Kerendia 40 mg film tablete
Informacije o izdavanju lekova
Lista RFZO
Režim izdavanja
Ostale informacije
Naziv leka
Sastav
Farmaceutski oblik
Proizvođač
Nosilac odobrenja
Poslednje ažuriranje SmPC-a

Koristite aplikaciju Mediately
Dobijte informacije o lekovima brže.
Više 36k ocene
SmPC - Kerendia 40 mg
Lek Kerendia je indikovan za lečenje odraslih pacijenata sa hroničnom bolešću bubrega (sa albuminurijom) koja je udružena sa dijabetesom tipa 2.
Za rezultate ispitivanja koji su vezani sa bubrežnim i kardiovaskularnim događajima, videti odeljak 5.1.
Lek Kerendia je indikovan za lečenje odraslih pacijenata sa simptomatskom hroničnom srčanom insuficijencijom sa ejekcionom frakcijom leve komore (eng. left ventricular ejection fraction, LVEF) ≥ 40 %.
Doziranje
Hronična bolest bubrega povezana sa dijabetesom tipa 2 (T2D)
Preporučena ciljna doza je 20 mg finerenona jednom dnevno. Preporučena maksimalna doza je 20 mg finerenona jednom dnevno.
Inicijalna terapija
Za donošenje odluke o započinjanju terapije finerenonom i za određivanje početne doze potrebno je odrediti koncentraciju kalijuma u serumu i procenjenu brzinu glomerularne filtracije (eGFR) (videti takođe odeljak 4.4). Za praćenje koncentracije kalijuma u serumu, u nastavku videti odeljak „Nastavak lečenja”.
Ukoliko je koncentracija kalijuma u serumu ≤ 4,8 mmol/l, može se započeti terapija finerenonom.
Ukoliko je koncentracija kalijuma u serumu > 4,8 do 5,0 mmol/l, započinjanje terapije finerenonom se može razmotriti uz dodatno praćenje koncentracije kalijuma u serumu tokom prve 4 nedelje u zavisnosti od karakteristika pacijenta i koncentracije kalijuma u serumu (videti odeljak 4.4).
Ukoliko je koncentracija kaljuma u serumu >5,0 mmol/l, terapija finerenonom se ne sme započeti (videti odeljak 4.4).
Preporučena početna doza finerenona zavisi od brzine glomerularne filtracije eGFR i prikazana je u Tabeli 1.
Tabela 1: Započinjanje terapije finerenonom i preporučena doza
| eGFR (ml/min/1,73 m2) | Početna doza (jednom dnevno) |
| ≥ 60 | 20 mg |
| ≥ 25 do < 60 | 10 mg |
| < 25 | Ne preporučuje se |
Nastavak terapije
Koncentracija kalijuma u serumu i eGFR moraju se ponovo kontrolisati 4 nedelje nakon prvog ili ponovnog uvođenja terapije finerenonom ili povećanja doze (za donošenje odluke o nastavku terapije finerenonom i prilagođavanju doze videti Tabelu 2).
Nakon toga, koncentracija kalijuma u serumu se mora periodično i po potrebi ponovo kontrolisati u zavisnosti od karakteristika pacijenta i koncentracije kalijuma u serumu.
Za više informacija videti odeljke 4.4 i 4.5.
Tabela 2: Nastavak terapije finerenonom i prilagođavanje doze
| Trenutna doza finerenona (jednom dnevno) | |||
| 10 mg | 20 mg | ||
| Trenutna koncentracija | ≤ 4,8 | Povećati dozu na 20 mg finerenona jednom dnevno* | Održavati dozu od 20 mg jednom dnevno |
| kalijuma u serumu (mmol/L) | |||
| > 4,8 do5,5 | Održavati dozu od 10 mg jednom dnevno | Održavati dozu od 20 mg jednom dnevno | |
| > 5,5 | Prekinuti primenu finerenona. | Prekinuti primenu finerenona. | |
| Razmotriti ponovno započinjanje | Ponovo započeti terapiju dozom od | ||
| terapije dozom od 10 mg | 10 mg jednom dnevno kada je | ||
| jednom dnevno kada je | koncentracija kalijuma u serumu ≤ | ||
| koncentracija kalijuma u serumu≤ 5,0 mmol/l. | 5,0 mmol/l. | ||
Srčana insuficijencija sa vrednošću LVEF ≥40%
Preporučena ciljna doza zavisi od funkcije bubrega (eGFR) na početku lečenja finerenonom (videti Tabelu 4):
40 mg jednom dnevno ukoliko je eGFR ≥60 ml/min/1,73 m2
20 mg jednom dnevno ukoliko je eGFR ≥25 do <60 ml/min/1,73 m2 Preporučena maksimalna doza je 40 mg finerenona jednom dnevno.
Inicijalna terapija
Ukoliko je koncentracija kalijuma u serumu ≤ 5,0 mmol/l, terapija finerenonom se može započeti.
Treba odrediti koncentraciju kalijuma u serumu i procenjenu brzina glomerularne filtracije (eGFR), kako bi se utvrdilo da li se lečenje finerenonom može započeti (videti odeljak 4.4) i da bi se odredila početna doza leka. Za praćenje koncentracije kalijuma u serumu, videti u nastavku „Nastavak lečenja“.
Preporučena početna doza finerenona zavisi od eGFR i prikazana je u Tabeli 3.
Tabela 3: Započinjanje terapije finerenonom i preporučena doza
| eGFR (ml/min/1,73 m2) | Početna doza (jednom dnevno) |
| ≥ 60 | 20 mg |
| ≥ 25 do < 60 | 10 mg |
| < 25 | Ne preporučuje se |
Nastavak terapije
Koncentracija kalijuma u serumu i eGFR moraju se ponovo kontrolisati 4 nedelje nakon prvog uvođenja ili ponovnog započinjanja terapije finerenonom ili promene doze (za donošenje odluke o nastavku terapije finerenonom i prilagođavanju doze videti tabelu 4).
Nakon toga, koncentracija kalijuma u serumu i eGFR se mora periodično i po potrebi ponovo kontrolisati u zavisnosti od karakteristika pacijenta.
Za više informacija videti odeljke 4.4 i 4.5.
Tabela 4: Nastavak lečenja finerenonom i prilagođavanje doze
| Trenutna doza finerenona (jednom dnevno) | ||||
| 10 mg | 20 mg | 40 mg | ||
| Trenutna koncentracij a kalijuma u serumu (mmol/l) | <5,0 | Povećati dozu na 20 mg finerenona jednom dnevno ako se eGFR ne smanji>30% u odnosu na prethodno merenje | Povećati dozu na 40 mg jednom dnevno ako se eGFR ne smanji >30% u odnosu na prethodno merenjeOdržavati dozu od 20 mg jednom dnevno ako je vrednost eGFR<60 ml/min/1,73 m2 na početku lečenja | Održavati dozu od 40 mg jednom dnevno Smanjiti dozu na 20 mg jednom dnevno ako se eGFR smanji >30% u odnosu na prethodno merenje |
| 5,0 do <5,5 | Održavati dozu od 40 mg jednom dnevno | |||
| Održavati dozu od 10 mg jednom dnevno | Održavati dozu od 20 mg jednom dnevno | Smanjiti na 20 mg jednom dnevno ako se eGFR smanji >30% u odnosu na prethodno merenje | ||
| 5,5 do <6,0 | Prekinuti primenu finerenona.Ponovo započeti terapiju dozom od 10 mg jednom dnevno kad koncentracija kalijuma u serumu bude<5,5 mmol/l. | Smanjiti dozu na 10 mg jednom dnevno | Smanjiti dozu na 20 mg jednom dnevno | |
| ≥6,0 | Prekinuti primenu finerenona.Ponovo započeti terapiju dozom od 10 mg jednom dnevno kada koncentracija kalijuma u serumu bude <5,5 mmol/l, ili ako se kocentracija kalijuma od ≥5,5 mmol/l ponovi više puta, sačekati sa ponovnim započinjanjem terapije dok | |||
| koncentracija kalijuma u serumu ne bude <5,0 mmol/l. | ||||
Ukoliko se vrednosti eGFR smanje za ≥40 % u poređenju sa prethodnim merenjem, treba razmotriti smanjenje doze ili prekid terapije finerenonom. Kada se vrednosti eGFR stabilizuju, treba razmotriti povećanje doze leka ili ponovno započinjanje terapije, u skladu sa individualnim karakteristikama pacijenta.
Propuštena doza
Pacijent treba da uzme propuštenu dozu leka čim se seti, ali isključivo istog dana. Pacijent ne sme uzeti duplu dozu da bi nadoknadio propuštenu dozu.
Posebne populacije
Stariji pacijenti (≥ 65 godina)
Nije potrebno prilagođavanje doze kod starijih pacijenata (videti odeljak 5.2)., ali se preporučuje redovna kontrola funkcije bubrega (videti odeljak 4.4.)
Pacijenti sa oštećenjem funkcije bubrega
Započinjanje terapije
Kod pacijenata sa eGFR <25 ml/min/1,73 m2 ne treba započinjati terapiju finerenonom zbog ograničenih kliničkih podataka (videti odeljke 4.4 i 5.2).
Nastavak terapije
Kod pacijenata sa eGFR ≥ 15 ml/min/1,73 m2, lečenje finerenonom se može nastaviti uz prilagođavanje doze na osnovu koncentracije kalijuma u serumu. Brzinu glomerularne filtracije (eGFR) treba kontrolisati svake 4 nedelje nakon započinjanja terapije kako bi se donela odluka da li se početna doza može povećati (videti deo odeljka 4.2 „Doziranje, Nastavak lečenja” i tabelu 2 i 4).
Zbog ograničenih kliničkih podataka, terapiju finerenonom treba prekinuti kod pacijenata kod kojih je bubrežna bolest napredovala do terminalnog stadijuma insuficijencije bubrega (eGFR < 15 ml/min/1,73 m2) (videti odeljak 4.4).
