Informacije o izdavanju lekova
Lista RFZO
Režim izdavanja
Interakcije sa
Ostale informacije
Naziv leka
Sastav
Farmaceutski oblik
Proizvođač
Nosilac odobrenja
Poslednje ažuriranje SmPC-a

Koristite aplikaciju Mediately
Dobijte informacije o lekovima brže.
Više 36k ocene
SmPC - Tenloris 100mg+5mg
Lek Tenloris indikovan je za terapiju esencijalne hipertenzije, kao supstituciona terapija kod pacijenata čiji je krvni pritisak adekvatno kontrolisan uz istovremenu primenu amlodipina i losartana kao pojedinačnih tableta u odgovarajućim dozama (dostupnim u kombinaciji sa fiksnim dozama).
Doziranje
Preporučena doza leka Tenloris je jedna tableta dnevno. Kombinacija sa fiksnim dozama nije pogodna za inicijalnu terapiju.
Pre prelaska na terapiju lekom Tenloris krvni pritisak pacijenata mora biti kontrolisan stabilnim dozama amlodipina i losartana, primenjenim u isto vreme. Doza leka Tenloris mora biti zasnovana na dozama pojedinačnih komponenti kombinacije u trenutku prelaska.
Ukoliko se iz bilo kog razloga (npr. novodijagnostifikovana bolest, promena stanja pacijenta ili usled interakcija leka) zahteva promena u doziranju za bilo koju aktivnu supstancu fiksne kombinacije, potrebno je promene uvesti pomoću lekova koji u svom sastavu sadrže pojedinačnu komponentu.
Posebne populacije pacijenata
Stariji pacijenti
Nije neophodno prilagođavanje doze kod starijih pacijenata (videti odeljke 5.2).
Oštećenje funkcije bubrega
Nije neophodno prilagođavanje početne doze leka Tenloris kod pacijenata sa oštećenjem funkcije bubrega (videti odeljke 5.2).
S obzirom na to da su ograničeni podaci kod pacijenata sa teškim oštećenjem funkcije bubrega, savetuje se strogi oprez pri primeni leka (videti odeljke 5.2)
Oštećenje funkcije jetre
Lek Tenloris je kontraindikovan kod pacijenata sa teškim oštećenjem funkcije jetre (videti odeljak 4.4).
Kod pacijenata sa blagim do umerenim oštećenjem funkcije jetre, neophodan je oprez (videti odeljke 5.2).
Pedijatrijska populacija
Efikasnast i bezbednost leka Tenloris kod dece mlađe od 18 godina nisu utvrđene, pa se primena leka Tenloris kod ovih pacijenata ne preporučuje.
Način primene
Lek Tenloris se može uzimati nezavisno od obroka. Preporučuje se primena leka Tenlaris sa dovoljno vode.
-
preosetljivost na aktivne supstance, derivate dihidropiridina ili na bilo koju od pomoćnih supstanci navedenih u odeljku 6.1,
-
drugi i treći trimestar trudnoće (videti odeljak 4.6),
-
teško oštećenje jetre,
-
teška hipotenzija,
-
šok (uključujući kardiogeni šok),
-
opstrukcija protoka iz leve komore (npr. stenoza aorte visokog stepena),
-
hemodinamski nestabilna insuficijencija srca nakon akutnog infarkta miokarda.
Istovremena primena leka Tenloris sa lekovima koji sadrže aliskiren je kontraindikovana kod pacijenata sa dijabetes melitusom ili oštećenjem funkcije bubrega (GFR < 60 mL/min/1,73 m2), (videti odeljke 5.1).
Preosetljivost
Angioedem. Pacijente sa angioedemom u anamnezi (oticanje lica, usana, grla i/ili jezika) treba pažljivo pratiti (videti odeljak 4.8).
Hipotenzija i disbalans eklektrolita/tečnosti
Može doći do simptomatske hipotenzije, naročito posle prve doze i nakon povećavanja doze, kod pacijenata kod kojih je došlo do pada volumena i/ili natrijuma usled intenzivne terapije diureticima, režimom ishrane sa ograničenim unosom soli, dijarejom ili povraćanjem. Pre primene leka Tenloris ova stanja se moraju korigovati ili se mora koristiti niža početna doza (videti odeljak 4.2).
Disbalans elektrolita
Disbalans elektrolita je čest kod pacijenata sa oštećenjem funkcije bubrega, sa dijabetesom ili bez njega, i mora se uzeti u obzir. U kliničkim ispitivanjima sprovedenim na pacijentima sa dijabetesom tipa 2 i nefropatijom, incidenca hiperkalemije bila je veća u grupi lečenoj losartanom u poređenju sa grupom koja je dobijala placebo (videti odeljak 4.8). Zbog toga se moraju pažljivo pratiti koncentracija kalijuma u plazmi kao i vrednosti klirensa kreatinina, naročito se moraju pratiti pacijenti sa insuficijencijom srca i klirensom kreatinina između 30 i 50 mL/min.
Istovremena upotreba losartana sa diureticima koji štede kalijum, suplementima kalijuma ili zamenama za kuhinjsku so sa kalijumom se ne preporučuje (videti odeljak 4.5).
Transplantacija bubrega
Nema iskustva sa lekom Tenloris kod pacijenata kod kojih je nedavno urađena transplantacija bubrega.
Primarni hiperaldosteronizam
Pacijenti sa primarnim aldosteronizmom generalno ne reaguju dobro na antihipertenzivne lekove koji deluju putem inhibicije renin-angiotenzin sistema. Zbog toga se kod njih ne preporučuje upotreba leka Tenloris.
Koronarno oboljenje srca i cerebrovaskularna oboljenja
Kao i sa bilo kojim drugim antihipertenzivnim lekom, preterano smanjenje krvnog pritiska kod pacijenata sa ishemijskim kardiovaskularnim i cerebrovaskularnim oboljenjem može da dovede do infarkta miokarda ili moždanog udara.
Pacijenti sa insuficijencijom srca
Kod pacijenta sa srčanom insuficijencijom, sa ili bez oštećenja funkcije bubrega, kao i sa drugim lekovima koji deluju na renin-angiotenzin sistem, postoji rizik od teške arterijske hipotenzije i (često akutnog) oštećenja funkcije bubrega. Nema dovoljno terapijskog iskustva sa losartanom kod pacijenta sa srčanom insuficijencijom i istovremenim teškim oštećenjem funkcije bubrega, kod pacijenata sa teškom srčanom insuficijencijom (IV stepena prema NYHA klasifikaciji), kao ni sa pacijentima sa srčanom insuficijencijom i simptomatskim srčanim aritmijama koje su opasne po život. Zbog toga losartan kod ovih grupa pacijenta treba pažljivo primenjivati. Oprezno treba primenjivati i kombinaciju losartana i beta blokatora (videti odeljak 5.1).
Blokatore kalcijumskih kanala, kao što je amlodipin (aktivna supstanca leka Tenloris), treba oprezno koristiti kod pacijenata sa kongestivnom insuficijencijom srca, zato što oni mogu da povećaju rizik od budućih kardiovaskularnih događaja i mortaliteta. U dugotrajnim ispitivanjima kontrolisanim placebom sa pacijentima sa teškom insuficijencijom srca (III i IV stepen prema NYHA klasifikaciji) zabeležena incidenca pulmonalnog edema bila je veća u grupi lečenoj amlodipinom nego u grupi koja je dobijala placebo (videti odeljak 5.1).
Pacijenti sa poremećajem u radu jetre
Lek Tenloris se ne sme primenjivati kod pacijenata sa teškim oštećenjem funkcije jetre (videti odeljak 5.2).
