod ostalih, verovatno zbog veće prevalence stanja niskog nivoa renina kod populacije crne rase sa visokim pritiskom.
Ostalo
Kao što je slučaj i sa svim drugim antihipertenzivnim agensima, prekomerno smanjenje krvnog pritiska kod pacijenata sa ishemijskom kardiomiopatijom ili ishemijskom kardiovaskularnom bolešću, može da dovede do infarkta miokarda ili moždanog udara.
Opšte napomene
Reakcije preosetljivosti na hidrohlortiazid mogu da se pojave i kod pacijenata koji u anamnezi imaju alergije ili bronhijalnu astmu, kao i kod onih kod kojih to nije slučaj, ali su verovatnije u prvoj grupi.
Sa upotrebom tiazidnih diuretika, uključujući hidrohlortiazid zabeleženo je aktiviranje ili egzacerbacija sistemskog lupusa eritematozusa.
Sa tiazidnim diureticima beleže se reakcije preosetljivosti (videti odeljak 4.8). Ako tokom terapije dođe do reakcije fotosenzitivnosti, preporučuje se da se prekine terapija. Ukoliko je potrebna ponovna primena diuretika, preporučuje se da se izložene površine tela zaštite od sunca ili veštačkog UV zračenja.
Horoidalna efuzija, akutna miopija i glaukom zatvorenog ugla
Hidrohlortiazid, sulfonamid, može da izazove idiosinkratsku reakciju, koja dovodi do horoidalne efuzije sa defektom vidnog polja, akutne prolazne miopije i akutnog glaukoma zatvorenog ugla. U simptome ove bolesti spadaju akutni početak smanjene oštrine vida ili bol u oku, i tipično se javlja u roku od nekoliko sati ili nedelja od početka uzimanja ove terapije. Nelečeni akutni glaukom zatvorenog ugla može da dovede do trajnog gubitka vida. Primarna terapija podrazumeva obustavljanje uzimanja hidrohlortiazida što je moguće pre. Može se ukazati potreba da se razmisli o brzoj medikamentoznoj ili hirurškoj terapiji ukoliko se intraokularni pritisak ne stavi pod kontrolu. Faktori rizika za razvoj akutnog glaukoma zatvorenog ugla mogu da uključe istoriju alergije na sulfonamide ili penicilin.
Nemelanomski kancer kože
Povećan rizik od nemelanomskog kancera kože (engl. non-melanoma skin cancer, NMSC) [bazocelularni karcinom (engl. basal cell carcinoma, BCC) i planocelularni karcinom (eng. squamous cell carcinoma, SCC)] kod povećane kumulativne izloženosti HCTZ-u zabeležen je u dve epidemiološke studije zasnovane na Nacionalnom registru malignih oboljenja Danske. Fotosenzitivno dejstvo hidrohlortiazida može da predstavlja mogući mehanizam za nastanak NMSC-a.
Pacijente koji uzimaju hidrohlorotiazid potrebno je informisati o riziku od NMSC-a i savetovati da redovno proveravaju svoju kožu kako bi se uočila pojava svake nove lezije i da hitno prijave svaku sumnjivu leziju na koži. Pacijente treba posavetovati o mogućim preventivnim merama, kao što je ograničena izloženost sunčevoj svetlosti i UV zracima i, u slučaju izloženosti, korišćenje odgovarajuće zaštite, radi minimiziranja rizika od kancera kože. Sumnjive lezije na koži potrebno je hitno pregledati, potencijalno uključujući histološke preglede uzorka dobijenog biopsijom. Takođe može da bude potrebno da se razmotri opravdanost primene hidrohlorotiazida kod pacijenata koji su ranije imali NMSC (takođe videti odeljak 4.8).
Akutna respiratorna toksičnost
Nakon uzimanja hidrohlortiazida zabeleženi su veoma retki slučajevi akutne respiratorne toksičnosti, uključujući akutni respiratorni distres sindrom (ARDS). Plućni edem se obično razvija u roku od nekoliko minuta do nekoliko sati nakon uzimanja hidrohlortiazida. Na početku simptomi uključuju dispneju, groznicu- povišenu telesnu temperaturu, pogoršanje plućne funkcije i hipotenziju. Ako se sumnja na ARDS, potrebno je prekinuti primenu leka Micardis Plus i primeniti odgovarajuće lečenje. Hidrohlortiazid se ne sme davati pacijentima koji su prethodno imali ARDS nakon uzimanja hidrohlortiazida.
Laktoza
Jedna tableta sadrži laktozu. Pacijenti sa retkim naslednim oboljenjem intolerancije na galaktozu, nedostatkom laktaze ili glukozno-galaktoznom malapsorpcijom ne smeju koristiti ovaj lek.
Sorbitol
MicardisPlus 80 mg/12,5 mg tablete
MicardisPlus 80 mg/12,5 mg tablete sadrže 338 mg sorbitola u jednoj tableti. Pacijenti sa retkim naslednim oboljenjem intolerancije na fruktozu ne smeju koristiti ovaj lek.
Jedna tableta sadrži manje od 1 mmol (23 mg) natrijuma po tableti, tj. suštinski je bez natrijuma.
Litijum
Tokom istovremene primene litijuma i ACE inhibitora zabeležen je reverzibilni porast koncentracija litijuma u serumu. Retki slučajevi su takođe primećeni i sa antagonistima angiotenzin II-receptora (uključujući i kombinaciju telmisartan/hidrohlortiazid). Zajednička primena litijuma i kombinacije telmisartan//hidrohlortiazid se ne preporučuje (videti odeljak 4.4). Ukoliko se pokaže da je ova kombinacija
neophodna, preporučuje se pažljivo praćenje koncentracije litijuma u serumu, tokom njihove zajedničke primene.
Lekovi povezani sa gubitkom kalijuma i hipokalemijom (npr. drugi kaliuretični diuretici, laksativi, kortikosteroidi, ACTH, amfotericin, karbenoksolon, penicilin G natrijum, salicilna kiselina i derivati).
Ako se ovi lekovi propisuju istovremeno sa kombinacijom telmisartan-hidrohlortiazid, savetuje se praćenje koncentracije kalijuma u serumu. Ovi lekovi mogu da potenciraju efekat hidrohlortiazida na koncentraciju kalijuma u serumu (videti odeljak 4.4).
Lekovi koji mogu da povećaju koncentraciju kalijuma u serumu ili indukuju hiperkalemiju (npr.ACE inhibitori, upotreba diuretika koji štede kalijum, dodataka prehrani sa kalijumom, zamena za so sa kalijumom, ciklosporina i drugih lekova kao npr. heparin natrijum).