Pacijenti sa oštećenjem funkcije jetre
Pacijenti sa
-
teškim oštećenjem funkcije jetre:
Ne sme se započeti terapija finerenonom (videti odeljke 4.4 i 5.2). Nema dostupnih podataka;
-
umerenim oštećenjem funkcije jetre:
Nije potrebno prilagođavanje početne doze. Potrebno je razmotriti dodatno praćenje koncentracije kalijuma u serumu i prilagoditi terapiju u skladu sa karakteristikama pacijenta (videti odeljke 4.4 i 5.2);
-
blagim oštećenjem funkcije jetre:
Nije potrebno prilagođavanje početne doze.
Istovremena primena drugih lekova
Kod pacijenata koji uzimaju finerenon istovremeno sa umerenim ili slabim inhibitorima CYP3A4, suplementima kalijuma, trimetoprimom ili kombinacijom trimetoprim-sulfametoksazol, treba razmotriti dodatno praćenje koncentracije kalijuma u serumu i terapiju prilagoditi u skladu sa karakteristikama pacijenta (videti odeljak 4.4). Odluku o propisivanju terapije finerenonom treba doneti u skladu sa uputstvima iz tabela 2 i 4 („Doziranje, Nastavak lečenja“).
Može biti potreban privremeni prekid uzimanja finerenona kada pacijent mora da uzima trimetoprim ili kombinaciju lekova trimetoprim-sulfametoksazol. Za više informacija videti odeljke 4.4 i 4.5.
Telesna masa
Nije potrebno prilagođavanje doze na osnovu telesne mase (videti odeljak 5.2).
Pedijatrijska populacija
Bezbednost i efikasnost finerenona kod dece i adolescenata mlađih od 18 godina još nisu ustanovljeni. Nema dostupnih podataka.
Način primene
Oralna upotreba
Tablete se mogu uzimati sa čašom vode, nezavisno od obroka (videti odeljak 5.2). Tablete se ne smeju uzimati sa grejpfrutom ili sa sokom od grejpfruta (videti odeljak 4.5).
Drobljenje tableta
Za pacijente koji tablete ne mogu da progutaju cele, film tablete leka Kerendia mogu da se izdrobe i pomešaju sa vodom ili kašastom hranom, kao što je npr. pire od jabuke, neposredno pre oralne upotrebe (videti odeljak 5.2).
-
Preosetljivost na aktivnu supstancu ili na bilo koju od pomoćnih supstanci navedenih u odeljku 6.1.
-
Istovremena upotreba sa snažnim inhibitorima CYP3A4 (videti odeljak 4.5), npr.:
-
itrakonazol
-
ketokonazol
-
ritonavir
-
nelfinavir
-
kobicistat
-
klaritromicin
-
telitromicin
-
nefazodon
-
-
Adisonova bolest
pri upotrebi
Hiperkalemija
Kod pacijenata na terapiji finerenonom uočena je hiperkalemija (videti odeljak 4.8). Kod nekih pacijenata postoji veći rizik od nastanka hiperkalemije.
Faktori rizika obuhvataju smanjenu brzinu glomerularne filtracije eGFR, povećanje koncentracije kalijuma u serumu i ranije epizode hiperkalemije. Kod ovih pacijenata treba razmotriti češće praćenje ovih parametara.
Ukoliko je koncentracija kalijuma u serumu > 5,0 mmol/l, terapija finerenonom se ne sme započeti.
Praćenje
Koncentracija kalijuma u serumu i brzina glomerularne filtracije eGFR moraju se ponovo kontrolisati kod svih pacijenata na svake 4 nedelje nakon uvođenja terapije, ponovnog započinjanja terapije ili prilagođavanja doze finerenona. Nakon toga, koncentracija kalijuma u serumu moraju se meriti periodično i po potrebi, na osnovu individualnih karakteristika pacijenta i koncentracije kalijuma u serumu (videti odeljak 4.2).
Hronična bolest bubrega povezana sa dijabetesom tip 2 (DT2)
Započinjanje i nastavak terapije (videti odeljak 4.2)
Ukoliko je koncentracija kalijuma u serumu >4,8 do 5,0 mmol/l, može se razmotriti započinjanje terapije finerenonom uz dodatno praćenje koncentracije kalijuma u serumu prve 4 nedelje uzimajući u obzir karakteristike pacijenta i koncentraciju kalijuma u serumu.
Ukoliko je koncentracija kalijuma u serumu >5,5 mmol/l, treba prekinuti terapiju finerenonom. Potrebno je slediti nacionalne smernice i vodiče za lečenje hiperkalemije.
Kada je koncentracija kalijuma u serumu ≤ 5,0 mmol/l, terapija finerenonom se može ponovo započeti u dozi od 10 mg jednom dnevno.
Srčana insuficijencija sa LVEF ≥ 40 %
Početak i nastavak terapije (videti odeljak 4.2).
Terapija finerenonom se mora prekinuti, ukoliko je koncentracija kalijuma u serumu ≥6,0 mmol/l. Potrebno je slediti nacionalne smernice za lečenje hiperkalemije. Kada koncentracija kalijuma u serumu
bude <5,5 mmol/l, terapija finerenonom se može ponovo započeti dozom od 10 mg jednom dnevno. U slučaju da i kod ponovljenih merenja koncentracije kalijuma u serumu bude ≥5,5 mmol/l, lečenje finerenonom može ponovo da se započne samo kada koncentracija kalijuma u serumu bude <5,0 mmol/l.
Istovremena primena drugih lekova
Rizik od hiperkalemije se takođe može povećati uz istovremeno uzimanje drugih lekova koji mogu da povećaju koncentraciju kalijuma u serumu (videti odeljak 4.5.). Videti takođe i „Istovremena upotreba lekova koji utiču na izloženost finerenonu”.
Finerenon ne treba uzimati istovremeno sa
-
diureticima koji štede kalijum (npr. amilorid, triamteren) i
-
drugim antagonistima mineralokortikoidnih receptora (MRA), kao što je eplerenon, esakserenon, spironolakton, kanrenon.
Finerenon treba uzimati sa oprezom, uz praćenje koncentracije kalijuma u serumu kada se lek uzima istovremeno sa
-
suplementima kalijuma ili zamenskim solima obogaćenim kalijumom,
-
trimetoprimom ili kombinacijom trimetoprim-sulfametoksazol. Možda će biti neophodan privremeni prekid primene terapije finerenonom.
Pogoršanje funkcije bubrega kod pacijenata sa srčanom insuficijencijom sa LVEF ≥40 %
Prijavljena je povećana incidenca pogoršanja funkcije bubrega kod pacijenata sa srčanom insuficijencijom sa LVEF ≥40 %, kod pacijenata na terapiji finerenonom (videti odeljak 4.8). Preporučuje se periodična kontrola funkcije bubrega tokom lečenja i po potrebi, na osnovu karakteristika pacijenata. Stariji pacijenti i pacijenti sa oštećenom funkcijom bubrega (eGFR < 60 ml/min/1,73m2) su u većem riziku za nastanak pogoršanja funkcije bubrega i moraju se češće kontrolisati (videti odeljak 4.2).
Pacijenti sa oštećenjem funkcije bubrega
Rizik od hiperkalemije se povećava sa smanjenjem funkcije bubrega. Kontinuirano praćenje funkcije bubrega potrebno je sprovoditi u skladu sa standardnom praksom (videti odeljak 4.2).
Započinjanje terapije
Terapiju finerenonom ne treba započinjati kod pacijenata kod kojih je brzina glomerularne filtracije eGFR
<25 ml/min/1,73m2, zbog toga što su klinički podaci ograničeni (videti odeljke 4.2 i 5.2).
Nastavak terapije
Zbog ograničenih kliničkih podataka, terapiju finerenonom treba prekinuti kod pacijenata kod kojih je bolest bubrega napredovala do stadijuma terminalne bubrežne insuficijencije (eGFR <15 ml/min/1,73 m2).
Pacijenti sa oštećenjem funkcije jetre
Terapiju finerenonom ne treba započinjati kod pacijenata sa teškim oštećenjem funkcije jetre (videti odeljak 4.2). Delovanje finerenona kod ovih pacijenata nije dokazano (videti odeljak 5.2), ali očekuje se značajno povećanje izloženosti finerenonu.
Primena finerenona kod pacijenata sa umerenim oštećenjem funkcije jetre može zahtevati dodatno praćenje zbog povećanja izloženosti finerenonu. Potrebno je razmotriti dodatno praćenje koncentracije kalijuma u serumu i terapiju prilagoditi individualnim karakteristikama pacijenta (videti odeljke 4.2 i 5.2).
Pacijenti NYHA klase IV (engl. New York Heart Association)
Iskustvo sa primenom finerenona kod pacijenata sa srčanom insuficijencijom koji su klasifikovani u NYHA klasu IV je ograničeno (videti odeljak 5.1).
Stariji pacijenti
Kod starijih pacijenata postoji veća mogućnost da imaju oštećenje funkcije bubrega i da u terapiji imaju lekove koji mogu da izazovu promene u funkciji bubrega. Zbog toga se kod njih preporučuje redovna kontrola funkcije bubrega.
Istovremena primena lekova koji utiču na izloženost finerenonu
Umereni i slabi inhibitori CYP3A4
Tokom istovremene upotrebe finerenona i umerenih ili slabih inhibitora CYP3A4 treba pratiti koncentraciju kalijuma u serumu (videti odeljke 4.2 i 4.5).
Snažni i umereni induktori CYP3A4
Finerenon ne treba uzimati istovremeno sa snažnim ili umerenim induktorima CYP3A4 (videti odeljak 4.5).
Grejpfrut
Tokom terapije finerenonom ne treba konzumirati grejpfrut ili sok od grejpfruta (videti odeljke 4.2 i 4.5). Embriofetalna toksičnost
Finerenon ne treba uzimati tokom trudnoće, osim ako nisu pažljivo razmotreni korist po majku i rizik po fetus. Ukoliko žena zatrudni dok je na terapiji finerenonom, treba da bude upoznata sa potencijalnim rizicima po fetus.