Poluvreme eliminacije amlodipina je produženo, a vrednosti PIK povećane kod pacijenata sa oštećenom funkcijom jetre – nisu utvrđene preporuke za doziranje. Amlodipin zbog toga treba uvesti sa najnižom dozom iz preporučenog opsega i treba biti oprezan i kod započinjanja terapije i prilikom povećavanja doze.
Na osnovu farmakokinetičkih podataka koji pokazuju značajno povećanje koncentracije losartana u plazmi kod pacijenta sa cirozom jetre, treba razmotriti primenu nižih doza kod pacijenta sa oštećenjem funkcije jetre u anamnezi. Nema terapijskog iskustva sa losartanom kod pacijenata koji imaju teško oštećenje funkcije jetre. Zbog toga se losartan ne sme primenjivati kod pacijenata sa teškim oštećenjem funkcije jetre (videti odeljak 5.2).
Pacijenti sa oštećenjem funkcije bubrega
Zabeležene su promene u radu bubrega, uključujući i bubrežnu insuficijenciju, kao posledica inhibicije sistema renin-angiotenzin (naročito kod pacijenata kod kojih renalna funkcija zavisi od sistema renin- angiotenzin-aldosteron kao što su oni sa teškom srčanom insuficijencijom ili oni kod kojih već postoji renalna disfunkcija). Kao i sa drugim lekovima koji utiču na sistem renin-angiotenzin-aldosteron, zabeleženo je i povećanje koncentracije uree u krvi i kreatinina u serumu kod pacijenata koji imaju bilateralnu stenozu bubrežnih arterija ili stenozu arterije jedinog bubrega koji je u funkciji. Ove promene u radu bubrega mogu biti reverzibilne nakon prekida terapije. Losartan treba pažljivo koristiti kod pacijenata koji imaju bilateralnu stenozu bubrežnih arterija ili stenozu arterije jedinog bubrega koji je u funkciji.
Amlodipin se kod ovih pacijenata može koristiti u normalnim dozama. Promene u koncentraciji amlodipina u plazmi nisu bile povezane sa stepenom oštećenja funkcije bubrega. Amlodipin se ne može ukloniti putem dijalize.
Primena leka kod starijih pacijenata
Kod starijih pacijenata povećavanje doze treba vršiti oprezno (videti odeljak 5.2).
Stenoza aorte i mitralnog zaliska, opstruktivna hipertrofična kardiomiopatija
Kao i sa drugim vazodilatatorima, posebna pažnja se mora obratiti kod pacijenata koji pate od stenoze aorte ili mitralnog zaliska, ili opstruktivne hipertrofične kardiomiopatije.
Trudnoća
Terapiju antagonistima receptora angiotenzina II (AIIRA) ne treba započinjati tokom trudnoće. Osim ako se ne smatra da je nastavak terapije lekovima AIIRA grupe neophodan, pacijentkinje koje planiraju trudnoću treba prevesti na alterantivne antihipertenzivne lekove, koji imaju dokazan bezbednosni profil za upotrebu tokom trudnoće. Kada se dijagnostikuje trudnoća, lečenje lekovima AIIRA grupe treba odmah prekinuti i, ukoliko je moguće, treba započeti alternativnu terapiju (videti odeljak 4.6).
Ostala upozorenja i mere opreza
Kako je i zabeleženo kod inhibitora angiotenzin konvertujućeg enzima, losartan i drugi antagonisti angiotenzina su manje efikasni u snižavanju krvnog pritiska kod pacijenata crne rase nego kod drugih populacija, verovatno zato što kod pacijenata crne rase sa hipertenzijom preovladava stanje niskog nivoa renina.
Dvostruka blokada sistema renin-angiotenzin-aldosteron (RAAS)
Postoje dokazi da istovremena primena ACE-inhibitora, blokatora angiotenzin II receptora ili aliskirena povećava rizik of hipotenzije, hiperkalemije i smanjuje bubrežnu funkciju (uključujući akutnu bubrežnu insuficijenciju). Dvostruka blokada RAAS zbog kombinovane upotrebe ACE-inhibitora, blokatora angiotenzin II receptora ili aliskirena se ne preporučuje (videti poglavlje 4.5 i 5.1).
Ukoliko se terapija dvostrukom blokadom smatra apsolutno neophodnom, moguća je jedino pod nadzorom lekara specijaliste i uz česte kontrole bubrežne funkcije, elektrolita i krvnog pritiska.
ACE-inhibitore i blokatore angiotenzin II receptora ne primenjivati istovremeno kod pacijenata sa dijabetičkom nefropatijom.
Pedijatrijska populacija
Upotreba amlodipina/losartana se ne preporučuje kod pacijenata mlađih od 18 godina zbog nedostatka podataka o bezbednosti i efikasnosti.
Posebna upozorenja o pomoćnim supstancama
Lek Tenloris sadrži laktozu i natrijum. Pacijenti sa retkim naslednim oboljenjem intolerancije na galaktozu, nedostatkom laktaze ili glukozno-galaktoznom malapsorpcijom, ne smeju koristiti ovaj lek.
Ovaj lek sadrži manje od 1 mmol (23 mg) natrijuma po dozi, tj. suštinski je bez natrijuma.
Interakcije koje važe za kombinaciju
Nisu rađene studije interakcije sa lekom Tenloris i drugim lekovima.
Interakcije povezane sa losartanom
Drugi antihipertenzivni lekovi mogu da pojačaju hipotenzivno dejstvo losartana. Istovremena primena sa drugim lekovima koji mogu da izazovu hipotenziju kao neželjenu reakciju (kao što su triciklični antidepresivi, antipsihotici, baklofen i amifostin) mogu da povećaju rizik od hipotenzije.
Losartan se pretežno metaboliše putem citohroma P450 (CYP) 2C9 do aktivnog metabolita karboksilne kiseline. U kliničkim ispitivanjima je otkriveno da flukonazol (inhibitor CYP2C9) smanjuje izloženost aktivnom metabolitu za približno 50%. Nalazi pokazuju da istovremena terapija losartanom i rifampicinom (induktorom enzima metabolizma) dovodi do smanjenja koncentracije aktivnog metabolita u plazmi za 40%. Klinički značaj ovog dejstva nije poznat. Nije pronađena razlika u izloženosti prilikom istovremene terapije sa fluvastatinom (slab CYP2C9 inhibitor).
Kao i sa drugim lekovima koji blokiraju angiotenzin II ili njegova dejstva, istovremena primena drugih lekova koji zadržavaju kalijum (npr. diuretika koji štede kalijum: amilorida, triamterena, spironolaktona) ili koji mogu da povećaju koncentraciju kalijuma (npr. heparin), suplementi kalijuma ili zamena za kuhinjsku so koja sadrži kalijum može da dovede do povećanja kalijuma u serumu. Ne preporučuje se istovremena terapija.
Reverzibilni porast koncentracije litijuma u serumu i porast njegove toksičnosti zabeleženi su tokom istovremene terapije litijumom i ACE inhibitorima. U veoma retkim slučajevima zabeleženi su i sa antagonistima receptora angiotenzina II. Istovremenu terapiju litijumom i losartanom treba sprovoditi oprezno. Ako se pokaže da je ova kombinacija neophodna, kod istovremene primene se preporučuje praćenje nivoa litijuma u serumu.