Ako se ovi lekovi propisuju istovremeno kada i kombinacija telmisartan-hidrohlortiazid, savetuje se praćenje koncentracije kalijuma u serumu. Na osnovu iskustva sa drugim lekovima koji deluju na sistem renin- angiotenzin, zajednička primena gore navedenih lekova može da vodi do povećanja koncentracije kalijuma u serumu, i zbog toga se ne preporučuje (videti odeljak 4.4).
Lekovi na koje utiču poremećaji koncentracije kalijuma u serumu
Periodično praćenje koncentracije kalijuma u serumu i EKG-a savetuje se kada se kombinacija telmisartan– hidrohlortiazid daje sa lekovima na koje utiču promene koncentracije kalijuma u serumu, (npr.glikozidi digitalisa, antiaritmici) i lekovi za koje se zna da mogu da izazovu torsades de pointes (ukjučujući neke antiaritmike), i ukoliko je hipokalemija predisponirajući faktor za torsades de points:
-
antiaritmici klase Ia (npr hinidin, hidrohinidin, dizopiramid),
-
antiaritmici klase III (npr.amiodaron, sotalol, dofetilid, ibutilid),
-
neki antipsihotici (npr. tioridazin, hlorpromazin, levomepromazin, trifluperazin, ciamemazin, sulpirid, sultoprid, amisulprid, tiaprid, pimozid, haloperidol, droperidol),
-
drugi lekovi (npr. bepridil, cisaprid, difemanil, eritromicin i.v, halofantrin, mizolastin, pentamidin, sparfloksacin, terfenadin, vinkamin i.v)
Glikozidi digitalisa
Hipokalemija indukovana tiazidima ili hipomagnezemija favorizuju početak aritmija indukovanih digitalisom (videti odeljak 4.4).
Digoksin
Prilikom istovremene primene digoksina i telmisartana, zabeležen je porast medijane koncentracije digoksina u plazmi (49%) i koncentracije tokom intervala doziranja (20%).
Prilikom započinjanja terapije, prilagođavanja doze ili prekida terapije telmisartanom, potrebno je pratiti koncentraciju digoksina i voditi računa da ostane u terapijskom rasponu.
Drugi antihipertenzivni lekovi
Telmisartan može da poveća hipotenzivne efekte drugih antihipertenzivnih lekova.
Podaci iz kliničkih ispitivanja pokazali su da je dvostruka blokada sistema renin-angiotenzin-aldosteron (RAAS) kombinovana primenom ACE-inhibitora, blokatora receptora angiotenzina II ili aliskirena povezana sa većom učestalošću neželjenih događaja kao što su hipotenzija, hiperkalemija i oslabljena funkcija bubrega (uključujući i akutnu bubrežnu insuficijenciju) u poređenju sa slučajevima u kojima se koristi samo jedan agens koji deluje na RAAS (videti odeljke 4.3, 4.4 i 5.1).
Antidijabetični lekovi (oralni lekovi i insulin)
Može biti potrebno prilagođavanje doze antidijabetesnih lekova (videti odeljak 4.4).
Metformin
Metformin treba koristiti sa oprezom: postoji rizik od razvoja laktatne acidoze indukovane funkcionalnom bubrežnom insuficijencijom kada se daje istovremeno sa hidrohlortiazidom.
Holestiramin i holestipol (smole)
Resorpcija hidrohlortiazida je smanjena u prisustvu smola za anjonsku izmenu.
Nesteroidni antiinflamatorni lekovi
NSAIL (t.j. acetilsalicilna kiselina u režimu doziranja za antiinflamatorne namene, inhibitori COX-2 i neselektivni NSAIL) mogu da smanje diuretična, natriuretična i antihipertenzivna dejstva tiazidnih diuretika i antihipertenzivna dejstva antagonista angiotenzin II-receptora.
Kod nekih pacijenata sa kompromitovanom funkcijom bubrega (npr. dehidrirani pacijenti ili gerijatrijski pacijenti sa kompromitovanom funkcijom bubrega) istovremeno davanje antagonista angiotenzina II- receptora i agenasa koji inhibiraju ciklooksigenazu može da dovede do daljeg pogoršanja bubrežne funkcije, uključujući i mogućnost nastanka akutne bubrežne insuficijencije, koja je obično reverzibilna. Prema tome, ovu kombinaciju treba koristiti oprezno, posebno kod pacijenata starijeg životnog doba. Pacijente treba hidrirati na pravi način, i treba uzeti u obzir potrebu za praćenjem bubrežne funkcije po uvođenju istovremene terapije i periodično posle toga.
U jednoj studiji, istovremena primena telmisartana i ramiprila dovela je do povećanja do 2,5 puta u PIK0-24 i Cmax ramiprila i ramiprilata. Klinički značaj ovog zapažanja nije poznat.
Presorni amini (npr. noradrenalin)
Dejstvo presornih amina može biti smanjeno.
Nedepolarizujući relaksansi skeletnih mišića (npr. tubokurarin)
HCTZ može da pojača dejstvo nedepolarizujućih relaksanasa skeletnog mišića.
Lekovi koji se primenjuju u terapiji gihta (npr. probenecid, sulfinpirazon i alopurinol)
Može biti neophodno prilagođavanje doze urikozuričnih lekova jer hidrohlortiazid može da poveća koncentraciju mokraćne kiseline u serumu. Povećanje doze probenecida ili sulfinpirazona može biti neophodno. Istovremena primena tiazida može da poveća incidenciju reakcija preosetljivosti na alopurinol.
Kalcijumove soli
Tiazidni diuretici mogu da povećaju koncentraciju kalcijuma u serumu zbog smanjene sekrecije. Ako se moraju propisati preparati kalcijuma ili lekovi koji štede kalcijum (npr. terapija vitaminom D), potrebno je pratiti koncentraciju kalcijuma u serumu i u skladu sa tim prilagoditi dozu kalcijuma.
Beta-blokatori i diazoksid
Hiperglikemijsko dejstvo beta-blokatora i diazoksida može biti pojačano tiazidima.
Antiholinergički lekovi (npr. atropin, biperiden)
Mogu da povećaju biološku raspoloživost diuretika tiazidnog tipa tako što smanjuju gastrointestinalni motilitet i brzinu pražnjenja želuca.
Amantadin
Tiazidi mogu da povećaju rizik od neželjenih dejstava izazvanih amantadinom.
Citotoksični lekovi (npr. ciklofosfamid, metotreksat)
Tiazidi mogu da smanje bubrežnu ekskreciju citotoksičnih lekova i da pojačaju njihovo mijelosupresivno dejstvo.