Žene u reproduktivnom periodu treba savetovati da koriste efikasne kontraceptivne mere tokom terapije finerenonom.
Žene koje su na terapiji finerenonom ne treba da doje. Za više informacija videti odeljke 4.6 i 5.3. Informacije o pomoćnim supstancama
Lek Kerendia sadrži laktozu
Pacijenti sa retkim naslednim oboljenjem intolerancije na galaktozu, nedostatkom laktaze ili glukozno-galaktoznom malapsorpcijom ne smeju uzimati ovaj lek.
Lek Kerendia sadrži natrijum
Ovaj lek sadrži manje od 1 mmol (23 mg) natrijuma po dozi, tj. suštinski je "bez natrijuma".
Studije interakcija sprovedene su samo kod odraslih.
Finerenon se eliminiše gotovo isključivo putem oksidativnog metabolizma posredovanog citohromom P450 (CYP) (uglavnom putem CYP3A4 [90%] uz mali doprinos CYP2C8 [10%]).
Istovremena primena drugih lekova koja je kontraindikovana
Snažni inhibitori CYP3A4
Istovremena upotreba leka Kerendia sa itrakonazolom, klaritromicinom i drugim snažnim inhibitorima CYP3A4 (npr. ketokonazolom, ritonavirom, nelfinavirom, kobicistatom, telitromicinom ili nefazodonom) je kontraindikovana (videti odeljak 4.3), jer se očekuje značajno povećanje izloženosti finerenonu.
Istovremena primena drugih lekova koja se ne preporučuje
Snažni i umereni induktori CYP3A4
Lek Kerendia ne treba uzimati istovremeno sa rifampicinom i drugim snažnim induktorima CYP3A4 (npr. karbamazepinom, fenitoinom, fenobarbitonom, kantarionom) ili sa efavirenzom i drugim umerenim induktorima CYP3A4. Smatra se da ovi snažni induktori CYP3A4 značajno smanjuju koncentraciju finerenona u plazmi i dovode do smanjenog terapijskog efekta (videti odeljak 4.4).
Određeni lekovi koji povećavaju koncentraciju kalijuma u serumu
Lek Kerendia ne treba uzimati istovremeno sa diureticima koji štede kalijum (npr. amilorid, triamteren) i drugim antagonistima mineralokortikoidnih receptora (npr. eplerenon, esakserenon, spironolakton, kanrenon). Smatra se da ovi lekovi povećavaju rizik od hiperkalemije (videti odeljak 4.4).
Grejpfrut
Tokom terapije finerenonom ne treba konzumirati grejpfrut ili sok od grejpfruta, jer se očekuje da će povećati koncentraciju finerenona u plazmi usled inhibicije CYP3A4 induktora (videti odeljke 4.2 i 4.4).
Istovremena primena drugih lekova uz oprez
Umereni CYP3A4 inhibitori
U kliničkoj studiji, istovremeno uzimanje eritromicina (u dozi od 500 mg tri puta dnevno) dovela je do 3,5 puta većih vrednosti AUC-a finerenona i 1,9 puta većih vrednosti njegovog Cmax. U drugoj kliničkoj studiji, upotreba verapamila (tableta sa kontrolisanim oslobađanjem u dozi od 240 mg jednom dnevno) dovela je do 2,7, odnosno 2,2 puta većih vrednosti AUC-a i Cmax finerenona.
Koncentracija kalijuma u serumu se može povećati i zbog toga se preporučuje njegovo praćenje, posebno prilikom započinjanja terapije ili promene doze finerenona ili inhibitora CYP3A4 (videti odeljke 4.2 i 4.4).
Slabi inhibitori CYP3A4
Fiziološke farmakokinetičke simulacije (PBPK) ukazuju na to da fluvoksamin (u dozi 100 mg dva puta dnevno) povećava vrednosti AUC (1,6 puta) i Cmax (1,4 puta) finerenona.
Koncentracija kalijuma u serumu se može povećati i zbog toga se preporučuje njegovo praćenje, posebno prilikom započinjanja terapije ili promene doze finerenona ili inhibitora CYP3A4 (videti odeljke 4.2 i 4.4).
Određeni lekovi koji povećavaju koncentraciju kalijuma u serumu (videti odeljak 4.4)
Očekuje se da će istovremena upotreba leka Kerendia sa suplementima kalijuma i trimetoprimom ili kombinacijom trimetoprim-sulfametoksazolom povećati rizik od hiperkalemije. Neophodno je praćenje koncentracije kalijuma u serumu.
Možda će biti neophodan privremeni prekid terapije lekom Kerendia tokom terapije trimetoprimom ili kombinacijom trimetoprim-sulfametoksazolom.
Antihipertenzivni lekovi
Rizik od hipotenzije se povećava uz istovremenu upotrebu više drugih antihipertenzivnih lekova. Kod ovih pacijenata neophodno je praćenje krvnog pritiska.
Uticaj doze od 40 mg finerenona na supstrate CYP3A4 i CYP2C8
Primenjen u dozi od 40 mg jednom dnevno, finerenon je slab inhibitor enzima CYP3A4 in vivo. Primena
višestrukih doza finerenona od 40 mg istovremeno sa midazolamom, probnim supstratom CYP3A4, dovela je do povećanja srednje vrednosti AUC midazolama od 1,31 puta, bez uticaja na vrednost Cmax. Potencijalno povećana izloženost osetljivim supstratima CYP3A4 sa uskim terapijskim indeksom mora da se uzme u obzir kada se primenjuju istovremeno sa finerenonom u dozi od 40 mg jednom dnevno. Režim primene višestrukih doza finerenona od 20 mg jednom dnevno tokom 10 dana nije imao značajno dejstvo na vrednosti AUC midazolama, probnog supstrata CYP3A4. Prema tome, primenom ove doze finerenona može se isključiti klinički značajna inhibicija ili indukcija CYP3A4 .
Primenjen u dozi od 40 mg jednom dnevno, finerenon je slab inhibitor enzima CYP2C8 in vivo. Primena višestrukih doza finerenona u dozi od 40 mg sa repaglinidom, probnim supstratom CYP2C8, dovela je do povećanja srednje vrednosti AUC-a repaglinida od 1,59 puta i 1,30 puta veće vrednosti Cmax. Potencijalno povećana izloženost supstratima CYP2C8 sa uskim terapijskim indeksom mora da se uzme u obzir kada se koriste istovremeno sa finerenonom od 40 mg jednom dnevno.
Pojedinačna doza od 20 mg finerenona nije imala klinički značajan uticaj na vrednosti AUC i Cmax repaglinida, probnog supstrata CYP2C8. Prema tome, primenjen u ovoj dozi, finerenon ne inhibira CYP2C8.
Kontracepcija kod žena
Žene u reproduktivnom periodu treba da koriste efikasne kontraceptivne mere tokom terapije finerenonom (videti odeljak 4.4).
Trudnoća
Nema podataka o upotrebi finerenona kod trudnica.
Studije na životinjama su pokazale reproduktivnu toksičnost (videti odeljak 5.3).
Lek Kerendia ne treba uzimati tokom trudnoće, osim ukoliko kliničko stanje žene ne zahteva terapiju finerenonom. Ukoliko žena zatrudni dok je na terapiji finerenonom, treba da bude upoznata sa potencijalnim rizicima po fetus (videti odeljak 4.4).
Dojenje
Nije poznato da li se finerenon i njegovi metaboliti izlučuju u majčino mleko.
Dostupni farmakokinetički/toksikološki podaci dobijeni u ispitivanjima sprovedenim na životinjama pokazuju da se finerenon i njegovi metaboliti izlučuju u mleko. Kod mladunaca pacova izloženih ovim ispitivanjima ispoljile su se neželjene reakcije (videti odeljak 5.3).
Ne može se isključiti rizik za novorođenčad/odojčad.
Mora se doneti odluka da li prekinuti dojenje ili prekinuti/suzdržati se od terapije lekom Kerendia, uzimajući u obzir korist dojenja za dete i korist terapije za ženu (videti odeljak 4.4).
Plodnost
Nema podataka o uticaju finerenona na plodnost kod ljudi.
Ispitivanja sprovedena na životinjama pokazala su smanjenu plodnost kod ženki pri izloženosti koja se smatra većom od maksimalne izloženosti kod ljudi, što ukazuje na mali klinički značaj (videti odeljak 5.3).
Lek Kerendia nema uticaja na Vašu sposobnost upravljanja vozilima i rukovanja mašinama.
Sažetak bezbednosnog profila
Najčešće prijavljivana neželjena dejstva tokom terapije finerenonom bila je hiperkalemija (12,6%). Videti
„Opis neželjenih reakcija, Hiperkalemija“ u nastavku i odeljak 4.4. Tabelarni prikaz neželjenih reakcija
Bezbednost primene finerenona kod pacijenata sa hroničnom bolešću bubrega (HBB) i dijabetesom tipa 2 (T2D) procenjena je u 2 pivotalne studije faze III, FIDELIO-DKD (dijebetesna bolest bubrega engl. diabetic kidney disease) i FIGARO-DKD. U FIDELIO_DKD studiji, 2818 pacijenata uzimalo je finerenon (u dozi 10 ili 20 mg jednom dnevno) sa srednjom vrednošću trajanja terapije od 2,2 godine. U studiji FIGARO-DKD, 3671 pacijent uzimao je finerenon (u dozi 10 mg ili 20 mg jednom dnevno) sa srednjom vrednošću trajanja terapije od 2,9 godina.
Bezbednost primene finerenona kod pacijenata sa srčanom insuficijencijom (HF) sa LVEF ≥40 % procenjena je u studiji faze III, FINEARTS-HF. U ovom ispitivanju, 2993 pacijenta uzimalo je finerenon (u dozi od 10 mg, 20 mg ili 40 mg jednom dnevno) uz prosečno trajanje terapije od 2,1 godine.