Kada se antagonisti angiotenzina II primenjuju istovremeno sa lekovima NSAIL grupe (tj. selektivnim COX- 2 inhibitorima, acetilsalicilnom kiselinom u antiinflamatornim dozama i neselektivnim lekovima NSAIL grupe), može doći do slabljenja antihipertenzivnog dejstva. Istovremena upotreba antagonista angiotenzina II ili diuretika i lekova NSAIL grupe može da dovede do povećanog rizika od pogoršanja renalne funkcije, uključujući i moguću akutnu bubrežnu insuficijenciju, kao i povećanje koncentracije kalijuma u serumu, naročito kod pacijenta kod kojih je od ranije renalna funkcija bila slabija. Ovu kombinaciju treba pažljivo primenjivati, naročito kod starijih osoba. Pacijente treba na odgovarajući način hidrirati, a treba razmotriti i praćenje bubrežne funkcije nakon uvođenja istovremene terapije i povremeno nakon toga.
Podaci iz kliničkih ispitivanja su ukazali da dvostruka blokada sistema renin-angiotenzin-aldosteron (RAAS) zbog istovremene primene ACE-inhibitora, blokatora angiotenzin II receptora ili aliskirena je povezana sa većom učestalošću neželjenih događaja kao što su hipotenzija, hiperkalemija i smanjenje bubrežne funkcije (uključujući akutnu bubrežnu insuficijenciju), u poređenju sa jednostrukom blokadom RAAS (videti poglavlja 4.3, 4.4 i 5.1).
Interakcije povezane sa amlodipinom:
Dejstva drugih lekova na amlodipin
CYP3A4 inhibitori: Istovremena upotreba amlodipina sa snažnim ili umerenim inhibitorima CYP3A4 (inhibitori proteaze, azolni antimikotici, makrolidi kao što su eritromicin ili klaritromicin, verapamil ili diltiazem) može da dovede do značajnog povećanja izloženosti amlodipinu što dovodi do povećanog rizika za pojavu hipotenzije. Klinički značaj ovih farmakokinetičkih varijacija može da bude izraženiji kod starijih osoba. Zato može biti potrebno kliničko praćenje i prilagođavanje doze.
CYP3A4 induktori: Nakon istovremene primene poznatih induktora izoenzima CYP3A4, koncentracije amlodipina u plazmi mogu da variraju. Zbog toga je potrebno pratiti krvni pritisak i razmotriti prilagođavanje doze i tokom i nakon istovremene terapije, naročito ako ona uključuje snažne CYP3A4 induktore (npr. rifampicin, kantarion-Hypericum perforatum).
Primena amlodipina sa grejpfrutom ili sokom od grejpfruta se ne preporučuje, zato što se može povećati bioraspoloživost kod nekih pacijenata, što dovodi do pojačanog dejstva na snižavanje krvnog pritiska.
Dantrolen (infuzija): Kod životinja je zabeležena letalna ventrikularna fibrilacija i kardiovaskularni kolaps povezani sa hiperkalemijom nakon primene verapamila i intravenskog dantrolena. Zbog rizika od hiperkalemije, savetuje se izbegavanje istovremene primene blokatora kalcijumskih kanala kao što je amlodipin kod pacijenata koji su podložni malignoj hipertermiji i pri lečenju maligne hipertermije.
Dejstva amlodipina na druge lekove
Amlodipin aditivno deluje na snižavanje krvnog pritiska u kombinaciji sa drugim lekovima sa antihipertenzivnim svojstvima.
Takrolimus:
Prilikom istovremene primene takrolimusa i amlodipina postoji rizik od povećanja koncentracija takrolimusa u krvi. Da bi se sprečila toksičnost takrolimusa, prilikom primene amlodipina kod pacijenata koji su na terapiji takrolimusom treba pratiti koncentraciju takrolimusa u krvi i prilagoditi dozu takrolimusa kada je to potrebno.
Inhibitori rapamicinske mete sisara (engl. Mechanistic Target of Rapamycin-mTOR):
mTOR inhibitori kao što su sirolimus, temsirolimus i everolimus su CYP3A supstrati. Amlodipin je slab inhibitor CYP3A izoenzima. Kod istovremene primene mTOR inhibitora, amlodipin može da poveća izloženost mTOR inhibitorima.
Ciklosporin:
Studije interakcija između ciklosporina i amlodipina nisu sprovedene kod zdravih dobrovoljaca, kao ni kod drugih populacija osim kod pacijenata kod kojih je izvršena transplantacija bubrega, gde je primećeno varijabilno povećanje minimalnih koncentracija ciklosporina (u proseku 0%-40%). Kod pacijenata na amlodipinu kod kojih je izvršena transplantacija bubrega treba razmotriti praćenje koncentracije ciklosporina, a dozu ciklosporina treba smanjiti po potrebi.
U kliničkim studijama interakcije amlodipin nije uticao na farmakokinetiku atorvastatina, digoksina, varfarina ili ciklosporina.
Klaritromicin:
Klaritromicin je inhibitor izoenzima CYP3A4. Postoji povećan rizik od hipotenzije kod pacijenata koji uzimaju klaritromicin zajedno sa amlodipinom. Preporučuje se pažljivo praćenje pacijenata kada se amlodipin primenjuje istovremeno sa klaritromicinom.
Simvastatin:
Istovremena primena višestrukih doza amlodipina od 10 mg sa 80 mg simvastatina dovela je do povećanja od 77% izloženosti simvastatinu u poređenju sa davanjem monoterapije simvastatina. Ograničite dozu simvastatina na 20 mg dnevno kod pacijenata koji dobijaju amlodipin.
Pedijatrijska populacija
Nisu rađene studije interakcije leka u pedijatrijskoj populaciji.
Trudnoća
Losartan
Ne preporučuje se upotreba lekova AIIRA grupe tokom prvog trimestra trudnoće (videti odeljak 4.4).
Epidemiološki dokazi vezani za rizik od teratogenosti nakon izlaganja ACE inhibitorima tokom prvog trimestra trudnoće nisu bili konačni, međutim ne može se isključiti malo povećanje rizika. Iako ne postoje kontrolisani epidemiološki podaci o riziku sa inhibitorima receptora angiotenzina II (AIIRA), može postojati sličan rizik sa ovom vrstom lekova. Osim ako se ne smatra da je nastavak terapije lekovima AIIRA grupe neophodan, pacijentkinje koje planiraju trudnoću treba prevesti na alterantivne antihipertenzivne lekove, koji imaju utvrđen bezbednosni profil za upotrebu tokom trudnoće.
Kada se dijagnostikuje trudnoća, lečenje lekovima AIIRA grupe treba odmah prekinuti, i ukoliko je moguće, treba započeti alternativnu terapiju.
Poznato je da su toksična dejstva na fetus (oslabljena renalna funkcija, oligohidramnion, usporena osifikacija lobanje) i na novorođenčad (renalna insuficijencija, hipotenzija, hiperkalemija) rezultat izloženosti terapiji lekovima AIIRA grupe u drugom i trećem trimestru (videti odeljak 5.3).
Ako je do izloženosti došlo od drugog trimestra trudnoće, renalnu funkciju i okoštavanje lobanje treba proveriti ultrazvukom.
Novorođenčad čije su majke uzimale lekove AIIRA grupe treba pažljivo pratiti zbog mogućeg razvoja hipotenzije (videti odeljak 4.4).
Amlodipin
Bezbednost primene amlodipina tokom trudnoće nije dokazana u humanoj populaciji.
U ispitivanjima na životinjama zabeležena je reproduktivna toksičnost pri visokim dozama (videti odeljak 5.3).
Upotreba u trudnoći se preporučuje samo kad nema bezbednije alternative i kada samo oboljenje nosi veći rizik za majku i fetus.
Dojenje
Losartan
Nema dostupnih podataka o upotrebi losatrana tokom dojenja.
Amlodipin
Amlodipin se izlučuje u majčino mleko. Procenat doze koju dobije novorođenče/odojče u odnosu na dozu koju primi majka se procenjuje sa interkvartilnim rasponom na 3–7%, a maksimalno 15%. Dejstvo amlodipina na novorođenče/odojče nije poznata.