Na osnovu njihovih farmakoloških svojstava može se očekivati da sledeći lekovi mogu da pojačaju hipotenzivno dejstvo svih antihipertenziva, uključujući i telmisartan: baklofen, amifostin.
Pored toga, ortostatska hipotenzija može da bude pogoršana uzimanjem alkohola, barbiturata, narkotika ili antidepresiva.
Trudnoća:
Ne preporučuje se primena antagonista angiotenzin II-receptora tokom prvog trimestra trudnoće (videti odeljak 4.4). Primena antagonista angiotenzin II-receptora kontraindikovana je tokom drugog i trećeg trimestra trudnoće (videti odeljke 4.3 i 4.4).
Ne postoje adekvatni podaci o upotrebi telmisartan/hidrohlortiazida tokom trudnoće. Studije na životinjama su pokazale reproduktivnu toksičnost (videti odeljak 5.3)
Epidemiološki podaci vezani za teratogeni rizik nakon ekspozicije ACE inhibitorima tokom prvog trimestra trudnoće nisu definitivni; ipak malo povećanje rizika ne može da se isključi. Pošto ne postoje kontrolisani epidemiološki podaci o riziku vezanom za antagoniste angiotenzin II-receptora, sličan rizik postoji za ovu grupu lekova. Pacijentkinje koje planiraju trudnoću treba da pređu na alternative antihipertenzivne lekove sa potvrđenim profilom bezbednosti za upotrebu u trudnoći, osim ako se terapija antagonistima receptora angiotenzina II ne smatra neophodnom. Kada se trudnoća dijagnostikuje, terapija sa antagonistima angiotenzin II-receptora treba odmah da se prekine, i ako je potrebno, treba otpočeti alternativnu terapiju.
Poznato je da izloženost antagonistima angiotenzin II-receptora tokom drugog i trećeg trimestra trudnoće indukuje fetotoksičnost kod ljudi (smanjena funkcija bubrega, oligohidramnion, usporeno okoštavanje kostiju lobanje) i neonatalnu toksičnost (oštećenje funkcije bubrega, hipotenzija, hiperkalemija) (videti odeljak 5.3).
Ukoliko je došlo do izloženosti antagonistima angiotenzin II-receptora od drugog trimestra trudnoće nadalje, preporučuje se ultrazvučno praćenje funkcije bubrega i razvoja lobanje. Odojčad čije su majke uzimale antagoniste angiotenzin II-receptora moraju se pažljivo pratiti zbog mogućnosti pojave hipotenzije (videti odeljke 4.3 i 4.4).
Postoji ograničeno iskustvo sa primenom hidrohlortiazida tokom trudnoće, a posebno tokom prvog trimestra trudnoće. Podaci iz ispitivanja na životinjama su nedovoljni. Hidrohlortiazid prolazi placentalnu barijeru.
S obzirom na farmakološki mehanizam delovanja hidrohlortiazida njegova primena tokom drugog i trećeg trimestra trudnoće može da kompromituje fetalno-placentalnu perfuziju i može izazvati fetalna i neonatalna dejstva kao što su ikterus, poremećaji ravnoteže elektrolita i trombocitopenije.
Hidrohlortiazid se ne sme primenjivati kod gestacijskih edema gestacijske hipertenzije ili preeklampsije zbog rizika od smanjenog volumena plazme i hipoperfuzije placente, bez korisnog dejstva na tok bolesti.
Hidrohlortiazid ne treba primenjivati u terapiji esencijalne hipertenzije kod trudnica, osim u retkim slučajevima kada se druga terapija ne može primeniti.
Dojenje:
S obzirom na to da nema dovoljno podataka o upotrebi kombinacije telmisartan/hidrohlortiazid u periodu dojenja, kombinacija telmisartan/hidrohlortiazid se ne preporučuje, i prednost se daje alternativnim terapijama koje imaju bolji profil bezbednosti tokom dojenja, posebno u slučajevima kada se doji novorođenče ili prevremeno rođeno dete.
Hidrohlortiazid se izlučuje u malim količinama u majčino mleko. Velike doze tiazida intenzivno pojačavaju diurezu i mogu da dovedu do inhibicije stvaranja mleka. Primena kombinacije telmisartan/hidrohlortiazida tokom perioda dojenja se ne preporučuje. Ukoliko se, ipak, kombinacija telmisartan/hidrohlortiazida koristi tokom dojenja, treba primeniti najmanju moguću dozu.
Plodnost:
U pretkliničkim ispitivanjima, nije primećeno dejstvo telmisartana na plodnost kod muškaraca i žena.
Micardis Plus može uticati na sposobnost upravljanja vozilim i rukovanja mašinama. Kod uzimanja kombinacije telmisartan/hidrohlortiazida mogu se povremeno pojaviti vrtoglavica ili pospanost.
Sažetak bezbednosnog profila
Najšešće prijavljeno neželjeno dejstvo je vrtoglavica. Ozbiljan angioedem može da se javi retko (≥1/10000 do < 1/ 1000).
Ukupna incidenca neželjenih događaja prijavljena pri primeni kombinacije telmisartan/hidrohlortiazid je uporediva sa onima koji su prijavljeni sa telmisartanom u randomizovanim kontrolisanim kliničkim studijama koje su uključile 1471 pacijenta koji su bili randomizovani da primaju telmisartan plus hidrohlortiazid (835) ili samo telmisartan (636). Nije bilo dozno zavisnih neželjenih dejstava i ona nisu pokazala korelaciju sa polom, starošću ili rasom pacijenata.
Tabelaran prikaz neželjenih dejstava
Neželjene reakcije prijavljene u kliničkim studijama i one koje se češće javljaju pri primeni kombinacije telmisartan plus hidrohlortiazid u odnosu na placebo (p≤0,05), prikazane su u nastavku, prema klasi sistema oragana. Neželjene reakcije za koje se zna da se javljaju sa svakom komponentom pojedinačno, ali nisu primećene u kliničkim ispitivanjima, mogu se javiti tokom terapije kombinacijom telmisartan/hidrohlortiazida.
Neželjenja dejstva su grupisana na osnovu učestalosti pojavljivanja prema sledećoj konvenciji: veoma često ≥1/10; često ≥ 1/100, <1/10; povremeno ≥1/1000, <1/100; retko ≥ 1/10000, <1/1000; veoma retko(<1/10000), nepoznate učestalosti (ne može se proceniti na osnovu dostupnih podataka)
U okviru svake grupe učestalosti neželjena dejstva su prikazana po redosledu smanjenja stepena ozbiljnosti.
