Vankomicin hameln 1000 mg prašak za koncentrat za otopinu za infuziju

Intravenska primjena lijeka

Vankomicin je indiciran za sve dobne skupine u liječenju sljedećih infekcija (vidjeti dijelove 4.2, 4.4,i 5.1):

• komplicirane infekcije kože i mekih tkiva (cSSTI)

• infekcije kostiju i zglobova

• vanbolnička upala pluća (engl. CAP; Community Acquired Pneumonia)

• upala pluća stečena u bolnici (engl. HAP; Hospital Acquired Pneumonia), uključujući upalu pluća povezanu s mehaničkom ventilacijom (engl. VAP; Ventilator-Associated Pneumonia)

• infektivni endokarditis

  Vankomicin je također indiciran u svim dobnim skupinama za perioperativnu antibakterijsku profilaksu u bolesnika koji su pod visokim rizikom od razvoja bakterijskog endokarditisa tijekom većih kirurških zahvata.

  Peroralna primjena

  Vankomicin je indiciran za sve dobne skupine u liječenju infekcije Clostridioides difficile (CDI) (vidjeti dio 4.2, 4.4, i 5.1).

  Treba uzeti u obzir službene smjernice o odgovarajućoj uporabi antibakterijskih sredstava.

Doziranje

Kad je moguće, vankomicin treba primijeniti u kombinaciji s drugim antibakterijskim lijekovima.

Intravensko davanje lijeka

Početna doza treba se temeljiti na ukupnoj tjelesnoj težini. Naknadne prilagodbe doze trebale bi se temeljiti na koncentracijama u serumu kako bi se postigle ciljane terapijske koncentracije. Bubrežna funkcija se mora uzeti u obzir kod primjene sljedeće doze i razmatranja intervala primjene.

Bolesnici od 12 godina i stariji

Preporučena doza je 15 do 20 mg/kg tjelesne težine svakih 8 do 12 sati (ne smije prijeći 2 g po dozi). U teže oboljelih bolesnika može se koristiti udarna doza od 25 – 30 mg/kg tjelesne težine kako bi se omogućilo brzo postizanje ciljane najniže koncentracije vankomicina u serumu.

Dojenčad i djeca u dobi od mjesec dana do dobi mlađoj od 12 godina:

Preporučena doza je 10 do 15 mg/kg tjelesne težine svakih 6 sati (vidjeti dio 4.4).

Novorođenčad rođena u terminu (od rođenja do 27 dana postnatalne dobi) i nedonoščad (od stvarnog rođenja do očekivanog datuma rođenja plus 27 dana)

Za određivanje režima doziranja vezano za nedonoščad nužno je potražiti savjet liječnika s iskustvom u liječenju nedonoščadi. Jedan od mogućih načina doziranja vankomicina u nedonoščadi prikazan je u niže navedenoj tablici (vidjeti dio 4.4):

PMA: postmenstrualna dob [vrijeme proteklo između prvog dana posljednje menstruacije i poroda (gestacijska dob) plus vrijeme proteklo nakon poroda (postnatalna dob)].

Perioperativna profilaksa bakterijskog endokarditisa u svim dobnim skupinama

Preporučena doza je početna doza od 15 mg/kg prije uvođenja anestezije. Ovisno o trajanju operacije, može biti potrebna i druga doza vankomicina.

Trajanje liječenja

Predloženo trajanje liječenja prikazano je u tablici u nastavku. U svakom slučaju, trajanje liječenja mora

biti prilagođeno vrsti i težini infekcije te individualnom kliničkom odgovoru.