Uočene neželjene reakcije navedene su u Tabeli 5. Klasifikovane su prema MedDRA konvenciji -klase sistema organa i učestalosti.
Neželjene reakcije su grupisane prema učestalosti i prikazane prema opadajućem stepenu ozbiljnosti. Učestalost je definisana na sledeći način:
Veoma često (≥1/10), često (≥1/100 do <1/10), povremeno (≥1/1000 do <1/100), retko (≥1/10000 do
<1/1000), veoma retko (<1/10000), nepoznato (ne može se proceniti na osnovu dostupnih podataka).
Tabela 5: Neželjene reakcije
| MedDRA klasifikacija sistema organa | Učestalost | HBB sa DT2 | HF sa LVEF ≥ 40% |
| Poremećaji metabolizma i ishrane | Veoma često | Hiperkalemija | - |
| Često | Hiponatremija Hiperurikemija | Hiperkalemija Hiponatremija Hiperurikemija | |
| Vaskularni poremećaji | Često | Hipotenzija | Hipotenzija |
| Gastrointestinalni poremećaji | Često | - | Dijareja Konstipacija |
| Poremećaji kože ipotkožnog tkiva | Često | Pruritus | - |
| Poremećaji bubrega i urinarnog sistema | Često | - | -Poremećaj funkcije bubrega, akutno oštećenje funkcije bubrega |
| Ispitivanja | ČestoPovremeno | Povećana koncentracija kreatinina u krvi/smanjena brzina glomerularne filtracijeSmanjena koncentracija hemoglobina | Povećana koncentracija kreatinina u krvi/smanjena brzina glomerularne filtracije- |
Opis odabranih neželjenih reakcija
Hiperkalemija
Tokom prvog meseca lečenja, zabeleženo je povećanje srednje vrednosti koncentracije kalijuma u serumu do 0,2 mmol/l u odnosu na početnu vrednost u grupi pacijenata koji su uzimali finerenon, u poređenju sa vrednostima u grupi pacijenata koji su uzimali placebo, nakon čega je razlika u koncentraciji kalijuma ostala stabilna.
U zbirnim podacima iz kliničkih ispitivanja FIDELIO-DKD i FIGARO-DKD, događaji hiperkalemije prijavljeni su kod 14% pacijenata koji su uzimali finerenon u poređenju sa 6,9 % pacijenata koji su uzimali placebo. Ozbiljni događaji hiperkalemije češće su prijavljivani tokom terapije finerenonom (1,1%) nego kod onih koji su uzimali placebo (0,2%). Koncentracije kalijuma u serumu > 5,5 mmol/l i > 6,0 mmol/l prijavljene su kod 16,8 %, odnosno 3,3 % pacijenata koji su bili na terapiji finerenonom i kod 7,4 %, odnosno 1,2 % pacijenata koji su uzimali placebo. Hiperkalemija koja je dovela do trajnog prekida terapije kod pacijenata koji su uzimali finerenon bila je 1,7 % u odnosu na 0,6 % u grupi koja je uzimala placebo. Hospitalizacija zbog hiperkalemije u grupi koja je uzimala terapiju finerenonom bila je potrebna kod 0,9 % pacijenata u odnosu na 0,2 % u grupi koja je uzimala placebo.
U kliničkom ispitivanju FINEARTS-HF, događaji hiperkalemije prijavljeni su kod 9,7 % pacijenata koji su uzimali finerenon, u poređenju sa 4,2 % pacijenata koji su uzimali placebo. Hiperkalemija koja je dovela do trajnog prekida terapije kod pacijenata koji su uzimali finerenon prijavljena je kod 0,4 % pacijenata u odnosu na 0,2 % pacijenata u grupi koja je uzimala placebo. Hospitalizacija zbog hiperkalemije u grupi koja je uzimala finerenon bila je 0,5 % pacijenata u odnosu na 0,2 % pacijenata u grupi koja je uzimala placebo.
U svim ispitivanjima, kod pacijenata koji su bili na terapiji finerenonom, hiperkalemija je u većini slučajeva bila blaga do umerena i prolazna.
Za specifične, konkretne preporuke, videti odeljke 4.2 i 4.4.
Pogoršanje funkcije bubrega
U zbirnim podacima iz kliničkih ispitivanja FIDELIO-DKD i FIGAO-DKD, događaji smanjenja GFR prijavljeni su kod 5,4 % pacijenata koji su uzimali finerenon u poređenju sa 4,2 % pacijenata koji su uzimali placebo. Broj događaja smanjenja GFR koji su doveli do trajnog prekida terapije bio je isti u grupi pacijenata koji su uzimali finerenon i u grupi pacijenata koji su uzimali placebo ( 0,2 %). Hospitalizacija zbog smanjenja GFR bila je ista kod pacijenata koji su uzimali finerenon i kod pacijenata koji su uzimali placebo (0,1 %).
Povećanje koncentracija kreatinina u krvi prijavljeno je kod 2,6 % pacijenata koji su uzimali finerenonom u poređenju sa 2,3 % kod pacijenata koji su uzimali placebo.
Većina događaja povećanja/smanjenja koncentracije kreatinina u krvi kod pacijenata koji su uzimali finerenon bila je blaga do umerena i prolazna. Kod pacijenata koji su uzimali finerenon, na početku
lečenja se javljalo inicijalno smanjenje eGFR (srednja vrednost 2mL/min/1,73m2) koje se vremenom smanjivalo u odnosu na placebo. Čini se da je to smanjenje reverzibilno uz nastavak lečenja.
U ispitivanju FINEARTS-HF, događaji povezani sa pogoršanjem funkcije bubrega prijavljeni su češće kod pacijenata koji su uzimali finerenon (17,7 %) u odnosu na pacijente koji su uzimali placebo (10,9 %). Prijavljeni događaji uključivali su poremećaj funkcije bubrega (6,6 % u odnosu na 3,9 %), smanjenje GFR (5,2 % u odnosu na 3,6 %), akutno oštećenje funkcije bubrega (3,7 % u odnosu na 2,1 %), otkazivanje bubrega (2,6 % u odnosu na 1,6 %) i povećanje koncentracije kreatinina u krvi (1,2 % u odnosu na 0,8 %). Sveukupno, većina prijavljenih događaja vezanih za pogoršanje funkcije bubrega kod pacijenata koji su uzimali finerenon bila je blaga do umerena i prolazna. U nekim slučajevima kada je primena finerenona trajno prekinuta, eGFR se nije vratio na početne vrednosti. Događaji povezani sa pogoršanjem funkcije bubrega koji su doveli do trajnog prekida terapije finerenonom, bili su identični u obe grupe i grupi koja je uzimala finerenon i u grupi koja je uzimala placebo (0,3 %). Događaji povezani sa pogoršanjem funkcije bubrega koji su doveli do hospitalizacije češće su prijavljeni u grupi pacijenata koji su uzimali finerenon, u poređenju sa grupom pacijenata koji su uzimali placebo (2,0 % u odnosu na 1,3 %), uz akutno oštećenje funkcije bubrega kao najčešće prijavljeni događaj koji je doveo do hospitalizacije (1,6 % u grupi koja je uzimala finerenon u odnosu na 0,8 % u grupi koja je uzimala placebo).
Pacijenti koji su uzimali finerenon imali su početno smanjenje GFR koje se čini reverzibilno tokom kontinuiranog lečenja. Srednja vrednost razlike u vrednosti GFR između grupe koja uzimala finerenon i grupe koja je uzimala placebo bila je približno 3-4 ml/min/1,73m2 od 1. do 6. meseca. Posle 6. meseca, smanjenje GFR bilo je nešto izraženije u grupi pacijenata koji su uzimali placebo, sa srednjom vrednošću razlike od približno 2-3 ml/min/1,73m2 između grupe koja je uzimala finerenon i grupe koja je uzimala placebo.
Hipotenzija
Terapija finerenonom dovela je do smanjenja srednje vrednosti sistolnog krvnog pritiska za 2-4 mm Hg, a srednje vrednosti dijastolnog krvnog pritiska za 1-2 mm Hg u prvom mesecu lečenja i od tada su vrednosti ostale stabilne.
U udruženim podacima iz kliničkih ispitivanja FIDELIO-DKD i FIGARO-DKD, događaji hipotenzije prijavljeni su kod 4,7 % pacijenata koji su bili na terapiji finerenonom u poređenju sa 3,0 % pacijenata koji su uzimali placebo. Kod 3 pacijenta (< 0,1 %) terapija finerenonom je trajno prekinuta zbog hipotenzije. Hospitalizacija zbog hipotenzije bila je ista u grupi pacijenata koja je bila na terapiji finerenonom i u placebo grupi (< 0,1 %).
U kliničkom ispitivanju FINEARTS-HF, događaji hipotenzije prijavljeni su kod 7,6 % pacijenata koji su bili na terapiji finerenonom u poređenju sa 4,7 % pacijenata koji su uzimali placebo. Kod 3 pacijenta (0,1
%) terapija finerenonom je trajno prekinuta zbog hipotenzije. Hospitalizacija zbog hipotenzije zabeležena je kod 0,4 % pacijenata u grupi koja je uzimala finerenon u poređenju sa 0,3 % u grupi koja je uzimala placebo.
U svim ispitivanjima, kod pacijenata koji su bili na terapiji finerenonom, simptomi hipotenzije koji su se javili u većini slučajeva bili su blagi do umereni i prolazni.
Hiperurikemija
U udruženim podacima iz kliničkih ispitivanja FIDELIO-DKD i FIGARO-DKD, događaj hiperurikemije je prijavljen kod 5,1 % pacijenata koji su bili na terapiji finerenonom u odnosu na 3,9 % pacijenata koji su uzimali placebo. Do 16. meseca uočeno je povećanje srednje vrednosti mokraćne kiseline u serumu od 0,3 mg/dl u odnosu na početnu vrednost u grupi koja je uzimala finerenon u poređenju sa grupom koja je uzimala placebo, pri čemu se vrednost smanjivala tokom vremena. Pojava gihta bila je uporediva između
dve grupe pacijenata, one koja je bila na terapiji finerenonom (3,1 %) i one koja je uzimala placebo (3,0
%).