Terapija lekom Tenloris tokom dojenja nije preporučljiva, već se primenjuju alternativni lekovi kod kojih je bezbednosni profil bolje potvrđen, naročito tokom dojenja novorđenčeta ili prevremeno rođene bebe.
Odluku o nastavku/prekidu dojenja ili nastavku/prekidu terapije amlodipinom treba doneti uzimajući u obzir korist dojenja za dete i korist terapije amlodipinom za majku.
Plodnost
Zabeležene su reverzibilne biohemijske promene u glavi spermatozoida kod nekih pacijenata koji su lečeni blokatorima kalcijumskih kanala. Nema dovoljno kliničkih podataka kada je u pitanju potencijalno dejstvo amlodipina na plodnost. U jednom ispitivanju na pacovima zabeležena su neželjena dejstva na plodnost kod mužjaka (videti odeljak 5.3).
Nisu rađene studije o uticaju leka na sposobnost upravljanja vozilom i rukovanja mašinama. Međutim, ako upravljate vozilom ili rukujete mašinama, morate imati na umu da se povremeno može javiti vrtoglavica ili
pospanost kada uzimate antihipertenzivnu terapiju, naročito tokom započinjanja terapije ili kada se povećava doza. Preporučuje se oprez, naročito na početku terapije.
Amlodipin može da ima blagi ili umereni uticaj na sposobnost upravljanja vozilima ili rukovanja mašinama. Ako se kod pacijenata koji uzimaju amlodipin jave vrtoglavica, glavobolja, zamor ili mučnina, sposobnost reagovanja može biti umanjena.
Sažetak bezbednosnog profila
Losartan
Najčešće zabeležen neželjeni događaj u kliničkim ispitivanjima bila je vrtoglavica.
Amlodipin
Najčešće zabeležene neželjene reakcije tokom terapije su pospanost, vrtoglavica, glavobolja, palpitacije, naleti crvenila, bol u abdomenu, mučnina, oticanje skočnog zgloba, edem i umor.
Tabelarni spisak neželjenih reakcija
Neželjena dejstva koja mogu da se jave tokom terapije sa losartanom ili amlodipinom prikazana su odvojeno i klasifikovana prema sistemima organa (MedDRA), dok su prema učestalosti razvrstana u sledeće grupe:
-
veoma često (≥ 1/10),
- često (≥ 1/100 do < 1/10),
- povremeno (≥ 1/1000 do < 1/100),
- retko (≥ 1/10000 do < 1/1000),
- veoma retko (< 1/10000),
-
nepoznato (ne može se proceniti na osnovu dostupnih podataka).
Unutar svake grupe učestalosti neželjena dejstva su prikazana po opadajućem stepenu ozbiljnosti.
| MedDRAKlasifikacija prema sistemima organa | Neželjena dejstva | Učestalost | |
| Amlodipin | Losartan | ||
| Infekcije i infestacije | infekcije urinarnog trakta | nepoznata učestalost | |
| Poremećaji krvi i limfnog sistema | leukocitopenija | veoma retko | - |
| trombocitopenija | veoma retko | nepoznata učestalost | |
| anemija | - | nepoznata učestalost | |
| Poremećaji imunskog sistema | anafilaktičke reakcije | - | retko |
| angioedem* | veoma retko | retko | |
| vaskulitis** | - | retko | |
| reakcije preosetljivosti | veoma retko | retko | |
| Poremećaji metabolizma i ishrane | hiperglikemija | veoma retko | - |
| Psihijatrijski poremećaji | nesanica, promene raspoloženja (uključujući anksioznost) | povremeno | - |
| depresija | povremeno | nepoznata učestalost | |
| konfuzija | retko | - | |
| Poremećaji nervnog sistema | vrtoglavica | često | često |
| pospanost | često | povremeno | |
| glavobolja | često | povremeno | |
| poremećaji sna | - | povremeno | |
| parestezija | povremeno | - | |
| sinkopa | povremeno | - | |
| hipoestezija | povremeno | - | |
| tremor | povremeno | - | |
| disgeuzija | povremeno | nepoznata učestalost | |
| hipertonija, periferna neuropatija | veoma retko | - | |
| migrena | - | nepoznata učestalost | |
| ekstrapiramidalni poremećaj | nepoznata | - | |
| Poremećaji oka | vizuelni poremećaji (uključujući diplopiju) | često | - |
| Poremećaj uha i labirinta | vertigo | - | često |
| tinitus | povremeno | nepoznata učestalost | |
| Kardiološki poremećaji | palpitacije | često | povremeno |
| angina pektoris | - | povremeno | |
| infarkt miokarda | veoma retko | - | |
| aritmija (uključujući bradikardiju, ventrikularnu tahikardiju i atrijalnu fibrilaciju) | povremeno | - | |
| Vaskularni poremećaji | naleti crvenila, | često | - |
| (ortostatska) hipotenzija (uključujući ortostatska dejstva povezana sa dozom) ║ | - | povremeno | |
| hipotenzija | povremeno | - | |
| vaskulitis | veoma retko | - | |
| Respiratorni, torakalni i medijastinalni poremećaji | dispneja | često | - |
| rinitis | povremeno | - | |
| kašalj | povremeno | nepoznata učestalost | |
| Gastrointestinalni poremećaji | bol u abdomenu | često | povremeno |
| mučnina, dispepsija, promena učestalosti stolice (uključujući dijareju i konstipaciju) | često | - | |
| povraćanje, suva usta | povremeno | - | |
| opstipacija | - | povremeno | |
| gastritis, hiperplazija desni | veoma retko | - | |
| dijareja | - | nepoznata učestalost | |
| Hepatobilijarni poremećaji | hepatitis | veoma retko | retko |
| pankreatitis | veoma retko | nepoznata učestalost | |
| poremećaji funkcije jetre | - | nepoznata učestalost | |
| žutica | veoma retko | - | |
| povećanje vrednosti enzima jetre *** | veoma retko | - | |
| Poremećaji kože i potkožnog tkiva | osip | povremeno | povremeno |
| alopecija, purpura, promena boje kože, hiperhidroza, egzantem | povremeno | - | |
| pruritus | povremeno | nepoznata učestalost | |
| urtikarija | povremeno | nepoznata |
| učestalost | |||
| fotosenzitivnost | veoma retko | nepoznata učestalost | |
| multiformni eritem, eksfolijativni dermatitis, Stivens-Džonsonov sindrom, Kvinkeov edem | veoma retko | - | |
| toksična epidermalna nekroliza | nepoznata učestalost | ||
| Poremećaji mišićno-koštanog sistema i vezivnog tkiva | oticanje skočnog zgloba | često | - |
| grčevi u mišićima | često | - | |
| mijalgija | povremeno | nepoznata učestalost | |
| artralgija | povremeno | nepoznata učestalost | |
| rabdomioliza | - | nepoznata učestalost | |
| bol u leđima | povremeno | nepoznata učestalost | |
| Poremećaji bubrega i urinarnog sistema | poremećaj mokrenja, noćno mokrenje, povećana učestalost mokrenja | povremeno | - |
| Poremećaji reproduktivnog sistema i dojki | erektilna disfunkcija/impotencija | povremeno | nepoznata učestalost |
| ginekomastija | povremeno | - | |
| Opšti poremećaji i reakcije na mestu primene | zamor | često | povremeno |
| edem | veoma često | povremeno | |
| astenija | često | povremeno | |
| osećaj slabosti | povremeno | nepoznata učestalost | |
| bol | povremeno | - | |
| bol u grudima | povremeno | ||
| simptomi slični gripu | - | nepoznata učestalost | |
| Ispitivanja | hiperkalemija | - | često |
| povećane vrednosti alanin aminotransferaze (ALT) § | - | retko | |
| hiponatremija | - | nepoznata učestalost | |
| povećanje telesne mase, smanjenje telesne mase | povremeno | - |
-
Uključujući oticanje larinksa, glotisa, lica, usana, farinksa i/ili jezika (što dovodi do opstrukcije disajnih puteva), kod nekih od ovih pacijenata angioedem je u prošlosti bio zabeležen u vezi sa primenom drugih lekova, uključujući i ACE inhibitore.