• nenekrotizirajuće infekcije

• nekrotizirajuće infekcije

* Nastavite sve dok ne bude potrebna daljnja obrada rane, dok se stanje bolesnika klinički ne poboljša, i sve dok bolesnik ne bude 48 do 72 sata afebrilan

** Za infekcije protetičkih zglobova treba razmotriti dulja razdoblja oralne supresije odgovarajućim antibioticima

*** Trajanje i potreba za kombiniranom terapijom ovisi o vrsti zalistka i o organizmu Posebne populacije

Starije osobe

Mogu biti potrebne niže doze održavanja zbog smanjene bubrežne funkcije povezane sa starijom dobi.

Oštećenje funkcije bubrega

U odraslih pacijenata i pedijatrijskih bolesnika s oštećenjem funkcije bubrega, potrebno je razmotriti početnu dozu nakon koje slijede najniže razine vankomicina u serumu, a ne planirani režim doziranja, osobito u bolesnika s teškim oštećenjem funkcije bubrega ili onih koji su podvrgnuti nadomjesnoj bubrežnoj terapiji (RRT) zbog mnogo različitih čimbenika koji mogu utjecati na razine vankomicina u njima.

U bolesnika s blagim ili umjerenim zatajenjem bubrega početna se doza ne smije smanjivati. U bolesnika s teškim zatajenjem bubrega poželjno je produžiti interval primjene umjesto primjene nižih dnevnih doza.

Potrebno je odgovarajuće razmotriti istodobn primjenu lijekova koji mogu smanjiti klirens vankomicina i/ili pojačati njegove nuspojave (vidjeti dio 4.4).

Vankomicin se slabo dijalizira intermitentnom hemodijalizom. Međutim, uporaba membrana visokog protoka i kontinuirane bubrežne nadomjesne terapije (CRRT) povećavaju klirens vankomicina i općenito zahtijevaju nadomjesnu dozu (obično nakon hemodijalize u slučaju nastupne/intermitentne hemodijalize).

Odrasli

Prilagodbe doze u odraslih bolesnika mogu se temeljiti na procijenjenoj brzini glomerularne filtracije (eGFR) prema sljedećoj formuli:

Muškarci: [Težina (kg) x [140 - dob (godine)]] / [72 x serumski kreatinin (mg/dl)]

Žene: 0,85 x vrijednost izračunata pomoću gornje formule.

Uobičajena početna doza za odrasle bolesnike je 15 do 20 mg/kg koja se može primijeniti svaka 24 sata u bolesnika s klirensom kreatinina između 20 i 49 ml/min. U bolesnika s teškim oštećenjem bubrega (klirens kreatinina ispod 20 ml/min) ili onih na nadomjesnoj bubrežnoj terapiji, odgovarajuće vrijeme i količina naknadnih doza uvelike ovise o modalitetu NRT-a i trebaju se temeljiti na najnižim razinama vankomicina u serumu i rezidualnoj bubrežnoj funkciji (vidjeti dio 4.4). Ovisno o kliničkoj situaciji, može se razmotriti uskraćivanje sljedeće doze dok se čekaju rezultati razine vankomicina.

U kritičnih bolesnika s bubrežnom insuficijencijom ne smije se smanjivati početna udarna doza (25 do 30 mg/kg).

Pedijatrijska populacija

Prilagodbe doze u pedijatrijskih bolesnika u dobi od 1 godine i starijih mogu se temeljiti na procijenjenoj brzini glomerularne filtracije (eGFR) revidiranom Schwartzovom formulom:

eGFR (mL/min/1,73 m2) = (visina cm x 0,413)/kreatinin u serumu (mg/dl) eGFR (mL/min/1,73m2) = (visina cm x 36,2/kreatinin u serumu (μmol/L)

Za nedonoščad i novorođenčad mlađu od godinu dana potrebno je potražiti savjet stručnjaka jer revidirana Schwartzova formula nije na njih primjenjiva.

Orijentacijske preporuke za doziranje za pedijatrijsku populaciju prikazane su u tablici u nastavku koje slijede ista načela kao i za odrasle bolesnike.