U kliničkom ispitivanju FINEARTS-HF, pojava događaja hiperurikemije kod pacijenata koji su uzimali finerenon (2,7 %) bila je uporediva sa pojavom događaka hiperurikemije kod pacijenata koji su uzimali placebo (2,4 %). Pojava gihta bila je takođe uporediva između grupa: 2,4 % kod pacijenata na terapiji finerenonom i 2,8 % kod pacijenata koji su uzimali placebo.
U svim ispitivanjima, ti događaji nisu bili ozbiljni i nisu rezultirali trajnim prekidom terapije kod pacijenata koji su uzimali finerenon.
Gastrointestinalni poremećaji
U ispitivanju FINEARTS-HF, događaji dijareje (5,7 % u odnosu na 4,4 %) i konstipacija (3,8 % prema 2,7
%) prijavljeni su češće za fibnerenon u odnosu na placebo.
Smanjena koncentracija hemoglobina
U zbirnim podacima iz kliničkih ispitivanja FIDELIO-DKD i FIGARO-DKD, finerenon je bio povezan sa placebo-korigovanim apsolutnim smanjenjem srednje vrednosti hemoglobina od 0,154 g/dl i srednje vrednosti hematokrita od 0,45 %. Pojava anemije je bila blago povećana kod pacijenata koji su bili na terapiji finerenonom (6,54 %) u poređenju sa pacijentima koji su uzimali placebo (6,1 %). Učestalost ozbiljnih događaja anemije bila je mala i kod pacijenata koji su bili na terapiji finerenonom i kod pacijenata koji su uzimali placebo (0,5 %). Promene u koncentraciji hemoglobina i hematokrita bile su prolazne i nakon približno 24-32 meseca dostigle su uporedive koncentracije sa onima primećenim u grupi koja je uzimala placebo.
Prijavljivanje sumnji na neželjene reakcije
Prijavljivanje sumnji na neželjene reakcije posle dobijanja dozvole za lek je važno. Time se omogućava kontinuirano praćenje odnosa koristi i rizika leka. Zdravstveni radnici treba da prijave svaku sumnju na neželjene reakcije putem nacionalnog sistema prijavljivanja neželjenih reakcija, dostupno na internet stranici Agencije za lekove i medicinska sredstva Srbije https://www.alims.gov.rs.
Očekuje se da je hiperkalemija najčešća manifestacija predoziranja. Ukoliko se razvije hiperkalemija, potrebno je započeti standardnu terapiju.
Malo je verovatno da će se finerenon efikasno ukloniti hemodijalizom, s obzirom na to da je frakcija finerenona vezanog za proteine plazme oko 90 %.
Farmakološki podaci - Kerendia 40 mg
Farmakoterapijska grupa: diuretici, antagonisti aldosterona, ATC: C03DA05
Mehanizam delovanja
Finerenon je nesteroidni, selektivni antagonist mineralokortikoidnog receptora (MR) koji se aktivira aldosteronom i kortizolom i reguliše transkripciju gena. Njegovo vezivanje za MR dovodi do stvaranja
specifičnog kompleksa receptor-liganda koji blokira dovođenje transkripcionih koaktivatora koji su uključeni u ekspresiju pro-inflamatornih i pro-fibrotskih medijatora.
Farmakodinamički efekti
U randomizovanim, dvostruko slepim, placebom kontrolisanim, multicentričnim kliničkim ispitivanjima faze III, FIDELIO-DKD i FIGARO-DKD, faze III na odraslim pacijentima sa HBB i T2D, placebom-korigovano relativno smanjenje odnosa albumina i kreatinina u urinu (engl. urinary albumin/creatinine ratio,UACR) kod pacijenata randomizovanih u fenerenon grupu iznosilo je 31% odnosno 32 % u 4. mesecu, a UACR je ostao smanjen tokom oba ispitivanja.
U kliničkom ispitivanju FINEARTS-HF, randomizovanom, dvostruko slepom, placebom kontrolisanom, multicentričnom kliničkom ispitivanju faze III, kod odraslih pacijenata sa srčanom insuficijencijom (LVEF
≥40%), placebom-korigovano relativno smanjenje odnosa albumina i kreatinina u urinu (engl. urinary albumin/creatinine ratio,UACR ) kod pacijenata randomizovanih u finerenon grupu iznosilo je 30% u 6. mesecu, a UACR je ostao smanjen do poslednjeg merenja u 2. godini.
U randomizovanoj, dvostruko slepoj, placebom kontrolisanoj, multicentričnoj ARTS-DN studiji faze IIb na odraslim pacijentima sa HBB i T2D, placebom-korigovano relativno smanjenje UACR 90. dana iznosilo je 25 % i 38 % kod pacijenata koji su bili na terapiji finerenonom u dozi od 10 mg, odnosno 20 mg jednom dnevno, pojedinačno.
Elektrofiziologija srca
Posebna studija QT intervala kod 57 zdravih ispitanika pokazala je da finerenon nema efekta na repolarizaciju srca. Nije bilo znakova delovanja finerenona na produženje QT/QTc intervala nakon terapije pojedinačnom dozom od 20 mg (terapijska doza) niti 80 mg (supraterapijska doza).
Klinička efikasnost i bezbednost
Hronična bolest bubrega povezana sa dijabetesom tipa 2 (DT2)
U kliničkim ispitivanjima FIDELIO-DKD i FIGARO-DKD ispitivan je uticaj finerenona na bubrežne i kardiovaskularne (KV) ishode kod odraslih pacijenata sa HBB i T2D u poređenju sa placebom.
Pacijenti su morali da uzimaju standardnu terapiju, uključujući indikovanu maksimalnu podnošljivu dozu inhibitora angiotenzin-konvertujućeg enzima (engl. angiotensin-converting enzyme inhibitor, ACEi) ili blokatora angiotenzinskih receptora (engl. angiotensin receptor blocker, ARB). Pacijenti sa dijagnostikovanom srčanom insuficijencijom sa smanjenom ejekcionom frakcijom klasifikovani u klasu II-IV prema New York Heart Association (NYHA), isključeni su zbog preporuke klase 1A za MRA terapiju.
U kliničko ispitivanje FIDELIO-DKD pacijenti su uključivani u ispitivanje na osnovu dokaza o perzistentnoj albuminuriji (>30 mg/g do 5000 mg/g), eGFR od 25 do 75 ml/min/1,73 m2 i koncentraciji kalijuma u serumu ≤ 4,8 mmol/l pri merenju.
Primarni parametar praćenja bio je kompozitan i defisan kao vreme do prve pojave insuficijencije bubrega (definisana kao hronična dijaliza ili transplantacija bubrega, ili kontinuirano smanjenje eGFR na <15 ml/min/1,73 m2 tokom najmanje 4 nedelje), kontinuirano smanjenje eGFR za 40 % ili više u poređenju sa početnom vrednošću, tokom najmanje 4 nedelje, ili smrt uzrokovana bolešću bubrega. Ključni sekundarni parametar praćenja bio je kompozitan i definisan kao vreme do pojave prve kardiovaskularne smrti (KV), infarkt miokarda bez smrtnog ishoda (IM), moždani udar bez smrtnog ishoda ili hospitalizacija zbog srčane insuficijencije.
Ukupno 5662 pacijenta randomizovano je ili na terapiju finerenonom (N = 2824) ili placebom (N = 2838) a uključeni su u analizu. Medijana praćenja bila je 2,6 godina. Doza finerenona ili placeba se tokom studije prilagođavala na dozu 10 mg ili 20 mg jednom dnevno, uglavnom na osnovu koncentracije kalijuma u
serumu. U 24. mesecu, od ispitanika koji su bili na terapiji finerenonom 67 % je bilo na terapiji dozom od 20 mg jednom dnevno, 31 % dozom od 10 mg jednom dnevno, a 3 % njih je prekinulo terapiju.
Nakon završetka studije prikupljeni su podaci o vitalnom statusu za 99,7 % pacijenata. Ispitivana populacija sastojala se od 63 % pacijenata bele rase, 25 % pacijenata azijskog porekla i 5 % pripadnika crne rase. Prosečna starost pri uključivanju u studiju bila je 66 godina, a 70 % pacijenata su bili muškarci. Na početku studije srednja vrednost eGFR je bila 44,4 ml/min/1,73 m2, pri čemu je 55 % pacijenata imalo eGFR < 45 ml/min/1,73 m2, medijana vrednosti UACR bila je 853 mg/g, a medijana vrednosti HbA1c je bila 7,7 %. Četrdesetšest procenata pacijenata je tokom istorije bolesti imalo arteriosklerotske kardiovaskularne KV bolesti, 30 % koronarne arterijske bolesti, 8 % istoriju srčane insuficijencije, a srednja vrednost krvnog pritiska iznosila je 138/76 mm Hg. Prosečno trajanje T2D na početku studije bilo je 16,6 godina, a istorija dijabetesne retinopatije i dijabetesne neuropatije prijavljena je kod 47 %, odnosno 26 % pacijenata. Na početku studije, skoro svi pacijenti dobijali su ACEi (34 %) ili ARB (66 %), a 97 % pacijenata uzimalo je jedan ili više antidijabetika (insulin [64 %], bigvanide [44 %], agoniste receptora za glukagonu sličan peptid-1 [GLP-1] [7 %], inhibitore kotransportera natrijum-glukoze 2 [SGLT2] [5%]). Ostali lekovi koji su najčešće primenjivani na početku studije bili su statini (74 %) i blokatori kalcijumovih kanala (63 %).