Uključujući i Henoch-Schönlein purpuru.
-
Naročito kod pacijenata sa intravaskularnim padom volumena, npr. pacijenti sa teškom srčanom insuficijencijom ili oni koji su pod terapijom sa visokim dozama diuretika.
§ Obično nestaju nakon prekida terapije.
*** U većini slučajeva sa holestazom.
Losartan
Učestalost neželjenih reakcija zabeleženih tokom kliničkih ispitivanja kontrolisanih placebom i u post- marketinškom periodu
Neželjena dejstva Učestalost neželjenih reakcija prema indikacijama Ostalo Hipertenzivni pacijenti sa hipertrofijom leve komore Hronična insuficijencija srca Hipertenzija i dijabetes tipa 2 sa oboljenjem bubrega Iskustva u post- marketinškom periodu Poremećaji krvi i limfnog sistema anemija često nepoznata učestalost trombocitopenija nepoznata učestalost Poremećaji imunskog sistema reakcije preosetljivosti, anafilaktičke reakcije, angioedem* i vaskulitis** retko Psihijatrijski poremećaji depresija nepoznata učestalost Poremećaji nervnog sistema vrtoglavica često često često pospanost glavobolja povremeno poremećaji sna parestezija retko migrena nepoznata učestalost disgeuzija nepoznata učestalost Poremećaj uha i labirinta vertigo često tinitus nepoznata učestalost Kardiološki poremećaji palpitacije angina pektoris sinkopa retko atrijalna fibrilacija retko cerebrovaskularni insult retko Vaskularni poremećaji (ortostatska) hipotenzija (uključujući ortostatska dejstva povezana sa dozom) ║ često često Respiratorni, torakalni i medijastinalni poremećaji dispneja povremeno kašalj povremeno nepoznata učestalost Gastrointestinalni poremećaji bol u abdomenu opstipacija dijareja povremeno nepoznata učestalost mučnina povremeno povraćanje povremeno Hepatobilijarni poremećaji pankreatitis nepoznata učestalost hepatitis retko poremećaji funkcije jetre nepoznata učestalost Poremećaji kože i potkožnog tkiva urtikarija povremeno nepoznata učestalost pruritus povremeno nepoznata učestalost osip povremeno nepoznata učestalost fotosenzitivnost nepoznata učestalost Poremećaji mišićno-koštanog sistema i vezivnog tkiva mijalgija nepoznata učestalost artralgija nepoznata učestalost rabdomioliza nepoznata učestalost Poremećaji bubrega i urinarnog sistema oštećenje funkcije bubrega često bubrežna insuficijencija često Poremećaji reproduktivnog sistema i dojki erektilna disfunkcija/impotencija nepoznata učestalost Opšti poremećaji i reakcije na mestu primene astenija često povremeno često umor često povremeno često edem osećaj slabosti nepoznata učestalost Ispitivanja hiperkalemija povremeno† često‡ povećane vrednosti alanin aminotransferaze (ALT) § porast vrenosti uree u krvi, kreatinina u serumu i koncentracije kalijuma u serumu često hiponatremija nepoznata učestalost hipoglikemija često
-
-
Uključujući oticanje larinksa, glotisa, lica, usana, farinksa i/ili jezika (što dovodi do opstrukcije disajnih puteva), kod nekih od ovih pacijenata angioedem je prošlosti bio zabeležen u vezi sa primenom drugih lekova, uključujući i ACE inhibitore.
Uključujući i Henoch-Schönlein purpuru.
-
Naročito kod pacijenata sa intravaskularnim padom volumena, npr. pacijenti sa teškom srčanom insuficijencijom ili oni koji su pod terapijom sa visokim dozama diuretika.
† Često kod pacijenata koji su dobijali 150 mg losartana umesto 50 mg losartana.
‡ U kliničkim ispitivanjima sprovedenim kod pacijenata sa dijabetesom tipa 2 i nefropatijom, kod 9,9% pacijenata lečenih tabletama losartana javila se hiperkalemija >5,5 mmol/L, kao i kod 3,4% pacijenata koji su primali placebo.
§ Obično nestaju nakon prekida terapije.
Poremećaji bubrega i urinarnog sistema:
Kao posledica inhibicije sistema renin-angiotenzin zabeležene su promene u radu bubrega, uključujući i bubrežnu insuficijenciju kod rizičnih pacijenata. Ove promene u radu bubrega mogu biti reverzibilne nakon prekida terapije (videti odeljak 4.4)
Prijavljivanje neželjenih reakcija
Prijavljivanje sumnji na neželjene reakcije posle dobijanja dozvole za lek je važno. Time se omogućava kontinuirano praćenje odnosa koristi i rizika leka. Zdravstveni radnici treba da prijave svaku sumnju na neželjene reakcije na ovaj lek Agenciji za lekove i medicinska sredstva Srbije (ALIMS):
Agencija za lekove i medicinska sredstva Srbije Nacionalni centar za farmakovigilancu
Vojvode Stepe 458, 11221 Beograd
Republika Srbija
fax: +381 (0)11 39 51 131
website: www.alims.gov.rs
e-mail: nezeljene.reakcije@alims.gov.rs
Simptomi
Dostupni podaci ukazuju na to da veliko predoziranje amlodipinom može da odvede do prekomerne periferne vazodilatacije i moguće refleksne tahikardije. Zabeležena je izražena i verovatno, produžena sistemska hipotenzija do stanja šoka, uključujući i stanje šoka, sa smrtnim ishodom.
Nema dovoljno podataka o predoziranju losartanom kod ljudi. Najverovatnije manifestacije predoziranja mogu da budu hipotenzija i tahikardija. Bradikardija bi mogla da se javi zbog stimulacije parasimpatikusa (vagusa).
Terapija
Ispiranje želuca može biti od koristi u nekim slučajevima. Nakon oralnog unosa, indikovana je primena odgovarajuće doze aktivnog uglja. Kod zdravih dobrovoljaca se pokazalo da primena aktivnog uglja i do 2 sata nakon unosa 10 mg amlodipina može da smanji stopu resorpcije amlodipina.
Klinički značajna hipotenzija usled predoziranja lekom Tenloris zahteva aktivni kardiovaskularni monitoring, uključujući često praćenje srčane i respiratorne funkcije, odgovarajući položaj (podizanje) ekstremiteta kao i nadzor volumena cirkulišuće telesne tečnosti i izlučivanja urina. Primena vazokonstriktora može biti od pomoći u vraćanju vaskularnog tonusa i krvnog pritiska, pod uslovom da nema kontraindikacija za njegovu upotrebu. Intravenska primena kalcijum-glukonata može da bude od koristi u poništavanju dejstva na blokiranje kalcijumskih kanala.
Malo je verovatno da se losartan i amlodipin mogu ukloniti hemodijalizom.