* Odgovarajuće vrijeme i količina sljedećih doza uvelike ovise o modalitetu NRT-a i trebaju se temeljiti na razinama vankomicina u serumu dobivenim prije doziranja i na rezidualnoj bubrežnoj funkciji. Ovisno o kliničkoj situaciji, može se razmotriti uskraćivanje sljedeće doze dok se čekaju rezultati razine vankomicina.

Oštećenje funkcije jetre

U bolesnika s insuficijencijom jetre nije potrebna prilagodba doze.

Trudnoća

Za postizanje terapijskih koncentracija u serumu u trudnica mogu biti potrebne značajno povećane doze (vidjeti dio 4.6).

Pretili bolesnici

U pretilih bolesnika početnu dozu treba individualno prilagoditi prema ukupnoj tjelesnoj težini kao i u nepretilih bolesnika.

Oralna primjena lijeka

Bolesnici u dobi od 12 godina i stariji

Liječenje infekcije Clostridioides difficile (CDI):

Preporučena doza vankomicina iznosi 125 mg svakih 6 sati tijekom 10 dana pri prvoj epizodi manje teške infekcije CDI-om. Ova se doza može povećati na 500 mg svakih 6 sati tijekom 10 dana u slučaju teške ili komplicirane bolesti. Maksimalna dnevna doza ne smije biti veća od 2 g.

U bolesnika s višestrukim recidivima može se razmotriti liječenje vankomicinom trenutne epizode infekcije CDI-om, 125 mg četiri puta dnevno tijekom 10 dana nakon čega slijedi ili smanjivanje doze, tj. postupno smanjivanje do 125 mg dnevno ili pulsni režim, tj. 125 – 500 mg/dan svaka 2 – 3 dana tijekom najmanje 3 tjedna.

Nedonoščad, novorođenčad i djeca mlađa od 12 godina

Preporučena doza vankomicina je 10 mg/kg oralno svakih 6 sati tijekom 10 dana. Maksimalna dnevna doza ne smije biti veća od 2 g.

Trajanje liječenja vankomicinom možda će biti potrebno prilagoditi kliničkom tijeku pojedinog bolesnika. Kad god je to moguće, treba prekinuti davanje antibakterijskog lijeka za koji se sumnja da je uzrokovao infekciju CDI-om. Treba također osigurati odgovarajuću nadoknadu tekućine i elektrolita.

Praćenje koncentracija seruma vankomicina

Učestalost terapijskog praćenja lijeka (TDM) treba individualno prilagoditi na temelju kliničke situacije i odgovora na liječenje, u rasponu od dnevnog uzorkovanja koje može biti potrebno u nekih hemodinamski nestabilnih pacijenata do najmanje jednom tjedno u stabilnih pacijenata koji pokazuju odgovor na liječenje. U bolesnika s normalnom bubrežnom funkcijom, serumsku koncentraciju vankomicina treba pratiti drugog dana liječenja neposredno prije sljedeće doze.

U bolesnika na intermitentnoj hemodijalizi razine vankomicina obično treba odrediti prije samog početka hemodijalize.

Nakon oralne primjene potrebno je pratiti koncentracije vankomicina u serumu u bolesnika s upalnim crijevnim poremećajima (vidjeti dio 4.4).

Terapijske najniže (minimalne) razine vankomicina u krvi trebale bi obično biti 10 – 20 mg/l, ovisno o mjestu infekcije i osjetljivosti patogena. Klinički laboratoriji obično preporučuju najniže vrijednosti od 15 – 20 mg/l kako bi se bolje obuhvatili patogeni klasificirani kao osjetljivi s MIK ≥ 1 mg/l (vidjeti dio 4.4 i 5.1).

Metode temeljene na modelu mogu biti korisne u predviđanju pojedinačnih potreba za dozom kako bi se postigla odgovarajuća AUC. Pristup koji se temelji na modelu može se koristiti i za izračun personalizirane početne doze i za prilagodbe doze na temelju rezultata TDM-a (vidjeti dio 5.1).