Statistički značajna razlika u korist finerenona prikazana je za primarni kompozitni parametar praćenja i ključni sekundarni kompozitni parametar praćenja (videti sliku 1 / tabelu 4 u nastavku). Efekat terapije za primarni i sekundarni parametar praćenja je uopšteno bio konzistentan u svim podgrupama pacijenata, uključujući podgrupe prema regiji, eGFR-u, UACR-u, sistolnom krvnom pritisku (SKP) i vrednostima HbA1c na početku ispitivanja.
U kliničkom ispitivanju FIGARO-DKD, pacijenti su uključivani u ispitivanje na osnovu dokaza o perzistentnoj albuminuriji, sa vrednostima UACR ≥ 30 mg/g do < 300 mg/g i eGFR od 25 do 90 ml/min/1,73 m2, ili vrednostima UACR ≥ 300 mg/g i eGFR ≥ 60 ml/min/1,73 m2, pri procesu selekcije. Pacijenti su morali da imaju koncentraciju kalijuma u serumu ≤ 4,8 mmol/l pri selekciji.
Primarni kompozitni parametar praćenja definisan je kao vreme do pojave prve kardiovaskularne smrti, infarkta miokarda bez smrtnog ishoda, moždanog udara bez smrtnog ishoda ili hospitalizacije zbog srčane insuficijencije. Sekundarni kompozitni parametar praćenja definisan je kao vreme do pojave insuficijencije bubrega, kontinuiranog smanjenja eGFR za 40 % ili više od početne vrednosti tokom najmanje 4 nedelje ili smrti uzrokovane bolešću bubrega.
Ukupno 7328 pacijenata je randomizovano da prima ili finerenon (N=3674) ili placebo (N=3654), a zatim uključeno u analize. Medijana praćenja bila je 3,4 godine. Doza finerenona ili placeba se tokom ispitivanja mogla prilagođavati na dozu od 10 mg ili 20 mg jednom dnevno, na osnovu koncentracije kalijuma u serumu. U 24. mesecu, od ispitanika lečenih finerenonom, 82 % je bilo na terapiji dozom od 20 mg finerenona jednom dnevno, 15 % dozom od 10 mg jednom dnevno a 3 % je prekinulo terapiju. Nakon završetka ispitivanja, prikupljeni su podaci o vitalnom statusu kod 99,8 % pacijenata. Ispitivana populacija sastojala se od 72 % pacijenata bele rase, 20 % pacijenata azijskog porekla i 4 % pacijenata crne rase. Srednja vrednost starosnog doba pacijenata koji su bili uključeni u ispitivanje bila je 64 godine a 69 % pacijenata bili su muškarci. Na početku ispitivanja, srednja vrednost eGFR bila je 67,8 ml/min/1,73 m2, pri čemu je 62 % pacijenata imalo eGFR ≥ 60 mL/min/1,73 m2,, medijana vrednosti UACR iznosila je 308 mg/g, a srednja vrednost HbA1c bila je 7,7 %; 45 % pacijenata imalo je u anamnezi aterosklerotsku kardiovaskularnu bolest bolest, 8 % njih imalo je u anamnezi insuficijenciju srca, dok je srednja vrednost krvnog pritiska iznosila 136/77 mm Hg. Srednja vrednost trajanja DT2 na početku ispitivanja bila je 14,5 godina, a dijabetesna retinopatija u istoriji bolesti i dijabetesna neuropatija prijavljene su kod 31 % odnosno 28 % pacijenata. Na početku ispitivanja gotovo su svi pacijenti uzimali ACEi (43 %) ili ARB (57
%), a 98 % pacijenata uzimalo je jedan ili više antidijabetika (insulin [ 54 %], bigvanidine [ 69 %], agoniste GLP-1 receptora [ 8 %], inhibitore SGLT2 [ 8 %]). Ostali najčešće primenjivani lekovi na početku ispitivanja bili su statini (71 %).
Statistički značajna razlika u korist finerenona pokazala se za kardiovaskularni primarni kompozitni parametar praćenja (videti sliku 2/ tabelu 7 u nastavku). Efekat terapije prema primarnom parametru praćenja da bio je sličan u svim podgrupama, uključujući podgrupe prema regiji, vrednosti eGFR, vrednosti UACR, vrednosti SKP i vrednostima HbA1c na početku ispitivanja.
Manja stopa incidence kompozitnog sekundarnog parametra praćenja koja je obuhvatala insuficijenciju bubrega, kontinuirano smanjenje eGFR od 40 % ili više ili smrt uzrokovanu bolešću bubrega zabeležena je u grupi pacijenata koja je bila na terapiji finerenonom, u poređenju sa grupom koja je uzimala placebo, međutim ta razlika nije bila statistički značajna (videti tabelu 7 u nastavku). Efekat terapije na renalni sekundarni kompozitni parametar praćenja bio je konzistentan u svim podgrupama eGFR na počeku terapije, ali je kod podgrupe pacijenata sa vrednošću UACR < 300 mg/g HR bio 1,16 (95 % CI 0,91; 1,47), a kod podgrupe pacijenata sa vrednošću UACR ≥ 300 mg/g HR bio 0,74 (95% CI 0,61; 0,89). Prethodno određeno vreme do događaja kao dodatni sekundarni parametar praćenja uključeno u tabelu 7.
Tabela 6: Analiza primarnih i sekundarnih „vreme do događaja“ parametara praćenja (i njihovih pojedinačnih komponenti) u FIDELIO-DKD kliničkom ispitivanju faze III
| Kerendia* (N = 2824) | Placebo (N = 2838) | Efekat lečenja | |||
| N (%) | Događa ji / 100 p-g | N (%) | Događ aji / 100 p-g | HR (95 % CI) | |
| Primarni renalni kompozitni parametar praćenja i njegove komponente | |||||
| Kompozit insuficijencije bubrega, stalnog pada eGFR≥ 40 % ili smrti uzrokovane bolešću bubrega | 498 (17,6) | 7,53 | 600 (21,1) | 9,09 | 0,82 (0,73; 0,92)p = 0,0009 |
| Insuficijencija bubrega | 205 (7,3) | 2,96 | 235 (8,3) | 3,39 | 0,86 (0,72; 1,05) |
| Kontinuiran pad eGFR za 40% | 473 (16,7) | 7,15 | 577 (20,3) | 8,74 | 0,81 (0,72; 0,91) |
| Smrt uzrokovana bolešću bubrega | 2 (<0,1) | - | 2 (<0,1) | - | - |
| Ključni sekundarna KV kompozitni parametar praćenja i njegove komponente | |||||
| Kompozit KV smrti, infarkt miokarda bez smrtnog ishoda, moždani udar bez smrtnog ishoda ili hospitalizacije zbog srčane insuficijencije | 366 (13,0) | 5,11 | 420 (14,8) | 5,93 | 0,86 (0,75; 0,99)p = 0,0344 |
| KV smrt | 128 (4,5) | 1,70 | 150 (5,3) | 1,99 | 0,86 (0,68; 1,09) |
| Infarkt miokarda bez smrtnog ishoda | 70 (2,5) | 0,94 | 87 (3,1) | 1,18 | 0,80 (0,58; 1,09) |
| Moždani udar bez smrtnog ishoda | 90 (3,2) | 1,22 | 87 (3,1) | 1,18 | 1,03 (0,77; 1,38) |
| Hospitalizacija zbog srčane insuficijencije | 138 (4,9) | 1,88 | 162 (5,7) | 2,22 | 0,85 (0,68; 1,07) |
| Sekundarni parametri praćenja efikasnosti | |||||
| Smrtnost bez obzira na uzrok | 219 (7,8) | 2,90 | 244 (8,6) | 3,24 | 0,90 (0,75; 1,08) ** |
| Hospitalizacija bez obzira na uzrok | 1259 (44,6) | 22,59 | 1321 (46,5) | 23,91 | 0,95 (0,88; 1,02) ** |
| Kompozit insuficijencije bubrega, kontinuiranog pada eGFR ≥ 57 % ili smrtiuzrokovane bolešću bubrega | 248 (8,8) | 3,60 | 326 (11,5) | 4,74 | 0,75 (0,65; 0,90) ** |
* Terapija dozom od 10 ili 20 mg jednom dnevno uz maksimalne podnošljive indikovane doze ACEi ili ARB.
** p = nije statistički značajno nakon prilagođavanja za višestrukost CI: Interval pouzdanosti
HR: Odnos rizika (engl. hazard ratio) p-g: pacijent-godine
Slika 1: Vreme do prve pojave insuficijencije bubrega, stalnog smanjenja eGFR ≥ 40 % u odnosu na početnu vrednost ili smrti uzrokovane bolešću bubrega u studiji FIDELIO-DKD
Broj ispitanika sa rizikom| 1 2824 | 2696 | 2599 | 2390 | 1802 | 1269 | 782 | 437 | 82 |
| 2 2838 | 2721 | 2583 | 2376 | 1757 | 1247 | 791 | 452 | 82 |
Tabela 7: Analiza primarnih i sekundarnih „vreme do događaja“ parametara praćenja (i njihovih
pojedinačnih komponenti) u FIGARO-DKD kliničkom ispitivanju faze III
| Kerendia* (N = 3674) | Placebo (N = 3654) | Efekat lečenja | |||||
| N (%) | Događa ji / 100 p-g | N (%) | Događ aji / 100 p-g | HR (95 % CI) | |||
| Primarni KV kompozitni parametar praćenja i njegove komponente | |||||||
| Kompozit KV smrti, IM bez smrtnog ishoda, moždanog udara bez smrtnog ishoda ili hopsitalizacije zbog srčaneinsuficijencije | 457 (12,4) | 3,88 | 518 (14,2) | 4,46 | 0,87 (0,76; 0,98)p = 0,0254 | ||
| KV smrt | 193 (5,3) | 1,56 | 214 (5,9) | 1,75 | 0,89 (0,73; 1,08) | ||
| IM bez smrtnog ishoda | 103 (2,8) | 0,85 | 101 (2,8) | 0,84 | 1,00 (0,76; 1,32) | ||
| Moždani udar bez smrtnog ishodaHospitalizacija zbog srčane insuficijencije | 108 (2,9)117 (3,2) | 0,890,97 | 111 (3,0)163 (4,5) | 0,931,36 | 0,97(0,74: 1,26)0,71 (0,56; 0,90) | ||
| Sekundarni renalni kompozitni parametar praćenja i njegove komponenete | |||||||
| Kompozit insuficijencije bubrega, kontinuiranog pada eGFR ≥ 40 % ili smrtiuzrokovane bolešću bubrega | 350 (9,5) | 3,17 | 395 (10,8) | 3,59 | 0,87 (0,75; 1,01) p = 0,0635** | ||
| Insuficijencija bubrega | 46 (1,3) | 0,40 | 62 (1,7) | 0,55 | 0,72 (0,49; 1,05) | ||
| Kontiniurani pad eGFR≥ 40 % | 338 (9,2) | 3,06 | 385 (10,5) | 3,50 | 0,86 (0,75; >1,00)) | ||
| Smrt uzrokovana bolešću bubrega | 0 | - | 2 (<0,1) | - | - | ||
| Sekundarni parametri praćenja efikasnosti | |||||||
| Smrtnost svih uzroka | 332 (9,0) | 2,69 | 370 (10,1) | 3,03 | 0,89 (0,77; 1,03) ** | ||
| Hospitalizacija zbog svih uzroka | 1569 (42,7) | 16,94 | 1599 (43,8) | 17,54 | 0,97 (0,90; 1,04) ** | ||
| Kompozit insuficijencije bubrega, kontinuiranog pada eGFR ≥ 57 % ili smrt iuzrokovane bolešću bubrega | 108 (2,9) | 0,95 | 139 ( 3,8) | 1,23 | 0,77 (0,60; 0,99) ** | ||
* Lečenje dozom od 10 ili 20 mg jednom dnevno uz maksimalne podnošljive indikovane doze ACEi ili ARB.