Infekcije i infestacije:
Retko: Bronhitis, faringitis, sinuzitis
Poremećaji imunskog sistema
Retko: Egzacerbacija ili aktiviranje sistemskog eritematoznog lupusa1
Poremećaji metabolizma i ishrane
Povremeno: Hipokalemija
Retko: Hiperurikemija, hiponatremija
Psihijatrijski poremećaji:
Povremeno: Anksioznost
Retko: Depresija
Poremećaji nervnog sistema
Često: Vrtoglavica
Povremeno: Sinkopa, parestezije
Retko: Nesanica, poremećaji sna
Poremećaji oka
Retko: Poremećaj vida, zamućen vid
Poremećaji uha i labirinta
Povremeno: Vertigo
Kardiološki poremećaji
Povremeno: Tahikardija, srčane aritmije
Vaskularni poremećaji:
Povremeno: Hipotenzija, ortostatska hipotenzija
Respiratorni, torakalni i medijastinalni poremećaji
Povremeno: Dispneja
Retko: Respiratorni distres (uključujući pneumonitis i plućni edem)
Gastrointestinalni poremećaji
Povremeno: Dijareja, suva usta, flatulencija
Retko: Abdominalni bol, konstipacija, dispepsija, povraćanje, gastritis
Hepatobilijarni poremećaji
Retko: Abnormalna funkcija jetre/poremećaj jetre2
Poremećaji kože i potkožnog tkiva
Retko: Angioedem (takođe i sa smrtnim ishodom), eritem, pruritus, osip, hiperhidroza, urtikarija
Poremećaji mišićno-koštanog sistema i vezivnog tkiva
Povremeno: Bol u leđima, mišićni spazam, mialgija Retko: Artralgija, mišićni grčevi, bol u ekstremitetu
Poremećaji reproduktivnog sistema i dojki:
Povremeno: Erektilna disfunkcija
Opšti poremećaji i reakcije na mestu primene:
Povremeno: Bol u grudima
Retko: Simptomi slični gripu, bol
Ispitivanja
Povremeno: Povećanje koncentracije mokraćne kiseline u krvi
Retko: Povećanje vrednosti kreatinina i kreatin fosfokinaze (CPK) u krvi, povećanje vrednosti enzima jetre u krvi
1: Na osnovu postmarketinškog iskustva
2: Za dodatne informacije pogledati odeljak „Opis pojedinih neželjenih dejstava ˮ
Dodatne informacije o pojedinačnim komponentama
Neželjeni efekti ranije prijavljeni tokom korišćenja jedne od komponenti mogu da budu potencijalni neželjeni efekti leka Micardis Plus, čak i ukoliko nisu opservirani u kliničkim studijama sa ovim lekom.
Telmisartan
Neželjeni efekti su se desili sa sličnom frekvencom kod pacijenata lečenih placebom i telmisartanom.
Ukupna incidenca neželjenih efekata prijavljenih tokom korišćenja telmisartana (41,4%) je obično bila komparativna sa placebom (43,9%) u placebo kontrolisanim studijama.
Sledeći neželjeni efekti prijavljeni dole su sakupljeni tokom svih kliničkih studija kod hipertenzivnih pacijenata lečenih telmisartanom ili kod pacijenata starosti 50 godina i starijih sa visokim rizikom za nastanak kardiovaskularnih komplikacija.
Infekcije i infestacije
Povremeno: Infekcije gornjeg respiratornog trakta, infekcije urinarnog trakta uključujući cistitis Retko: Sepsa uključujući smrtni ishod3
Poremećaji krvi i limfnog sistema
Povremeno Anemija
Retko: Eozinofilija, trombocitopenija
Poremećaji imunskog sistema
Retko: Preosetljivost (hipersenzitivnost), anafilaktičke reakcije
Poremećaji metabolizma i ishrane
Povremeno: Hiperkalemija
Retko: Hipoglikemija (kod pacijenata sa dijabetesom)
Kardiološki poremećaji
Povremeno: Bradikardija
Poremećaji nervnog sistema
Retko: Nesanica
Respiratorni, torakalni i medijastinalni poremećaji
Povremeno: Kašalj
Veoma retko: Intersticijalna bolest pluća3
Gastrointestinalni poremećaji
Retko: Nelagodnost želuca
Poremećaji kože i potkožnog tkiva
Retko: Ekcem, promene na koži uzrokovane lekovima, promene na koži uzrokovane toksičnim dejstvom
Poremećaji mišićno- koštanog sistema i vezivnog tkiva
Retko: Artroza, bol u tetivama
Poremećaji bubrega i urinarog sistema
Povremeno: Oštećenje funkcije bubrega (uključujući akutnu bubrežnu insuficijenciju)
Opšti poremećaji i reakcije na mestu primene
Povremeno: Astenija
Ispitivanja
Retko: Smanjenje vrednosti hemoglobina
3: Za dodatne informacije, pogledajte odeljak „Opis pojedinih neželjenih dejstava”
Hidrohlortiazid
Hidrohlortiazid može da prouzrokuje ili pogorša hipovolemiju što može da dovede do disbalansa elektrolita (videti odeljak 4.4).
Neželjene reakcije nepoznate frekvencije tokom primene hidrohlortiazida pojedinačno uključuju:
Infekcije i infestacije
Nepoznata učestalost: Sijaloadenitis
Neoplazme – benigne, maligne i neodređene (uključujući ciste i polipe)
Nepoznata učestalost: Nemelanomski karcinom kože (bazocelularni karcinom i planocelularni karcinom, kao i karcinom skvamoznih ćelija)
Poremaćaji krvi i limfnog sistema
Retko: Trombocitopenija (ponekad sa purpurom)
Nepoznata učestalost: Aplastična anemija, hemolitička anemija, depresija koštane srži, leukopenija, neutropenija, agranulocitoza
Poremećaji imunskog sistema:
Nepoznata učestalost: Anafilaktičke reakcije, hipersenzitivnost
Endokrini poremećaji
Nepoznata učestalost: Neadekvatna kontrola diabetes mellitus-a
Poremećaji metabolizma i ishrane
Često: Hipomagnezemija
Retko: Hiperkalcemija
Veoma retko: Hipohloremijska alkaloza
Nepoznata učestalost: Anoreksija, gubitak apetita, disbalans elektrolita, hiperholesterolemija, hiperglikemija, hipovolemija
Psihijatrijski poremećaji
Nepoznata učestalost : Uznemirenost
Poremećaji nervnog sistema
Retko: Glavobolja Nepoznata učestalost : Ošamućenost
Respratorni, torakalni i medijastinalni poremećji
Veoma retko: Akutni respiratorni distres sindrom (ARDS) (videti odeljak 4.4)
Poremećaji oka
Nepoznata učestalost: Ksantopsija, akutna miopija, akutni glaukom zatvorenog ugla, horoidalna efuzija
Vaskularni poremećaji
Nepoznata učestalost: Nekrotizirajući vaskulitis
Gastrointestinalni poremećaji
Često: Mučnina
Nepoznata učestalost: Pankreatitis, osećaj nelagodnosti u želucu
Hepatobilijarni poremećaji
Nepoznata učestalost: Hepatocelularna žutica, holestatska žutica
Poremećaji kože i potkožnog tkiva
Nepoznata učestalost: Sindrom sličan lupus eritematozusu, fotosenzitivne reakcije, vaskulitis kože, toksična epidermalna nekroliza, multiformni eritem
Poremećaji mišićno- koštanog sistema i, vezivnog tkiva
Nepoznata učestalost : Slabost
Poremećaji bubrega i urinarog sistema
Nepoznata učestalost: Intersticijalni nefritis, bubrežna disfunkcija, glikozurija
Opšti poremećaji i reakcije na mestu primene
Nepoznata učestalost: Groznica-povišena telesna temperatura
Ispitivanja
Nepoznata učestalost : Povećanje nivoa triglicerida Opis pojedinih neželjenih dejstava
Abnormalna funkcija jetre/poremećaj funkcije jetre
Većina slučajeva abnormalne funkcije jetre/poremećaja funkcije jetre iz postmarketinškog iskustva se dogodila kod pacijenata japanskog porekla. Pacijenti japanske populacije su imali veću tendenciju ka ispoljavanju ovih neželjenih dejstava.