Način primjene lijeka Intravenska primjena

Intravenski vankomicin obično se primjenjuje kao intermitentna infuzija i preporuke za doziranje navedene u ovom dijelu za intravenozno davanje odgovaraju ovoj vrsti primjene.

Vankomicin se smije primijeniti samo kao spora intravenska infuzija u trajanju od najmanje jednog sata ili maksimalnom brzinom od 10 mg/min (što god je dulje) koja je dovoljno razrijeđena (najmanje 100 ml

na 500 mg ili najmanje 200 ml na 1000 mg). (vidjeti dio 4.4).

Bolesnici čiji unos tekućine mora biti ograničen mogu također primiti otopinu od 500 mg/50 ml ili 1000 mg/100 ml, unatoč povećanom riziku od nuspojava vezano za te više koncentracije.

Za informacije o pripremi otopine za infuziju vidjeti dio 6.6.

Može se razmotriti kontinuirana infuzija vankomicina, npr. u bolesnika s nestabilnim klirensom vankomicina.

Oralna primjena lijeka

Može se koristiti sadržaj bočica za parenteralnu primjenu.

Sadržaj jedne bočice Vankomicin hameln 500 mg može se rekonstituirati u 30 ml vode, dok se sadržaj jedne bočice Vankomicin hameln 1000 mg može rekonstituirati u 30 ili 60 ml vode i dati bolesniku da popije (vidi također dio 6.6).

Preosjetljivost na djelatnu tvar ili neku od pomoćnih tvari navedenih u dijelu 6.1 (vidjeti dio 4.4). Vankomicin se ne smije primjenjivati intramuskularno zbog opasnosti od nekroze na mjestu primjene.

Reakcije preosjetljivosti

Moguće su ozbiljne i povremeno smrtonosne reakcije preosjetljivosti (vidjeti dio 4.3 i 4.8). U slučaju reakcija preosjetljivosti, liječenje vankomicinom mora se odmah prekinuti i poduzeti odgovarajuće žurne mjere.

U bolesnika koji primaju vankomicin dulje vrijeme ili istodobno s drugim lijekovima koji mogu uzrokovati neutropeniju ili agranulocitozu, broj leukocita treba kontrolirati u redovitim intervalima. Svi bolesnici koji primaju vankomicin trebaju imati periodične hematološka ispitivanja, analizu urina, testove jetrene i bubrežne funkcije.

Vankomicin treba primjenjivati s oprezom u bolesnika s alergijskim reakcijama na teikoplanin, jer može doći do križne preosjetljivosti, uključujući smrtonosni anafilaktički šok.

Spektar antibakterijske aktivnosti

Vankomicin ima spektar antibakterijskog djelovanja ograničen na Gram-pozitivne organizme. Nije prikladan za upotrebu kao pojedinačno sredstvo za liječenje nekih vrsta infekcija osim ako je patogen već dokumentiran i ako se zna da je osjetljiv ili ako postoji velika sumnja da bi najvjerojatniji patogen(i) bio prikladan(i) za liječenje vankomicinom.

Racionalna primjena vankomicina treba uzeti u obzir bakterijski spektar djelovanja, sigurnosni profil i prikladnost standardne antibakterijske terapije za liječenje pojedinog bolesnika.

Ototoksičnost

Ototoksičnost, koja može biti prolazna ili trajna (vidjeti dio 4.8), prijavljena je u bolesnika s prethodnom gluhoćom, koji su primili prekomjerne intravenske doze ili koji su istodobno primali drugu ototoksičnu djelatnu tvar kao što je aminoglikozid. Vankomicin se također treba izbjegavati u bolesnika s prethodnim gubitkom sluha. Gluhoći može prethoditi tinitus. Iskustvo s drugim antibioticima sugerira da gluhoća

može biti progresivna unatoč prestanku liječenja. Kako bi se smanjio rizik od ototoksičnosti, nužno je povremeno određivati razine u krvi i preporuča se povremeno testiranje slušne funkcije.