** p = nije statistički značajno nakon prilagođavanja za višestrukost CI: Interval pouzdanosti
HR: Odnos rizika (engl. hazard ratio) p-g: pacijent-godine
Slika 2: Vreme do prve pojave KV smrti, infarkta miokarda bez smrtnog ishoda, moždanog udara bez smrtnog ishoda ili hospitalizacije zbog srčane insuficijencije u ispitivanju FIGARO-DKD
Broj pacijenata sa rizikom| 1 | 3674 | 3588 | 3505 | 3415 | 3308 | 2771 | 2175 1703 | 1085 | 590 |
| 2 | 3654 | 3565 | 3467 | 3377 | 3255 | 2718 | 2115 1648 | 1067 | 576 |
Srčana insuficijencija sa ( LVEF ≥40 %)
U kliničkom ispitivanju FINEARTS-HF ispitivan je uticaj finerenona na kardiovaskularne ishode kod odraslih pacijenata sa srčanom insuficijencijom u poređenju sa placebom.
Pacijenti su uključeni u kliničko ispitivanje ukoliko su imali dijagnozu srčane insuficijencije NYHA klase II–IV, ukoliko su bili ambulantno lečeni ili hospitalizovani primarno zbog srčane insuficijencije i ukoliko je postojala dokumentovana LVEF ≥ 40 %. Dodatno, pacijenti su morali da imaju eGFR ≥25 ml/min/1,73 m2 i koncentraciju kalijuma u serumu ≤5,0 mmol/l prilikom skrininga i randomizacije, kao i da budu na osnovnoj terapiji koja uključuje primenu diuretika.
Primarni parametar praćenja bio je kompozitan i sastojalo se od kardiovaskularne smrti i ukupnih (prvih i ponovljenih) događaja srčane insuficijencije, koji su obuhvatali hospitalizacije zbog srčane insuficijencije i hitne posete zbog pogoršanja srčane insuficijencije. Za sekundarne parametre praćenja korišćen je postupak višestrukog testiranja koji je obuhvatao ukupne (prve i rekurentne) događaje srčane insuficijencije, promene u ukupnom skoru procene simptoma TSS (engl. Total Symptom Score) iz Kansas City upitnika za kardiomiopatiju (engl. Kansas City Cardiomyopathy Questionnaire, KCCQ), kojim se meri učestalost i težina simptoma srčane insuficijencije, od početne vrednosti do one u 6, 9. i 12. mesecu.
U ispitivanje je bio uključen 6 001 pacijent, randomizovani nasumično da uzimaju ili finerenon (N = 3003) ili placebo (N = 2998). Medijana praćenja bila je 2,7 godina. U kliničko ispitivanje bilo je uključeno 3247 (54 %) pacijenata koji su imali događaj srčane insuficijencije u prethodna 3 meseca, uključujući 1219 (20
%) pacijenata koji su randomizovani tokom hospitalizacije ili u roku od 7 dana nakon otpusta iz bolnice.
U zavisnosti od bubrežnih parametara, pacijenti su tokom ispitivanja uzimali jednom dnevno dozu od 10 mg, 20 mg ili 40 mg finerenona ili placebo. U 24. mesecu, 35 % pacijenata koji su bili na terapiji finerenonom uzimali su dozu od 40 mg jednom dnevno, 32 % dozu od 20 mg jednom dnevno, 12 % dozu od 10 mg jednom dnevno, dok je kod 1% pacijenata terapija prekinuta. Približno 80% pacijenata dostiglo je ciljnu dozu u nekom trenutku lečenja. Nakon završetka kliničkog ispitivanja, utvrđen je status vitalnih parametara za 99,7% pacijenata. Ispitivana populacija sastojala se od 79 % pripadnila bele populacije, 17
% pacijenata azijskog porekla i 1,5 % pripadnika cne rase. Prosečna starost pri uključivanju u studiju iznosila je 72 godine, a 46 % pacijenata bilo je ženskog pola. Na početku kliničkog ispitivanja, srednja vrednost LVEF iznosila je 53 %, pri čemu je 64 % pacijenata imalo LVEF ≥50 %; 69 % pacijenata bilo je u NYHA klasi II, a 30 % u NYHA klasi III i 1 % u NYHA klasi IV. Prosečna vrednost krvnog pritiska bila je 129/75 mm Hg, dok je indeks telesne mase (engl. body mass index, BMI) BMI iznosio 30 kg/m2. Medijana vrednosti N-terminalnog prohormona moždanog natriuretskog peptida (NT-pro-BNP) iznosila je 1 041 pg/ml, prosečna vrednost eGFR bila je 62 ml/min/1,73 m2, pri čemu je 48 % pacijenata imalo eGFR
<60 ml/min/1,73 m2, a medijana UACR iznosila je 18 mg/g. Atrijalna fibrilacija bila je prisutna kod 38 % pacijenata, a 41 % pacijenata imalo je dijabetes melitus. Većina pacijenata bila je na terapiji diureticima Henleove petlje (87 %), ACE inhibitorima ili ARB blokatorima (79 %), ili na inhibitoru angiotenzinskih receptora i neprilizina (9 %), a 14 % je bilo na terapiji SGLT2 inhibitorima.
Statistički značajna razlika u korist finerenona pokazana je za kardiovaskularni primarni kompozitni parametar praćenja (videti Tabelu 8 u nastavku). Dejstvo je uočeno rano i nastavilo se tokom celog perioda kliničkog ispitivanja (videti sliku 3 u nastavku). Statistički značajna razlika u korist finerenona pokazana je i za sekundarne parametre praćenja koje obuhvataju ukupan broj događaja srčane insuficijencije. U tabeli 8 uključeni su i unapred određeni sekundarni parametri praćenja. Efekat terapije na primarni i ključni sekundarni parametar praćenja bio je konzistentan u svim unapred definisanim podgrupama, uključujući pol, LVEF, NYHA klasu, eGFR, vreme od poslednjeg događaja srčane insuficijencije, terapiju SGLT2 inhibitorima i status dijabetes melitusa.
Tabela 8: Analiza primarnih i sekundarnih „vreme do događaja“ parametara praćenja (i njihovih pojedinačnih komponenti) u FINEARTS-HF kliničkom ispitivanju faze III
| Kerendia* (N = 3003) | Placebo (N = 2998) | Efekat terapije | |||
| [Ukupan broj događaja] N (%) | Događa ji/100 p-g | [Ukupan broj događaja] N (%) | Događa ji/100 p-g | (95 % CI) | |
| Primarna KV kompozitna parametar praćenja i njegove komponente | |||||
| Kompozit KV smrti i ukupnih događaja srčane insuficijencije | [1083]624 (20,8) | 14,88 | [1283]719 (24,0) | 17,70 | RR 0,84(0,74; 0,95)p = 0,0072 |
| Ukupan broj događaja srčane insuficijencije** | [842]479 (16,0) | 11,57 | [1024]573 (19,1) | 14,12 | RR 0,82(0,71; 0,94)p = 0,0062 |
| KV smrt | 242 (8,1) | 3,33 | 260 (8,7) | 3,59 | HR 0,93(0,78; 1,11) |
| Sekundarni parametar praćenja efikasnosti | |||||
| LSM razlika | |||||
| TSS – promena od početnog rezultata prema KCCQ | LSM | LSM | 1,56 | ||
| 7,99 | 6,43 | (0,79; 2,34)p = 0,0001 | |||
| Poboljšanje NYHA klase | OR 1,01 | ||||
| 557 (18,6) | - | 553 (18,4) | - | (0,88; 1,15) | |
| N = 3.002 | p = 0,9295† | ||||
| Bubrežna kompozitna mera ishoda | 75 (2,5) | 1,16 | 55 (1,8) | 0,85 | HR 1,33(0,94; 1,89)p†† |
| Trajno smanjenje eGFR ≥50% | 68 (2,3) | 1,05 | 51 (1,7) | 0,79 | - |
| Trajni pad eGFR do<15mL/min/1,73 m2 | 5 (0,2) | 0,08 | 2 (<0,1) | 0,03 | - |
| Početak dijalize | 2 (<0,1) | 0,03 | 2 (<0,1) | 0,03 | - |
| Transplantacija bubrega | 0 (0,0) | 0,00 | 0 (0,0) | - | - |
| Smrtnost svih uzroka | 491 (16,4) | 6,71 | 522 (17,4) | 7,17 | HR 0,93(0,83; 1,06)p = 0,2794 |
Skraćenice: CI: Interval pouzdanosti (engl. confidence interval) ; HR: Odnos rizika (engl. hazard ratio; LSM: Srednja vrednost po metodi najmanjih kvadrata (engl. least squares mean) ; OR: Odnos izgleda (engl. odds ratio); RR: odnos stopa (engl. rate rattio); p-g: pacijent-godina
* Terapija finerenonom u dozama od 10, 20 ili 40 mg jednom dnevno uz osnovnu terapiju, uključujući i terapiju diureticima
** Ključni sekundarni ishod bili su i ukupan broj (prvih i rekurentnih) događaja srčane insuficijencije
† Nije značajno (postupak testiranja prekinut)
†† Krajnji ishod nije formalno testiran (prethodni ishod u postupku testiranja nije bio značajan
Slika 3: Primarni kompozitni parametar praćenja KV smrti i ukupnih (prvih i ponovljenih) događaja srčane insuficijencije u ispitivanju FINEARTS-HF
Pedijatrijska populacija
Evropska agencija za lekove je odložila obavezu dostavljanja rezultata ispitivanja leka Kerendia u jednoj ili više podgrupa pedijatrijske populacije u lečenju hronične bolesti bubrega i srčane insuficijencije (videti odeljak 4.2 za informacije o upotrebi u pedijatrijskoj populaciji).