Farmakološki podaci - Tenloris 100mg+5mg
Farmakoterapijska grupa: lekovi koji deluju na renin-angiotenzin sistem; antagonisti angiotenzina II i blokatori kalcijumskih kanala
ATC šifra: C09DB06 Losartan
Losartan je sintetički oralni antagonist receptora angiotenzina II (tip AT1). Angiotenzin II, snažan
vazokonstriktor, predstavlja primarni aktivni hormon sistema renin-angiotenzin i važan determinantni faktor patofiziologije hipertenzije. Angiotenzin II se vezuje za AT1 receptore koji se nalaze u mnogim tkivima (npr. vaskularni glatki mišić, nadbubrežna žlezda, bubrezi i srce) i izaziva nekoliko važnih bioloških dejstava, uključujući vazokonstrikciju i oslobađanje aldosterona. Takođe, angiotenzin II stimuliše proliferaciju ćelija glatkih mišića.
Losartan selektivno blokira AT1 receptore. U in vitro i in vivo uslovima, losartan i njegov farmakološki aktivan metabolit karboksilne kiseline E-3174, blokiraju sva fiziološki relevantna dejstva angiotenzina II, bez obzira na izvor ili put njegove sinteze.
Losartan nema agonističko dejstvo niti blokira receptore drugih hormona ili jonske kanale za koje se zna da su važni u kardiovaskularnoj regulaciji. Osim toga, losartan ne inhibira ACE (kininaza II), enzim koji razgrađuje bradikinin. Dakle, nema pojačavanja neželjenih dejstva posredovanih bradikininom.
Tokom primene losartana, uklanjanje negativne povratne sprege angiotenzina II na lučenje renina dovodi do povećane aktivnosti renina u plazmi (PRA). Povećanje PRA prouzrokuje povećanje angiotenzina II u plazmi. Uprkos ovom povećanju, održava se antihipertenzivno dejstvo i supresija koncentracije aldosterona u plazmi, što ukazuje na efikasnu blokadu receptora angiotenzina II. Nakon prekida terapije losartanom, vrednosti
PRA i angiotenzina II u roku od tri dana su se spustile na osnovni nivo.
I losartan i njegov glavni aktivni metabolit imali su daleko veći afinitet za AT1 receptore nego za AT2 receptore. Aktivni metabolit je 10 do 40 puta aktivniji od losartana na osnovu telesne mase.
Studije hipertenzije
U kontrolisanim kliničkim ispitivanjima, primena losartana jednom dnevno kod pacijenata sa blagom do umerenom hipertenzijom dovela je do statistički značajnog smanjenja sistolnog i dijastolnog krvnog pritiska. Merenje krvnog pritiska 24 sata nakon doziranja, u odnosu na 5–6 sati nakon doziranja, pokazalo je smanjenje krvnog pritiska tokom 24 sata; uobičajeni dnevni ritam je bio očuvan. Smanjenje krvnog pritiska na kraju intervala doziranja iznosilo je 70–80% dejstva koje je zabeleženo 5–6 sati nakon primene doze.
Ukidanje losartana kod hipertenzivnih pacijenata nije dovelo do naglog povećanja krvnog pritiska (povratni efekat). Uprkos izraženom smanjenju krvnog pritiska, losartan nije imao klinički značajna dejstva na brzinu rada srca.
Losartan je jednako efikasan kod pacijenata muškog i ženskog pola, kao i kod mlađih (ispod 65 godina) i starijih hipertenzivnih pacijenata.
Studija LIFE
Ispitivanje o posredovanju losartana u smanjenju krajnjih ishoda hipertenzije (Losartan Intervention For Endpoint Reduction in Hypertension – LIFE) bilo je randomizovano, trostruko slepo, aktivno kontrolisano ispitivanje kod 9193 pacijenta sa hipertenzijom starosti od 55 do 80 godina sa hipertrofijom leve komore koja je zabeležena na EKG-u. Pacijenti su slučajnim uzorkom raspoređeni da primaju losartan od 50 mg jednom dnevno ili atenolol od 50 mg jednom dnevno. Ako ciljni krvni pritisak (< 140/90 mmHg) nije bio postignut, prvo je dodat hidrohlortiazid (12,5 mg) i po potrebi, doza losartana ili atenolola bila je povećana na 100 mg jednom dnevno. Drugi antihipertenzivi, izuzev ACE inhibitora, antagonista angiotenzina II ili beta blokatora, bili su dodati, kada je bilo neophodno, da bi se dostigao ciljni krvni pritisak.
Prosečno vreme praćenja bilo je 4,8 godina.
Primarni cilj bio je sastavljen od kardiovaskularnog morbiditeta i mortaliteta, merenog smanjenjem kombinovane incidence kardiovaskularne smrti, moždanog udara i infarkta miokarda. Krvni pritisak je bio značajno smanjen, do sličnog nivoa u obe grupe. Lečenje losartanom dovelo je do smanjenja rizika od 13,0% (p=0,021, 95% interval pouzdanosti 0,77–0,98) u poređenju sa pacijentima lečenim atenololom koji su dostigli primarni kombinovani cilj. Ovo se uglavnom može pripisati smanjenju incidence moždanog udara. Lečenje losartanom je smanjilo rizik od moždanog udara za 25% u odnosu na atenolol (p=0,001 95% interval pouzdanosti 0,63–0,89). Stope kardiovaskularne smrti i infarkta miokarda nisu bile značajno različite između dve terapijske grupe.
Rasa
U ispitivanju LIFE kod pacijenata crne rase lečenih losartanom zabeležen je veći rizik od pojave primarnih kombinovanih ishoda, tj. kardivaskularnog događaja (npr. infarkt srca, kardiovaskularna smrt) i naročito moždanog udara, nego kod pacijenta crne rase lečenih atenololom. Zbog toga se rezultati zabeleženi sa losartanom u poređenju sa atenololom u istraživanju LIFE, kada je u pitanju kardiovaskularni morbiditet/mortalitet ne mogu primeniti na pacijente crne rase sa hipertenzijom i hipertrofijom leve komore.
Dvostruka blokada sistema renin-angiotenzin-aldosteron (RAAS)
Dve velike, randomizovane, kontrolisane studije (ONTARGET (ONgoing Telmisartan Alone and in combination with Ramipril Global Endpoint Trial) i VA NEPHRON-D (The Veterans Affairs Nephropathy in Diabetes)) su ispitivale kombinovanu primenu ACE inhibitora i blokatora angiotenzin II receptora.
ONTARGET je studija sprovedena kod pacijenata sa istorijom kardiovaskularne ili cerebrovaskularne bolesti ili sa dijabetes melitusom tip 2 udruženim sa potvrđenim oštećenjem organa.
VA NEPHRON-D je bila studija sprovedena kod pacijenata sa dijabetes melitusom tip 2 i dijabetičnom nefropatijom.
Ove studije nisu pokazale značajne korisne efekte na renalni ili /kardiovaskularni ishod i mortalitet, dok je uočen povećan rizik za nastanak hiperkalemije, akutnog bubrežnog oštećenja i/ili hipotenzije u poređenju sa monoterapijom. Uzimajući u obzir slične farmakodinamske osobine, ovi rezultati su takođe relevantni za druge ACE inhibitore i blokatore angiotenzin II receptora.
Zbog toga, ACE inhibitore i blokatore angiotenzin II receptora ne treba primenjivati istovremeno kod pacijenata sa dijabetičnom nefropatijom.
ALTITUDE (Aliskiren Trial in Type 2 Diabetes Using Cardiovascular and Renal Disease Endpoints) je studija koja je bila dizajnirana tako da se ispita korist dodatne terapije aliskirenom standardnoj terapiji ACE inhibitorom ili blokatorom angiotenzin II receptora kod pacijenata sa dijabetes melitusom tip II i hroničnom bubrežnom bolešću, kardiovaskularnom bolešću ili obema. Studija je ranije prekinuta zbog povećanog rizika za nastanak neželjenih ishoda. Kardiovaskularna smrt i moždani udar su bili brojčano mnogo češći u grupi sa aliskirenom nego u placebo grupi, a neželjeni događaji i ozbiljni neželjeni događaji (hiperkalemija, hipotenzija i bubrežna disfunkcija) su mnogo češće beleženi u grupi sa aliskirenom u poređenju sa placebo grupom.