Starije osobe posebno su osjetljive na oštećenje sluha. Tijekom i nakon liječenja potrebno je pratiti vestibularnu i slušnu funkciju u starijih osoba. Treba izbjegavati istodobnu ili uzastopnu primjenu drugih ototoksičnih tvari (vidjeti dio 4.5).

Reakcije povezane s infuzijom

Brza bolusna primjena (tj. tijekom nekoliko minuta) može biti povezana s pretjeranom hipotenzijom (uključujući šok i, rijetko, srčani zastoj), odgovorima sličnim histaminu i makulopapuloznim ili eritematoznim osipom ("reakcija na infuziju vankomicina"). Vankomicin treba davati polako infuzijom u razrijeđenoj otopini (2,5 do 5,0 mg/ml) brzinom ne većom od 10 mg/min i tijekom razdoblja ne kraćeg od 60 minuta kako bi se izbjegle brze reakcije povezane s infuzijom. Zaustavljanje infuzije obično rezultira brzim prestankom ovih reakcija.

Učestalost reakcija povezanih s infuzijom (hipotenzija, crvenilo, eritem, urtikarija i svrbež) povećava se s istodobnom primjenom anestetika (vidjeti dio 4.5). To se može smanjiti primjenom vankomicina u infuziji tijekom najmanje 60 minuta, prije uvođenja u anesteziju.

Teške kožne nuspojave (SCARs)

Prijavljene su teške kožne nuspojave (engl. SCAR; Severe Cutaneous Adverse Reactions) uključujući Stevens-Johnsonov sindrom (SJS), toksičnu epidermalnu nekrolizu (TEN), reakciju na lijek s eozinofilijom i sistemskim simptomima (DRESS) i akutnu generaliziranu egzantematoznu pustulozu (AGEP), koja može biti opasna po život ili smrtonosna, vezano za liječenje vankomicinom (vidjeti dio 4.8). Većina ovih reakcija javila se unutar nekoliko dana i do osam tjedana nakon početka liječenja vankomicinom.

U vrijeme propisivanja lijeka bolesnike treba obavijestiti o znakovima i simptomima i pomno pratiti zbog kožnih reakcija. Ako se pojave znakovi i simptomi koji upućuju na ove reakcije, treba odmah prekinuti davanje vankomicina i razmotriti alternativno liječenje. Ako je bolesnik razvio teški kožnu nuspojavu nakon primjene vankomicina, liječenje vankomicinom ne smije se ponovno započeti ni u kojem trenutku.

Reakcije povezane s mjestom davanja lijeka

Bol i tromboflebitis mogu se pojaviti kod mnogih bolesnika koji primaju intravenski vankomicin i povremeno su jaki. Učestalost i težina tromboflebitisa može se svesti na minimum sporom primjenom lijeka kao razrijeđene otopine (vidjeti dio 4.2) i redovitim mijenjanjem mjesta infuzije.

Učinkovitost i sigurnost vankomicina nije utvrđena za intratekalne, intralumbalne i intraventrikularne načine primjene.

Nefrotoksičnost

Vankomicin treba primjenjivati s oprezom u bolesnika s bubrežnom insuficijencijom, uključujući anuriju, jer je mogućnost razvoja toksičnih učinaka mnogo veća u prisutnosti dugotrajnih visokih koncentracija u krvi. Rizik od toksičnosti povećava se visokim koncentracijama u krvi ili produljenom terapijom.

Redovito praćenje razine vankomicina u krvi indicirano je u terapiji visokim dozama i dugotrajnoj primjeni, osobito u bolesnika s bubrežnom disfunkcijom ili oštećenim sluhom, kao i kod istodobne primjene nefrotoksičnih odnosno ototoksičnih tvari (vidjeti dio 4.2 i 4.5).