Resorpcija
Finerenon se gotovo u potpunosti resorbuje nakon oralne upotrebe. Resorpcija je brza sa maksimalnom koncentracijom u plazmi (Cmax) koja se postiže između 0,5 i 1,25 sati nakon uzimanja tablete natašte. Apsolutna bioraspoloživost finerenona iznosi 43,5 % zbog metabolizma prvog prolaza kroz probavni sistem i jetru. Finerenon je supstrat efluksnog transportera P-glikoproteina in vitro, što se ipak ne smatra relevantnim za njegovu in vivo resorpciju zbog velike permeabilnosti finerenona.
Uticaj hrane
Unos hrane sa velikim sadržajem masti i kalorija povećao je vrednost AUC-a finerenona za do 21 %, smanjio Cmax od 19 % do 23 % i produžio vreme do postizanja C max do 2,5 sata. S obzirom na to da se ovo ne smatra klinički značajnim, finerenon se može uzimati sa ili bez hrane.
Distribucija
Volumen distribucije finerenona u stanju dinamičke ravnoteže (Vss) je 52,6l. Vezivanje finerenona za proteine u ljudskoj plazmi in vitro iznosi 91,7 %, pri čemu je albumin u serumu glavni protein za koji se veže.
Biotransformacija
Približno 90 % metabolizma finerenona je posredovano enzimom CYP3A4, a 10 % enzimom CYP2C8. U plazmi su pronađena četiri glavna metabolita. Svi metaboliti su farmakološki neaktivni.
Eliminacija
Eliminacija finerenona iz plazme je brza sa poluvremenom eliminacije (t ½) od oko 2 do 3 sata. Sistemski klirens finerenona iz krvi je oko 25 l/h. Oko 80 % primenjene doze izlučeno je putem urina, a oko 20 % doze izlučeno je putem fecesa. Izlučivanje je gotovo isključivo u obliku metabolita, dok izlučivanje nepromenjenog finerenona predstavlja neznatan put (< 1 % doze u urinu zbog glomerularne filtracije, < 0,2
% u fecesu). Linearnost
Farmakokinetika finerenona je linearna u ispitivanom opsegu doza od 1,25 do 80 mg primenjenih u obliku tableta u jednoj dozi.
Posebne populacije
Stariji pacijenti
Od 2818 pacijenata koji su bili na terapiji finerenonom u studiji FIDELIO-DKD, 58 % pacijenata je imalo 65 i više godina, a 15 % je imalo 75 i više godina. Od 3671 pacijenta koja su bili na terapiji finerenonom u studiji FIGARO-DKD, 53 % pacijenata je imalo 65 i više godina, a 14 % je imalo 75 i više godina. Od 2993 pacijenta koji su bili na terapiji finerenonom u ispitivanju FINEARTS-HF, 79 % pacijenata je imalo 65 i više godina, a 43 % je imalo 75 i više godina.
U studiji faze I (N = 48) koncentracije finerenona u plazmi kod starijih zdravih ispitanika (≥ 65 godina) bile su veće od onih kod mlađih pacijenata (≤ 45 godina), pri čemu su srednje vrednosti AUC i Cmax bile 34
% i 51 % veće kod starijih pacijenata (videti odeljak 4.2). Analizama populacione farmakokinetike nije ustanovljeno da je starost bila od uticaja na vrednosti AUC-a ili Cmax finerenona.
Oštećenje funkcije bubrega
Blago oštećenje funkcije bubrega (klirens kreatinina [CLCR] 60 do < 90 ml/min) nije uticalo na vrednosti AUC-a i Cmax finerenona.
U poređenju sa pacijentima sa normalnom funkcijom bubrega (CLCR ≥ 90 ml/min), efekat umerenog (CLCR 30 do < 60 ml/min) i teškog (CLCR <30 ml/min) oštećenja funkcije bubrega na vrednosti AUC-a finerenona bio je sličan uz povećanja od 34 do 36 %. Umereno ili teško oštećenje funkcije bubrega nije imalo uticaja na vrednost Cmax (videti odeljak 4.2).
Zbog visokog stepena vezivanja za proteine plazme, ne očekuje se da se finerenon može ukloniti dijalizom iz organizma.
Oštećenje funkcije jetre
Nije bilo promene u izloženosti finerenonu kod pacijenata sa cirozom i blagim oštećenjem funkcije jetre (videti odeljak 4.2).
Kod pacijenata sa cirozom i umerenim oštećenjem funkcije jetre, vrednosti AUC-a ukupnog i nevezanog finerenona bio je povećan za 38 %, odnosno 55 %, dok promena vrednosti Cmax nije uočena u poređenju sa zdravim kontrolnim ispitanicima (videti odeljak 4.2).
Nema dostupnih podataka za pacijente sa teškim oštećenjem funkcije jetre (videti odeljke 4.2 i 4.5).
Telesna masa
Analizama populacione farmakokinetike ustanovljeno je da je telesna masa kovarijata za vrednost Cmax i PIK finerenona od značaja. Procenjeno je da su vrednosti Cmax i AUC kod ispitanika telesne mase manje od 57 kg u proseku 52 % odnosno 30 % veći, a kod ispitanika telesne mase iznad 122 kg 32 % odnosno 20 %
manji u poređenju sa vrednostima kod ispitanika telesne mase između 57 i 122 kg. Prilagođavanje doze na osnovu telesne mase nije oravdano (videti odeljak 4.2).
Farmakokinetički/farmakodinamski odnosi
Odnos koncentracije i efekta na UACR tokom vremena opisan je modelom maksimalnog efekta, koji ukazuje na saturaciju pri velikoj izloženosti. Modelom predviđeno vreme do postizanja punog efekta leka (99 %) na UACR u stanju dinamičke ravnoteže iznosilo je 138 dana. Farmakokinetičko (PK) poluvreme eliminacije iznosilo je 2-3 sata, a vrednost AUC u stanju dinamičke ravnoteže postignut je nakon 2 dana, što ukazuje na indirektan i odloženi efekat na farmakodinamičke odgovore.
Kliničke studije interakcije lekova koje nisu od značaja
Istovremena primena gemfibrozila (dozom od 600 mg dva puta dnevno), snažnog inhibitora CYP2C8, povećala je srednju vrednost AUC i Cmax finerenona 1,1 puta, odnosno 1,2 puta. Ovo se ne smatra klinički značajnim.
Prethodno i istovremeno lečenje inhibitorom protonske pumpe omeprazolom (dozom od 40 mg jednom dnevno) nije imalo uticaja na srednju vrednost AUC-a i srednju vrednost Cmax finerenona.
Istovremena primena antacida aluminijum hidroksida i magnezijum hidroksida (70 mVal) nije imala uticaja na srednju vrednost AUC-a finerenona i smanjila je njegovu srednju vrednost Cmax za 19 %. To se ne smatra klinički značajnim.
Izostanak međusobnih farmakokinetičkih interakcija dokazan je za finerenon i supstrat enzima CYP2C9 varfarin, kao i za finerenon i supstrat P-gp-a digoksin.
Višestruke doze od 40 mg finerenona primenjenog jednom dnevno nisu imale klinički značajan efekat na vrednosti AUC i Cmax rosuvastatina, koji je supstrat proteina rezistencije raka dojke (engl. breast cancer resistance proteine, BCRP) i supstrata polipeptidnih transportnih organskih anjona (engl. organic anion transporting polypeptides, OATP).
Farmaceutski podaci - Kerendia 40 mg
Kerendia 40 mg film tablete
Jezgro tablete
Celuloza, mikrokristalna (E 460) Kroskarmeloza-natrijum Hipromeloza 2910 (E 464) Laktoza, monohidrat Magnezijum-stearat (E 470b) Natrijum-laurilsulfat (E 487)
Film (obloga) tablete Lacquer light jellow:
Hipromeloza 2910 (E 464)
Titan-dioksid (E 171) Talk (E 553b)
Gvožđe (III)-oksid, crveni (E 172) Gvožđe (III)-oksid, žuti (E 172)
PVC/PVDC/Alu transparentni blister sa označenim danima sa 14 film tableta. Veličina pakovanja 28 film tableta.
Posebne mere opreza za odlaganje
Ovaj lek može prdstavljati rizik za okolinu (videti odeljak 5.3).
Svu neiskorišćenu količinu leka ili otpadnog materijala treba ukloniti, u skladu sa važećim propisima.