Sepsa
U studiji PRoFESS upotrebom telmisartana je primećena povećana incidenca sepse u poređenju sa placebom. Ovaj događaj može da bude slučajni nalaz otkriven ili povezan sa trenutno nepoznatim mehanizmom nastanka (videti odeljak 5.1).
Intersticijalna bolest pluća
Slučajevi intersticijalne bolesti pluća prijavljeni u postmarketinškoj upotrebi leka bili su vremenski povezani sa unosom telmisartana. Međutim, uzročno-posledična veza nije utvrđena.
Nemelanomski karcinom kože
Na osnovu dostupnih podataka iz epidemioloških studija, između hidrohlorotiazida i nemelanomskog karcinom kože (NMSC) primećena je povezanost zavisna od kumulativne doze (takođe videti odeljke 4.4 i 5.1).
Prijavljivanje neželjenih reakcija
Prijavljivanje sumnji na neželjene reakcije posle dobijanja dozvole za lek je važno. Time se omogućava kontinuirano praćenje odnosa koristi i rizika leka. Zdravstveni radnici treba da prijave svaku sumnju na neželjene reakcije na ovaj lek Agenciji za lekove i medicinska sredstva Srbije (ALIMS):
Agencija za lekove i medicinska sredstva Srbije Nacionalni centar za farmakovigilancu Vojvode Stepe 458, 11221 Beograd
Republika Srbija
fax: +381 (0)11 39 51 131
website: www.alims.gov.rs
e-mail: nezeljene.reakcije@alims.gov.rs
Postoji ograničena dostupnost informacija u vezi sa predoziranjem telmisartanom kod ljudi.Stepen do koga se hidrohlortiazid uklanja hemodijalizom nije utvrđen.
Simptomi:
Najverovatnije manifestacije predoziranja telmisartanom su hipotenzija i tahikardija; bradikardija, vrtoglavica, povraćanje, povećanje koncentracije serumskog kreatinina i akutna bubrežna insuficijencija su takođe prijavljene. Predoziranje hidrohlortiazidom je povezano sa deplecijom elektrolita (hipokalemija, hipohloremija) i hipovolemijom koja je rezultat prekomerne diureze. Najčešći znaci i simptomi predoziranja su mučnina i pospanost. Hipokalemija može da dovede do mišićnog spazma i/ili izraženom aritmijom povezanom sa istovremenom primenom glikozida digitalisa ili određenih antiaritmika.
Terapija:
Telmisartan se ne uklanja hemodijalizom. Pacijenta treba pažljivo pratiti, a terapija treba da bude simptomatska i suportivna. Terapija zavisi od vremena proteklog od unošenja leka i težine simptoma. Preporučene mere uključuju indukciju povraćanja i/ili gastričnu lavažu. Aktivni ugalj može da bude koristan u terapiji predoziranja. Treba često pratiti elektrolite i kreatinin u serumu. Ukoliko dođe do hipotenzije, pacijenta treba postaviti u ležeći položaj, a nadoknada soli i volumena tečnosti mora biti trenutna.
Farmakološki podaci - Micardis 80mg+12.5mg
Farmakoterapijska grupa: Lekovi koji deluju na renin-angiotenzin sistem, Antagonisti receptora angiotenzin II-kombinacije
ATC šifra: C09DA07
Lek Micardis Plus je kombinacija antagonista receptora angiotenzina II, telmisartana i jednog tiazidnog diuretika, hidrohlortiazida. Kombinacija ovih supstanci ima dodatno antihipertenzivni efekat koji smanjuje krvni pritisak u većoj meri nego bilo koja od ovih komponenti primenjena pojedinačno.
Lek Micardis Plus se daje jednom dnevno i u rasponu terapijskih doza dovodi do delotvornog i kontinuiranog smanjenja krvnog pritiska.
Mehanizam dejstva
Telmisartan je oralno delotvoran i specifičan antagonist receptora angiotenzin II (tip AT1). Telmisartan visokim afinitetom izmešta angiotenzin II sa njegovog mesta vezivanja na receptore podtipa AT1 koji su odgovorni za poznato dejstvo angiotenzina II. Telmisartan ne ispoljava potencijalnu agonističku aktivnost na AT1 receptorima. Telmisartan se selektivno vezuje za AT1 receptor. Ovo vezivanje je dugotrajno.
Telmisartan ne pokazuje afinitet za druge receptore, uključujući AT2 i druge manje karakteristične AT receptore. Funkcionalna uloga ovih receptora nije poznata, niti dejstvo njihove moguće hiperstimulacije pomoću angiotenzina II, čije nivoe povećava telmisartan. Nivoi aldosterona u plazmi smanjuju se telmisartanom. Telmisartan ne inhibira renin u plazmi čoveka, niti blokira jonske kanale. Telmisartan ne inhibira enzim za konverziju angiotenzina (kininaza II), enzima koji razgrađuje i bradikinin. Prema tome, ne očekuje se potenciranje neželjenih dejstava posredstvom bradikinina.