Amlodipin
Amlodipin je antgonist kalcijumskih kanala iz grupe dihidropiridina (spori blokatori kanala ili antagonisti kalcijumovih jona) i inhibira transmembranski influks jona kalcijuma u srčane i vaskularne glatke mišiće.
Mehanizam antihipertenzivnog dejstva amlodipina nastaje usled direktnog opuštanja vaskularnih glatkih mišića. Precizan mehanizam kojim amlodipin ublažava anginu nije u potpunosti utvrđen, ali amlodipin smanjuje ukupno ishemijsko opterećenje pomoću sledeća dva mehanizma:
-
Amlodipin širi periferne arteriole i na taj način smanjuje ukupan periferni otpor (afterload) protiv kojeg radi srce. Pošto brzina rada srca ostaje stabilna, ovo pražnjenje srca smanjuje potrošnju energije miokarda kao i potrebu za kiseonikom.
-
Mehanizam delovanja amlodipina verovatno uključuje i širenje glavnih koronarnih arterija i koronarnih arteriola kako u zdravim tako i u delovima zahvaćenim ishemijom. Ovo širenje povećava snabdevanje miokarda kiseonikom kod pacijenata sa koronarnim arterijskim spazmom (Prinzmetalova angina).
Kod pacijenata sa hipertenzijom doziranje jednom dnevno obezbeđuje klinički značajno smanjenje krvnog pritiska (i u stojećem i u ležećem položaju) tokom vremenskog intervala od 24 sata. Zbog sporog početka dejstva, akutna hipotenzija se ne javlja posle primene amlodipina.
Kod pacijenata sa anginom, primena amlodipina jednom dnevno povećala je ukupno vreme vežbanja, vreme do napada angine i vreme do pada ST segmenta od 1 mm i smanjila i učestalost napada angine i primenu tableta gliceriltrinitrata.
Primena amlodipina nije bila povezana sa bilo kakvim metaboličkim neželjenim dejstvima, ni promenama lipida u plazmi i može se primenjivati kod pacijenata sa astmom, dijabetesom i gihtom.
Primena kod pacijenata sa koronarnom arterijskom bolešću (CAD)
Efikasnost amlodipina u sprečavanju kliničkih događaja kod pacijenata sa koronarnom arterijskom bolešću ispitivano je u nezavisnom, multicentričnom, randomizovanom, dvostruko slepom, placebom kontrolisanom ispitivanju sa 1997 pacijenata – Poređenje amlodipina i enalaprila u ograničavanju pojave tromboze (Comparison of Amlodipine vs. Enalapril to Limit Occurrences of Thrombosis – CAMELOT). Od ovih pacijenata, 663 je bilo lečeno sa 5-10 mg amlodipina, 673 je bilo lečeno sa 10-20 mg enalaprila i 655 pacijenata je dobijalo placebo, kao dodatak standardnoj terapiji statinima, beta blokatorima, diureticima i acetilsalicilnoj kiselini, tokom 2 godine. Ključni rezultati efikasnosti predstavljeni su u Tabeli 1. Rezultati
ukazuju da kod pacijenata sa koronarnom bolešću lečenje amlodipinom smanjuje broj hospitalizacija zbog angine i smanjuje broj procedura revaskularizacije.
| Tabela 1. Incidencija klinički značajnih ishoda u CAMELOT studiji | |||||
| Stope kardiovaskularnih događaja, Br. (%) | Amlopidin vs. placebo | ||||
| Ishodi | Amlopidin | Placebo | Enalapril | Odnos rizika (95% CI) | P vrednost |
| Primarni cilj | |||||
| Neželjeni kardiovaskularni događaji | 110 (16,6) | 151 (23,1) | 136 (20,2) | 0,69 (0,54-0,88) | 0,003 |
| Pojedinačne komponente | |||||
| Koronarna revaskularizacija | 78 (11,8) | 103 (15,7) | 95 (14,1) | 0,73 (0,54-0,98) | 0,03 |
| Hospitalizacija usled angine | 51 (7,7) | 84 (12,8) | 86 (12,8) | 0,58 (0,41-0,82) | 0,002 |
| Nefatalni IM | 14 (2,1) | 19 (2,9) | 11 (1,6) | 0,73 (0,37-1,46) | 0,37 |
| Moždani udar ili prolazni ishemični napad | 6 (0,9) | 12 (1,8) | 8 (1,2) | 0,50 (0,19-1,32) | 0,15 |
| Kardiovaskularna smrt | 5 (0,8) | 2 (0,3) | 5 (0,7) | 2,46 (0,48-12,7) | 0,27 |
| Hospitalizacija zbog hronične insuficijencije srca | 3 (0,5) | 5 (0,8) | 4 (0,6) | 0,59 (0,14-2,47) | 0,46 |
| Reanimirani zastoj srca | 0 | 4 (0,6) | 1 (0,1) | nije primenljivo | 0,04 |
| Novootkrivena periferna vaskularna bolest | 5 (0,8) | 2 (0,3) | 8 (1,2) | 2,6 (0,50-13,4) | 0,24 |
| Skraćenice: CI - interval pouzdanosti; IM - infakt miokarda. | |||||
Primena kod pacijenata sa hipertenzijom
Randomizovano dvostruko slepo ispitivanje morbiditeta/mortaliteta koje se bavilo antihipertenzivnom i terapijom za snižavanje lipida u prevenciji srčanog udara (Antihypertensive and Lipid-Lowering Treatment to Prevent Heart Attack Trial – ALLHAT) sprovedeno je da bi se uporedile novije terapije lekovima: amlodipin 2,5-10 mg/dan (blokator kalcijumskih kanala) ili lizinopril 10-40 mg/dan (ACE inhibitor) kao terapije prve linije u odnosu na tiazidne diuretike, hlortalidon 12,5-25 mg/dan kod blage do umerene hipertenzije.
Ukupno 33357 hipertenzivna pacijenata starosti od 55 godina ili starijih bili su randomizovani i praćeni prosečno 4,9 godina. Pacijenti su imali najmanje jedan od sledećih dodatnih faktora rizika vezanih za koronarnu bolest srca: prethodni infarkt miokarda ili moždani udar (> 6 meseci pre uključivanja u studiju) ili dokumentaciju o drugoj aterosklerotskoj kardiovaskularnoj bolesti (ukupno 51,5%), dijabetes tipa 2 (36,1%), HDL-h < 35 mg/dL (11,6%), hipertrofija leve komore dijagnostikovana elektrokardiogramom ili ehokardiografijom (20,9%), trenutni status pušača (21,9%).
Primarni ishod bio je sastavljen od koronarne bolesti srca sa smrtnim ishodom ili nefatalnog infarkta miokarda. Nije bilo značajnih razlika u primarnim ishodima između terapije zasnovane na amlodipinu i one zasnovane na hlortalidonu: RR 0,98 95% CI (0,90-1,07) p=0,65. Među sekundarnim ishodima, incidenca srčane insuficijencije (sastavni deo složenih kombinovanih kardiovaskularnih ishoda) bila je značajno viša u grupi sa amlodipinom u poređenju sa grupom sa hlortalidonom (10,2% prema 7,7%, RR 1,38, 95% CI [1,25-
1,52] p<0,001). Međutim, nije bilo značajnih razlika u mortalitetu od svih uzroka između terapije zasnovane na amlodipinu i one zasnovane na hlortalidonu: RR 0,96 95% CI [0,89-1,02] p=0,2.