Poremećaji vida

Vankomicin nije odobren za intrakameralnu ili intravitrealnu primjenu, uključujući profilaksu endoftalmitisa.

Hemoragični okluzivni retinalni vaskulitis (HORV), uključujući trajni gubitak vida, primijećen je u pojedinačnim slučajevima nakon intrakameralne ili intravitrealne primjene vankomicina tijekom ili nakon

operacije katarakte/sive mrene.

Kardiovaskularni i cerebrovaskularni učinci

Slučajevi Kounisovog sindroma prijavljeni su kod bolesnika liječenih vankomicinom. Kounisov sindrom definiran je kao skupina kardiovaskularnih simptoma sekundarnih u odnosu na alergijsku reakciju ili reakciju preosjetljivosti povezanu sa suženjem koronarnih arterija i koji potencijalno dovode do infarkta miokarda.

Pedijatrijska populacija

Trenutne preporuke za intravensko doziranje za pedijatrijsku populaciju, posebno za djecu mlađu od

12 godina, mogu dovesti do subterapijskih razina vankomicina u znatnog broja djece. Međutim, sigurnost povećanog doziranja vankomicina nije ispravno procijenjena i općenito se ne mogu preporučiti veće doze od 60 mg/kg/dan.

Vankomicin treba primjenjivati s posebnim oprezom u nedonoščadi i novorođenčadi zbog nezrelosti njihovih bubrega i mogućeg povećanja koncentracije vankomicina u serumu. Koncentracije vankomicina u krvi stoga treba pažljivo pratiti u te djece. Istodobna primjena vankomicina i anestetika povezana je s eritemom i crvenilom sličnim histaminu u djece. Slično tome, istodobna primjena s nefrotoksičnim lijekovima kao što su aminoglikozidni antibiotici, nesteroidni protuupalni lijekovi (npr. ibuprofen za zatvaranje otvorenog duktusa arteriozusa) ili amfotericin B povezana je s povećanim rizikom od nefrotoksičnosti (vidjeti dio 4.5) i stoga češće praćenje razine vankomicina u serumu i indicirana je bubrežna funkcija.

Primjena lijeka u starijih osoba

Prirodno smanjenje glomerularne filtracije s godinama može dovesti do povišenih koncentracija vankomicina u serumu ako izostane prilagodba doze (vidjeti dio 4.2).

Interakcije lijekova s anesteticima

Depresija miokarda izazvana anestetikom može biti pojačana vankomicinom. Tijekom anestezije doze se moraju dobro razrijediti i primjenjivati polagano uz pažljivo praćenje rada srca. Promjene položaja treba odgoditi do završetka infuzije kako bi se omogućila posturalna prilagodba (vidjeti dio 4.5).

Pseudomembranozni enterokolitis

U slučaju teškog perzistentnog proljeva mora se uzeti u obzir mogućnost pseudomembranoznog enterokolitisa koji može biti opasan po život (vidjeti dio 4.8). Ne smiju se davati lijekovi protiv proljeva.

Superinfekcija

Dugotrajna primjena vankomicina može rezultirati prekomjernim rastom neosjetljivih organizama. Neophodno je pažljivo promatranje bolesnika. Ako tijekom terapije dođe do superinfekcije, potrebno je poduzeti odgovarajuće mjere.

Oralna primjena lijeka

Intravenska primjena vankomicina nije učinkovita u liječenju infekcije izazvane s Clostridioides difficile. Za ovu indikaciju vankomicin treba davati oralno.

Testiranje na kolonizaciju ili toksin Clostridioides difficile ne preporučuje se u djece mlađe od godinu dana zbog visoke stope asimptomatske kolonizacije, osim ako je teški proljev prisutan u dojenčadi s čimbenicima rizika za Hirschsprungovu bolest, operiranu analnu atreziju ili za neki drugi teški poremećaj motiliteta (pokretljivosti). Uvijek treba tražiti alternativne uzroke i dokazati Clostridioides difficile enterocolitis.