Kod ljudi, jedna doza od 80 mg telmisartana skoro kompletno inhibira angiotenzinom II izazvano povećanje krvnog pritiska. Ovo inhibitorno dejstvo se zadržava tokom 24 sata, a ostaje merljivo i do 48 sati.
Hidrohlortiazid je tiazidni diuretik. Mehanizam antihipertenzivnog dejstva tiazidnih diuretika nije potpuno razjašnjen. Tiazidi deluju na mehanizam reapsorpcije elektrolita u bubrežnim tubulima i direktno pojačavaju izlučivanje natrijuma i hlorida u približno istim količinama. Diuretičko dejstva HCTZ-a smanjuje zapreminu plazme, pojačava aktivnost renina u plazmi, pojačava sekreciju aldosterona uz posledično pojačanje gubitka kalijuma i bikarbonata urinom i smanjuje koncentraciju kalijuma u serumu. Smatra se da blokadom sistema renin-angiotenzin-aldosteron uz istovremenu primenu telmisartana ima tendenciju da smanji gubitak kalijuma koji je povezan sa ovim diuretikom. Terapijom hidrohlortiazidom započinjanje diureze se očekuje u roku od 2 sata, a maksimalno dejstvo se dostiže za oko 4 sata, dok dejstvo traje približno 6-12 sati.
Farmakodinamski efekti
Terapija esencijalne hipertenzije
Posle prve doze telmisartana, antihipertenzivna aktivnost postepeno postaje vidljiva u roku od 3 sata. Maksimalno smanjenje krvnog pritiska se po pravilu postiže u roku od 4-8 nedelja po započinjanju terapije, i održava se tokom dugoročne terapije. Antihipertenzivno dejstvo se održava neprekidno tokom 24 sata po uzimanju doze, a uključuje i poslednja 4 sata pre sledeće doze, kao što je pokazano merenjima krvnog pritiska u ambulatornim uslovima. Ovo je potvrđeno konzistentnim odnosom maksimalnih koncentracija u plazmi koji je iznosio preko 80% posle doza od 40 mg i 80 mg telmisartana u placebo kontrolisanim kliničkim studijama.
Kod pacijenata sa hipertenzijom telmisartan smanjuje i sistolni i dijastolni krvni pritisak, ne utičući na brzinu pulsa. Antihipertenzivna efikasnost telmisartana je slična dejstvu koje imaju agensi koji predstavljaju druge klase antihipertenzivnih lekova (što je pokazano u kliničkim studijama u kojima se porede telmisartan i amlodipin, atenolol, enalapril, hidrohlortiazid i lizinopril).
Nakon naglog prestanka terapije telmisartanom, krvni pritisak se postepeno vraća na vrednosti pre lečenja tokom perioda od nekoliko dana, bez dokaza o povratnoj (rebound) hipertenziji.
Incidencija suvog kašlja bila je značajno manja kod pacijenata lečenih telmisartanom nego kod onih koji su bili na terapiji ACE inhibitorima u kliničkim studijama u kojima su direktno poređene ove dve vrste antihipertenzivne terapije.
Klinička efikasnost i bezbednost
Kardiovaskularna prevencija
ONTARGET studija (engl.- ONgoing Telmisartan Alone and in Combination with Ramipril Global Endpoint Trial) poredila je dejstvo telmisartana, ramiprila i kombinacije telmisartana i ramiprila na kardiovaskularne događaje kod 25620 pacijenata starosti od 55 godina naviše sa istorijom bolesti koronarnih arterija, moždanog udara, TIA, bolesti perifernih arterija ili diabetes mellitus-a tipa 2 uz dokaze o oštećenju perifernih organa (npr. retinopatija, hipertrofija leve komore, makro- ili mikroalbuminurija), što je populacija u riziku od kardiovaskularnih događaja.
Pacijenti su randomizacijom raspoređeni u jednu od tri sledeće terapijske grupe: telmisartan 80 mg (n = 8542), ramipril 10 mg (n = 8576), ili kombinacija telmisartana 80 mg plus ramipril 10 mg (n = 8502), i potom su praćeni tokom perioda od 4,5 godine (srednje opservaciono vreme).
Telmisartan je pokazao dejstvo slično ramiprilu za smanjenje kompozitne krajnje tačke koja je uključivala smrt kardiovaskularnog uzroka, infarkt miokarda bez smrtnog ishoda, moždani udar bez smrtnog ishoda ili hospitalizaciju zbog kongestivne srčane insuficijencije. Incidencija ove primarne krajnje tačke bila je slična za grupe koje su primale telmisartan (16,7 %) i ramipril (16,5 %). Hazart ratio za telmisartan naspram ramiprila iznosio je 1,01 (97,5 % CI 0,93 – 1,10, p (nema-inferiornosti) = 0,0019 kada je granica postavljena na 1,13). Stopa smrtnosti od svih uzroka zajedno iznosila je 11,6 % kod pacijenata koji su primali telmisartan, a 11,8 % kod onih koji su lečeni ramiprilom.
Pokazano je da je efikasnost telmisartana slična efikasnosti ramiprila za prethodno definisanu sekundarnu krajnju tačku koja je uključila smrt od kardiovaskularnog uzroka, infarkt miokarda bez smrtnog ishoda, moždani udar bez smrtnog ishoda [0,99 (97,5 % CI 0,90 - 1,08), p (nema-inferiornosti) = 0,0004], što je bila primarna krajnja tačka u referentnoj studiji HOPE (Studija za procenu prevencije kardioloških ishoda) koja je ispitivala dejstva ramiprila u poređenju sa placebom.
U studiji TRANSCEND randomizovani su pacijenti koji ne podnose ACE-Iinhibitore (po inače sličnim kriterijumima koji su korišćeni i u studiji ONTARGET) da primaju telmisartan 80 mg (n=2954) ili placebo (n=2972), gde su oba leka dodavana na standardnu terapiju. Srednje trajanje praćenja iznosilo je 4 godine i 8 meseci. Nije utvrđena statistički značajna razlika u incidenciji primarne kompozitne krajnje tačke (smrt od kardiovaskularnog uzroka, infarkt miokarda bez smrtnog ishoda, moždani udar bez smrtnog ishoda ili hospitalizacija zbog kongestivne srčane insuficijencije) [15,7 % u grupi koja je primala telmisartan i 17,0 % u grupi koja je primala placebo gde je koeficijent hazardnosti iznosio 0,92 (95 % CI 0,81 - 1,05, p = 0,22)]. Dobijen je dokaz o koristi telmisartana u poređenju sa placebom za prethodno definisanu sekundarnu krajnju tačku koja je uključila smrt od kardiovaskularnog uzroka, infarkt miokarda bez smrtnog ishoda, moždani udar bez smrtnog ishoda [0,87 (95 % CI 0,76 - 1,00, p = 0,048)]. Nije bilo dokaza o koristi kada se radilo o smrti od kardiovaskularnog uzroka (hazard ratio 1,03, 95 % CI 0,85 - 1,24).