Primena kod pacijenata sa srčanom insuficijencijom
Hemodinamske studije i klinička ispitivanja zasnovana na fizičkom vežbanju kod pacijenata sa insuficijencijom srca klasa II–IV po NYHA klasifikaciji pokazala su da amlodipin nije doveo do kliničkog pogoršanja, mereno tolerancijom fizičkog vežbanja, udelom protoka iz leve komore i kliničkom simptomatologijom.
Ispitivanje kontrolisano placebom (PRAISE) osmišljeno tako da procenjuje pacijente sa srčanom insuficijencijom klasa III–IV po NYHA klasifikaciji koji su dobijali digoksin, diuretike i ACE inhibitore, pokazalo je da amlodipin nije doveo do povećanja rizika od mortaliteta ili kombinovanog mortaliteta i morbiditeta kod pacijenata sa insuficijencijom srca.
U dugotrajnom ispitivanju kontrolisanom placebom (PRAISE-2) praćeni su pacijenti koji su primali amlodipin, a koji su imali srčanu insuficijenciju klase III i IV po NYHA klasifikaciji, bez kliničkih simptoma ili objektivnih nalaza koji ukazuju na postojeće ishemijsko oboljenje. Pri stabilnim dozama ACE inhibitora, digitalisa i diuretika, amlodipin nije imao uticaja na ukupan kardiovaskularni mortalitet. U ovoj istoj populaciji amlodipin je bio povezan sa povećanjem izveštaja o pulmonalnom edemu.
Resorpcija Losartan
Nakon oralne primene, losartan se dobro resorbuje i podleže metabolizmu prvog prolaska, formirajući aktivni metabolit karboksilne kiseline i druge neaktivne metabolite. Sistemska bioraspoloživost tableta
losartana iznosi približno 33%. Prosečna maksimalna koncentracija losartana i njegovog aktivnog metabolita dostiže se za 1 sat i za 3–4 sata, tim redosledom.
Amlodipin
Nakon oralne primene terapijskih doza, amlodipin se dobro resorbuje sa maksimalnom koncentracijom u krvi između 6–12 sati nakon uzimanja leka. Apsolutna bioraspoloživost procenjena je između 64% i 80%. Unos hrane ne utiče na bioraspoloživost amlodipina.
Distribucija Losartan
I losartan i njegov aktivni metabolit se ≥ 99% vezuju za proteine plazme, pre svega za albumin. Volumen distribucije losartana je 34 L.
Amlodipin
Volumen distribucije je oko 21 L/kg. Studije in vitro su pokazale da se amlodipin vezuje za proteine plazme i do 97,5%.
BiotransformacijaLosartan
Oko 14% intravenski ili oralno primenjene doze losartana konvertuje se u svoj aktivni metabolit. Nakon oralne i intravenske primene 14C obeleženog losartan-kalijuma, radioaktivnost plazme u cirkulaciji pre svega se mogla pripisati losartanu i njegovom aktivnom metabolitu. Minimalna konverzija losartana u njegov aktivni metabolit zabeležena je kod oko jednog procenta ispitivanih pojedinaca.
Osim aktivnog metabolita, nastaju i neaktivni metaboliti.
Amlodipin
Amlodipin se u velikoj meri metaboliše u neaktivne metabolite.
Eliminacija Losartan
Klirens losartana i njegovog aktivnog metabolita u plazmi je oko 600 mL/min i 50 mL/min, tim redosledom. Renalni klirens losartana i njegovog aktivnog metabolita je oko 74 mL/min i 26 mL/min, tim redosledom.
Kada se losartan primenjuje oralno, oko 4% doze se ekskretuje u nepromenjenom obliku u urinu i oko 6% doze se ekskretuje u urinu u obliku aktivnog metabolita. Farmakokinetika losartana i njegovog aktivnog metabolita je linearna sa oralnim dozama losartan-kalijuma i do 200 mg.
Nakon oralne primene, koncentracija losartana i njegovog aktivnog metabolita u plazmi opada polieksponencijalno sa krajnjim poluvremenom eliminacije od oko 2 sata i 6–9 sati, tim redosledom. Tokom doziranja jednom dnevno sa 100 mg, ni losartan ni njegov aktivni metabolit se nisu značajno akumulirali u plazmi.
I bilijarana i urinarna ekskrecija doprinose eliminaciji losartana i njegovih metabolita. Nakon oralne doze/intravenske primene 14C obeleženog losartana kod ljudi, oko 35%/43% radioaktivnosti je otkriveno u urinu i 58%/50% u fecesu.
Amlodipin
Terminalno poluvreme eliminacije u plazmi je oko 35–50 sati i usklađeno je sa doziranjem jednom dnevno. Oko 10% osnovnog jedinjenja i 60% njegovih metabolita izlučuje se u urinu.
Oštećenje funkcije bubrega
Losartan
Koncentracije losartana u plazmi nisu izmenjene kod pacijenata sa klirensom kreatinina iznad 10 mL/min. U poređenju sa pacijentima sa normalnim radom bubrega, vrednost PIK za losartan je oko 2 puta veći kod pacijenata na hemodijalizi.
Koncentracije aktivnog metabolita u plazmi nisu izmenjene kod pacijenata sa oštećenjem funkcije bubrega, ni kod pacijenata na hemodijalizi.
Ni losartan, ni njegovi aktivni metaboliti ne mogu se ukloniti hemodijalizom.
Amlodipin
Amlodipin se u velikoj meri metaboliše u neaktivne metabolite. 10% osnovnog jedinjenja se u neizmenjenom obliku ekskretuje u urinu. Promene u koncentraciji amlodipina nisu povezane sa stepenom oštećenja funkcije bubrega. Amlodipin se ne može ukloniti putem dijalize.
Oštećenje funkcije jetre
Losartan
Kod pacijenata sa blagom do umerenom alkoholnom cirozom jetre koncentracije u plazmi losartana i njegovog aktivnog metabolita nakon oralne primene bile su 5 i 1,7 puta veće nego kod mladih dobrovoljaca muškog pola (videti odeljak 4.4).
Amlodipin
Dostupni su veoma ograničeni klinički podaci o primeni amlodipina kod pacijenata sa oštećenjem funkcije jetre. Pacijenti sa insuficijencijom jetre imaju smanjen klirens amlodipina koji dovodi do dužeg poluvremena eliminacije i povećanja vrednosti PIK za približno 40-60%.
Pol
Losartan
Kod hipertenzivnih pacijenata ženskog pola koncentracije losartana u plazmi bile su i do dva puta veće nego kod hipertenzivnih pacijenata muškog pola, dok se koncentracije aktivnog metabolita u plazmi nisu razlikovale kod muškaraca i žena.
Stariji pacijenti
Losartan
Kod starijih hipertenzivnih pacijenata koncentracije losartana i njegovog aktivnog metabolita u plazmi ne razlikuju se bitno od onih koje su zabeležene kod mladih hipertenzivnih pacijenata.
Amlodipin
Vreme dostizanja maksimalne koncentracije amlodipina u plazmi bilo je slično kod starijih i mlađih ispitanika. Klirens amlodipina može da bude smanjen i dovodi do povećanja „površine ispod krive“ (PIK) i poluvremena eliminacije kod starijih pacijenata. Povećanje vrednosti PIK i poluvremena eliminacije kod pacijenata sa kongestivnom insuficijencijom srca bilo je očekivano u ovoj starosnoj grupi pacijenata u ovom ispitivanju (videti odeljak 4.4).