Potencijal sistemske apsorpcije

Apsorpcija može biti pojačana u bolesnika s upalnim poremećajima crijevne sluznice ili s

pseudomembranoznim kolitisom izazvanim Clostridioides difficile. Ovi bolesnici mogu biti izloženi riziku od razvoja nuspojava, osobito ako je posrijedi i popratno oštećenje bubrega. Što je oštećenje bubrega veće, to je veći rizik od razvoja nuspojava povezanih s parenteralnom primjenom vankomicina. Nužno je pratiti koncentracije vankomicina u serumu kod bolesnika s upalnim poremećajima crijevne sluznice.

Nefrotoksičnost

Potrebno je provoditi serijsko praćenje bubrežne funkcije pri liječenju bolesnika s podležećom bubrežnom disfunkcijom ili bolesnika koji istodobno primaju terapiju aminoglikozidom ili drugim nefrotoksičnim lijekovima.

Ototoksičnost

Serijski testovi slušne funkcije mogu biti od pomoći kako bi se rizik od ototoksičnosti sveo na najmanju moguću mjeru kod bolesnika s podležećim gubitkom sluha ili koji istodobno primaju terapiju ototoksičnim sredstvom kao što je aminoglikozid.

Interakcije s lijekovima protiv motiliteta (pokretljivosti crijeva) i inhibitorima protonske pumpe

Treba izbjegavati lijekove protiv motiliteta i ponovno razmotriti primjenu inhibitora protonske pumpe.

Razvoj bakterija otpornih na lijekove

Oralna primjena vankomicina povećava mogućnost pojave populacija Enterokoka rezistentnih na vankomicin u gastrointestinalnom traktu. Kao posljedica toga, savjetuje se razborita primjena oralnog vankomicina.

/međudjelovanja

Drugi potencijalno nefrotoksični ili ototoksični lijekovi

Istodobna ili uzastopna sustavna ili lokalna primjena drugih potencijalno ototoksičnih ili nefrotoksičnih lijekova, kao što su amfotericin B, aminoglikozidi, bacitracin, polimiksin B, kolistin, viomicin, cisplatin, diuretici Henleove petlje, piperacilin/tazobaktam i nesteroidni protuupalni lijekovi mogu povećati toksičnost vankomicina te ako ih se treba primijeniti, to se mora učiniti oprezno i uz odgovarajuće praćenje (vidjeti dio 4.4).

Anestetici

Istodobna primjena vankomicina i anestetika povezana je s eritemom, crvenilom sličnim histaminu i anafilaktoidnim reakcijama (vidjeti dio 4.4).

Bilo je izvješća da se učestalost događaja povezanih s infuzijom povećava s istodobnom primjenom anestetika. Događaji povezani s infuzijom mogu se minimizirati primjenom vankomicina u obliku 60-minutne infuzije prije uvođenja u anesteziju. Kada se primjenjuju tijekom anestezije, doze se moraju razrijediti do 5 mg/ml ili manje i primjenjivati polako uz pažljivo praćenje rada srca. Promjene položaja treba odgoditi do završetka infuzije kako bi se omogućila posturalna/položajna prilagodba (vidjeti dio 4.4).

Sredstva za opuštanje mišića

Ako se vankomicin primijeni tijekom ili neposredno nakon kirurškog zahvata, učinak (neuromuskularna blokada) istovremeno korištenih mišićnih relaksansa (kao što je sukcinilkolin) može se pojačati i produžiti.

Lijekovi koji inhibiraju pokretljivost crijeva i inhibitori protonske pumpe

Oralna primjena: Treba razmotriti prekid uzimanja inhibitora protonske pumpe i lijekova protiv motiliteta (pokretljivosti crijeva) u skladu s lokalnim smjernicama za infekciju bakterijom Clostridioides difficile.