Kašalj i angioedem su ređe prijavljivali pacijenti koji su primali telmisartan od pacijenata lečenih ramiprilom, dok je hipotenzija bila češća kod onih koji su primali telmisartan.
Kombinovanje telmisartana sa ramiprilom se nije pokazalo efikasnijim od monoterapije ramiprilom ili telmisartanom. Stopa smrtnosti od kardiovaskularnog uzroka i objedinjena stopa smrtnosti od svih uzroka bile su veće sa kombinacijom dva leka. Uz to, zabeležena je i značajno veća incidencija hiperkalemije, bubrežne insuficijencije, hipotenzije i sinkope u grupi koja je primala kombinaciju dva leka. Prema tome, upotreba kombinacije telmisartana i ramiprila se ne preporučuje u ovoj populaciji.
U kliničkoj studiji engl. „Prevention Regimen for Effectively avoiding Second Strokes” (ProFESS) sprovedenoj na pacijentima od 50 godina i starijima, koji su nedavno imali moždani udar, povećana incidenca sepse u grupi telmisartan je primećena u odnosu na placebo, 0,70% prema 0,49% [RR 1,43 (95% interval poverenja (confidence interval) 1,00 – 2,06)]; incidenca slučajeva sepse sa smrtnim ishodom je bila veća kod pacijenata koji su primali telmisartan (0,33%) u odnosu na one koji su primali placebo (0,16%) [RR 2,07 (95% interval poverenja 1,14 – 3,76)]. Primećena povećana učestalost pojave sepse povezane sa
primenom telmisartana može da bude slučajni nalaz ili povezana sa trenutno nepoznatim mehanizmom nastanka.
U dva velika, randomizovana, kontrolisana ispitivanja (ONTARGET (engl.- ONgoing Telmisartan Alone and in Combination with Ramipril Global Endpoint Trial) i VA NEPHRON-D (engl.-The Veterans Affairs Nephropathy in Diabetes) ispitivana je upotreba kombinacije jednog ACE-inhibitora sa jednim blokatorom receptora angiotenzina II.
Studija ONTARGET je sprovedeno kod pacijenata sa istorijom kardiovaskularnih ili cerebrovaskularnih bolesti, ili dijabetes melitusa tipa 2, uz dokaze o oštećenju perifernih organa. Za više informacija pogledati prethodni tekst pod naslovom „Kardiovaskularna prevencija“.
Studija VA NEPHRON-D je sprovedena kod pacijenata sa dijabetes melitusom tipa 2 i dijabetesnom nefropatijom.Ova ispitivanja nisu pokazala značajno korisno dejstvo na bubrežne i/ili kardiovaskularne događaje i mortalitet, dok je zabeležen povećani rizik od hiperkalemije, akutnog oštećenja bubrega i/ili hipotenzije, u poređenju sa pacijentima koji su primali monoterapiju. S obzirom na to da su njihova slična farmakodinamička svojstva relevantna i za druge ACE-inhibitore i blokatore receptora angiotenzina II. Zbog toga se ACE-inhibitori i blokatori receptora angiotenzina II ne smeju koristiti istovremeno kod pacijenata sa dijabetesnom nefropatijom.
Studija ALTITUDE (engl.-Aliskiren Trial in Type 2 Diabetes Using Cardiovascular and Renal Disease Enpoints) je bilo ispitivanje osmišljeno za testiranje koristi dodavanja aliskirena standardnoj terapiji s ACE inhibitorom ili blokatorom receptora angiotenzin II kod pacijenata sa šećernom bolešću tipa 2 i hroničnom bolešću bubrega, kardiovaskularnom bolešću ili obe bolesti zajedno. Ovo ispitivanje je završeno rano zbog povećanog rizika od neželjenog događaja. Kardiovaskularna smrt i moždani udar su bili i numerički češći u grupi koja je primala aliskiren nego u grupi koja je primala placebo, a i neželjeni događaji i ozbiljni neželjeni događaji od interesa (hiperkalemija, hipotenzija i bubrežna disfunkcija) češće su prijavljivani u grupi koja je primala aliskiren, nego u grupi koja je primala placebo.
Epidemiološka ispitivanja su pokazala da dugoročna terapija HCTZ-om smanjuje rizik od kardiovaskularnog mortaliteta i morbiditeta.
Efekti fiksne doze kombinacije temisartan/hidrohlortiazid na mortalitet i kardiovaskularni morbiditet su trenutno nepoznati.
Nemelanomski karcinom kože
Na osnovu dostupnih podataka iz epidemioloških studija, između hidrohlortiazida i nemelanomskog karcinoma kože (NMSC) primećena je povezanost zavisna od kumulativne doze. Jedna studija uključila je populaciju koja se sastojala od 71533 slučaja bazocelularnog karcinoma (BCC) i 8629 slučajeva planocelularnog karcinoma (SCC), uparenih sa 1430833, odnosno 172462 kontrole u populaciji. Velika upotreba hidrohlorotiazida (≥50000 mg kumulativno) bila je povezana sa prilagođenim OR od 1,29 (95% CI: 1,23-1,35) za BCC i 3,98 (95% CI: 3,68-4,31) za SCC. Primećena je jasna povezanost odgovora i kumulativne doze i za BCC i za SCC. Druga studija pokazala je moguću povezanost između karcinoma usana (SCC) i izlaganja hidrohlortiazidu: 633 slučaja karcinoma usana upareno je sa 63067 kontrola u populaciji, primenom strategije uzorkovanja iz rizične grupe (engl. risk-set sampling). Pokazana je povezanost odgovora i kumulativne doze sa prilagođenim OR 2,1 (95% CI: 1,7-2,6) sa povećanjem na OR 3,9 (3,0-4,9) za veliku upotrebu hidrohlorotiazida (~25000 mg) i na OR 7,7 (5,7-10,5) za najveću kumulativnu dozu (~100000 mg) (takođe videti odeljak 4.4).
Pedijatrijska populacija
Evropska Agencija za lekove (EMA) je odustala od obaveze da joj se podnesu rezultati studija sa lekom Micardis Plus u svim podgrupama pedijatrijske populacije u hipertenziji (videti odeljak 4.2 za primenu u pedijatrijskoj populaciji).
Istovremena primena hidrohlortiazida i telmisartana nema uticaja na farmakokinetiku bilo kog od ova dva leka kod zdravih ispitanika.
Resorpcija
Telmisartan: nakon oralne primene maksimalne koncentracije telmisartana u plazmi postižu se 0,5–1,5 h nakon uzimanju leka. Apsolutna biološka raspoloživost telmisartana u dozama od 40 mg iznosila je 42%, a sa dozom od 160 mg iznosila je 58%. Hrana neznatno smanjuje biološku raspoloživost telmisartana sa smanjenjem površine ispod krive koncentracije u plazmi (PIK) od oko 6% posle doze od 40 mg i oko 19% posle doze od 160 mg. U roku od 3 sata nakon uzimanja leka, koncentracije u plazmi su slične, bilo da je telmisartan uzet sa hranom ili bez nje. Ne očekuje se da malo smanjenje biološke raspoloživosti dovede do smanjenja terapijske efikasnosti.
Telmisartan se ne akumulira značajnije u plazmi ni posle ponovljenih primena.
Hidrohlortiazid: nakon oralne primene fiksno-dozne kombinacije, maksimalne koncentracije hidrohlortiazida dostižu se za otprilike 1,0 - 3,0 sata nakon doziranja. Na osnovu kumulativnog izlučivanja hidrohlortiazida preko bubrega, smatra se da je biološka raspoloživost bila oko 60%.
Distribucija
Telmisartan se u visokom stepenu vezuje za proteine plazme (>99,5%) i to uglavnom za albumin i alfa1- kiseli glikoprotein. Volumen distribucije telmisartana iznosi približno 500 litara, što ukazuje na dodatno vezivanje u tkivima.
Hidrohlortiazid se 68%, vezuje za proteine plazme, a njegov prividni volumen distribucije iznosi 0,83 – 1,14 L/kg.
Biotransformacija
Telmisartan se metaboliše putem konjugacije formirajući farmakološki neaktivan acilglukuronid. Glukuronid osnovnog jedinjenja je jedini metabolit koji je identifikovan kod ljudi. Posle pojedinačne doze 14C- obeleženog telmisartana ovaj glukuronid predstavlja približno 11% izmerene radioaktivnosti u plazmi.
Izoenzimi citohroma P450 nisu uključeni u metabolizam telmisartana. Hidrohlortiazid se ne metaboliše kod ljudi.
Eliminacija
Telmisartan: Nakon intravenske ili oralne primene 14C-obeleženog telmisartana veći deo date doze (>97%) eliminisan je preko fecesa, bilijarnom ekskrecijom. U urinu su nađene samo minimalne količine.
Ukupni klirens telmisartana iz plazme po oralnom unošenju iznosi >1500 mL/min. Poluvreme elimincije telmisartana iznosi >20 sati.
Hidrohlortiazid se skoro u potpunosti izlučuje urinom kao nepromenjeni lek. Otprilike 60% oralne doze eliminiše se u vidu nepromenjenog leka u roku od 48 sati. Bubrežni klirens iznosi oko 250 – 300 mL/min. Poluvreme elimincije hidrohlortiazida iznosi 10 – 15 sati.
Linearnost/nelinearnost
Telmisartan: Farmakokinetika oralno primenjenog telmisartana nije linearna u rasponu doza od 20-160 mg, jer je povećanje koncentracije u plazmi (Cmax i PIK) sa povećanjem doze, veće od proporcionalnog.
Hidrohlortiazid pokazuje linearnu farmakokinetiku. Farmakokinetika kod specifičnih populacija
Pacijenti starije životne dobi
Nema razlike u farmakokinetici telmisartana između pacijenata starije životne dobi i onih koji su mlađi od 65 godina.
Pol
Koncentracije telmisartana u plazmi su po pravilu 2 - 3 puta veće kod žena nego kod muškaraca. Međutim, u kliničkim studijama nije zabeležen značajan porast krvnog pritiska, niti incidencije ortostatske hipotenzije
kod žena. Nije potrebno nikakvo prilagođavanje doze. Zabeležen je trend većih koncentracija hidrohlortiazida kod žena nego kod muškaraca. Ovo se ne smatra klinički relevantnim.
Oštećenje funkcije bubrega
Izlučivanje preko bubrega ne doprinosi klirensu telmisartana. Na osnovu skromnog iskustva, kod pacijenata koji imaju blago do umereno oštećenje funkcije bubrega (klirens kreatinina od 30 – 60 mL/min, srednja vrednost 50 mL/min) nije potrebno nikakvo prilagođavanje doze kod pacijenata s oštećenom bubrežnom funkcijom. Telmisartan se iz krvi ne uklanja hemodijalizom. Kod pacijenata sa oslabljenom funkcijom bubrega brzina eliminacije hidrohlortiazida je smanjena.
U jednoj tipičnoj studiji kod pacijenata sa srednjim klirensom kreatinina od 90 mL/min poluvreme eliminacije hidrohlortiazida bilo je produženo. Kod pacijenata sa narušenom funkcijom bubrega, poluvreme eliminacije iznosi oko 34 sata.
Oštećenje funkcije jetre
Farmakokinetičke studije kod pacijenata sa oštećenom funkcijom jetre pokazale su povećanje apsolutne biološke raspoloživosti od skoro svih 100%. Poluvreme eliminacije se kod pacijenata sa oštećenom funkcijom jetre ne menja.
Farmaceutski podaci - Micardis 80mg+12.5mg
laktoza, monohidrat; magnezijum-stearat; skrob, kukuruzni; meglumin;
celuloza, mikrokristalna; povidon (K25);
gvožđe (III)-oksid, crveni (E172); natrijum-hidroksid;
natrijum-skrobglikolat (tip A); sorbitol (E420)
Lek ne zahteva posebne temperaturne uslove čuvanja. Čuvati u originalnom pakovanju radi zaštite od vlage.
Unutrašnje pakovanje je blister PA/Al/PVC-Al, koji sadrži 7 tableta.
Spoljašnje pakovanje je složiva kartonska kutija u kojoj se nalaze 4 blistera sa po 7 tableta (ukupno 28 tableta) i Uputstvo za lek.
(i druga uputstva za rukovanje lekom)
Lek Micardis Plus treba čuvati u zatvorenom blister pakovanju zbog higroskopnih svojstava tableta. Tablete treba izvaditi iz blistera neposredno pre upotrebe.
Povremeno, spoljni omotač blister pakovanja se odvaja od unutrašnjeg omotača između džepova blistera. Ne moraju da se preduzmu nikakve radnje ukoliko se ovo desi.
Svu neiskorišćenu količinu leka ili otpadnog materijala nakon njegove upotrebe treba ukloniti u skladu sa važećim propisima.