Trudnoća

Teratološka ispitivanja provedena su pri 5 puta većoj dozi za ljude u štakora i 3 puta većoj dozi za ljude u kunića i nisu otkrila nikakve dokaze o štetnosti vankomicina za fetus. U kontroliranoj kliničkoj studiji procijenjeni su potencijalni ototoksični i nefrotoksični učinci vankomicinklorida na dojenčad kada je lijek davan trudnicama zbog ozbiljnih stafilokoknih infekcija koje kompliciraju intravenoznu zlouporabu droga. Vankomicin hidroklorid pronađen je u krvi iz pupkovine. Nije zabilježen senzorineuralni gubitak sluha ili nefrotoksičnost koja bi se mogla pripisati vankomicinu. Jedno dojenče, čija je majka primala vankomicin u trećem tromjesečju, doživjelo je konduktivni gubitak sluha koji se nije mogao pripisati vankomicinu. Budući da se vankomicin primjenjivao samo u drugom i trećem tromjesečju, nije poznato uzrokuje li štetu fetusu.

Vankomicin se smije davati u trudnoći samo ako je prijeko potreban, a razine u krvi treba pažljivo pratiti kako bi se smanjio rizik od fetalne toksičnosti. Zabilježeno je, međutim, da trudnice mogu zahtijevati značajno povećane doze vankomicina kako bi se postigle terapijske koncentracije u serumu.

Dojenje

Vankomicin se u ljudi izlučuje u majčino mlijeko i oralno se slabo apsorbira, stoga se ne očekuju sistemske nuspojave u dojene djece. Vankomicin treba oprezno davati dojiljama zbog mogućih promjena gastrointestinalne flore i proljeva u dojenčeta. Dojenčad treba promatrati zbog mogućeg proljeva.

Plodnost

Za vankomicin nije dostupna studija plodnosti (muške ili ženske).

Vankomicin ne utječe ili zanemarivo utječe na sposobnost upravljanja vozilima i rada sa strojevima.

Opis odabranih nuspojava lijekova

Reverzibilna neutropenija obično počinje tjedan dana ili više nakon početka intravenske terapije ili nakon ukupne doze veće od 25 g.

Tijekom ili kratko nakon brze infuzije mogu se pojaviti anafilaktičke/anafilaktoidne reakcije uključujući zviždanje. Reakcije se smanjuju ako se primjena prekine, obično između 20 minuta i 2 sata. Vankomicin treba davati sporo (vidjeti dijelove 4.2 i 4.4). Nakon davanja intramuskularne injekcije može doći do nekroze (vidjeti dio 4.3).

Tinitus, koji je vjerojatno prethodio pojavi gluhoće, treba smatrati indikacijom za prekid liječenja.

Ototoksičnost je primarno prijavljena u bolesnika koji su primali visoke doze, ili u onih na istodobnom liječenju drugim ototoksičnim lijekovima poput aminoglikozida, ili u onih koji su već imali smanjenje funkcije bubrega ili sluha.

Pedijatrijska populacija

Sigurnosni profil općenito je dosljedan među djecom i odraslim pacijentima. Nefrotoksičnost je opisana u djece, obično u kombinaciji s drugim nefrotoksičnim lijekovima kao što su aminoglikozidi.

Prijavljivanje sumnji na nuspojave

Prijavljivanje sumnji na nuspojave nakon odobrenja lijeka je važno. Omogućuje kontinuirano praćenje omjera koristi i rizika nekog lijeka. Od zdravstvenih radnika se traži da prijave svaku sumnju na nuspojavu putem nacionalnog sustava prijave navedenog u Dodatku V.

Savjetuje se potporna njega uz održavanje glomerularne filtracije. Vankomicin se slabo uklanja iz krvi hemodijalizom ili peritonealnom dijalizom. Prijavljeno je da je hemoperfuzija s Amberlite smolom XAD-4 ograničeno korisna.